Tijekom tridesetak godina bavljenja poezijom i životom hrvatskoga pjesnika, dramatičara, svojega zavičajnika Frana Galovića (kada je objavljen moj kajkavski esej Mešter i njegova mera u knjizi Herz desetka) ulazila sam u različite „rukavce“ doživljaja i tumačenja njegove književne ostavštine. Moje zanimanje kretalo se od empatijskog iščitavanja i tumačenja, pokušaja da od iste (kajkavske) jezične građe sačinim esej o psihogramu kajkavske „starinske duše“ te od povezivanja štokavske i kajkavske linije u pjesnikovu opusu. Doživljaj se proširivao paralelno s mojim osobnim literarnim „odrastanjem“, stajalištima prema fenomenu zavičajnosti, pogledima na pjesničke trendove u Galovićevo doba, kao i pri kraju 20. stoljeća, kada se mnogo europskih i svjetskih pjesnika vratilo izvorima, bilo da je riječ o tradicijskim mitovima i kulturnim zasadama (Lucian Blaga, npr.) ili o ujezgrivanju u „prvom jeziku“, odnosno dijalektu pokrajine iz koje potječu (Frédéric Mistral).

Otkrila sam, na svoje zadovoljstvo, da ti vrapci-dijalektalci nisu nužno pjesnici kratka lokalnog dometa, takozvani „kampanilisti“, pri čemu se zvuk crkvenoga zvona ili campanele čuje samo do ruba okolnoga sela, gdje orkestraciju preuzima drugi par u zvoniku. Postalo je jasno da svaki jezik nosi naboj i magnetizam emocija koje pjesnik unosi u svoj pjesnički predložak. Ako je uistinu darovit, osjetljiv, podražljiv, s izraženim sluhom za ritam, rječotvoran, zanatski vješt, estetski probirljiv – rezultat neće izostati. Bit će to jaka, dobra pjesma, s dojmljivim slikama, bez sentimentalizma, općih mjesta i praznoga hoda, bez šepavih rima, bez nategnutih, tobože umudrenih poanti te osobito bez onih kičastih „cifranja“ i „spelavanja“, koja upućuju na primarnu definiciju kiča, naime, da do takve pojave dolazi kad je u umjetničkom djelu svega previše.

Skriveno kajkavsko
blago

Držim da Franu Galoviću nije bilo teško izbjeći tim zamkama. Kao profesor klasične filologije, odlično je poznavao prave i učinkovite riječi od poetski neuporabljivih. Bila mu je jasna vrijednost dobra sroka, silabičke rime, ispravnoga metra. Znao je napraviti trijažu, prosijati riječi kroz gusto sito, ne izgubivši iz vida prvobitnu zamisao, sadržanu u naslovu. Pjesme iz zbirke Z mojih bregov raspoređene su u cikluse po shemi godišnjih doba, koja je sama po sebi „preslika“ ljudskoga trajanja: od djetinjstva, mladosti, zrele dobi do opadanja, involucije i ponekih plodova dozrelih na mrazu, kojima se u stvaralačkom životu svi potajice nadamo. Potom, Galović je bio izvrsno organiziran i racionalan: za kratko vrijeme književne prakse ispisao je 2000 stranica, što znači da gotovo nije imao rasutoga tereta.

Slikao je, razvijao tako opažaj, udubljivao se u prostorne odnose, hvatao detalje u brzoj fiksaciji. Obožavao je klasičnu glazbu, tražio zvučnu skladnost i ravnotežu dionica. U zborniku Hrvatska mlada lirika javit će se štokavskim pjesmama, po vlastitu izboru, skrivajući svoje „kajkavsko blago“ za neku drugu prigodu i vjerujući u potencijal te projektirane stihozbirke. Već smo detektirali i njegov tematski raspon u pjesmama na standardu: neutažena ljubav, toskanski gradovi, Giottovo platno, predvečernja marina, žamor cirkusa s dramom u pozadini, gospe, budoari, harlekini, klaunovi, zvijezda večernjica, somnabulna priviđenja. Bez obzira na tako usku lepezu, u tim pjesmama umije postići majstorstvo atmosfere, prenijeti nam psihološke doživljaje posrednoga tipa, usvojene i uvjetovane knjigama, slikama, maštarijama, meteorološkim melankolijama, građevinama i kultiviranom prirodom. Posve u duhu secesije osjetit će se „estetizacija i nemoć čula“, no i ustrajnost na dobru zanatu, brižnost oko forme, brušenost detalja, osjećaj neke izvrsne rukotvorenosti i koncentracije. U tom kontekstu, dali bismo pravo Kuzmanovićevoj ocjeni: „Neke su pjesme, štoviše, pravi modeli secesijske pjesničke morfologije, ali ne potvrđuju svoga tvorca kao snažnu pjesničku individualnost.“

Fran Galović

Premda je po naravi povredljiv, tih i introvertiran (o čemu svjedoče njegovi suvremenici, a i sam se povremeno takvim prikazuje, poantirajući svoju osamljeničku izdvojenost), Galović znade pokazati i drugo lice svoga karaktera: opor je i žestok te u časopisu Mlada Hrvatska ulazi u sukobe s klerom, iskazujući liberalan i proeuropski svjetonazor. Valja uzeti u obzir burno vrijeme u kojem djeluje, a koje označavaju gubitak, izmaknuće središta, iščezavanje ljepote, nestanak utopije i poraz ljudskosti. Posve u duhu vremena, naš pjesnik živi brzo, zgusnuto, prevodeći vlastite doživljaje u simbole, posvajajući od iskustva i ushita drugih značajnika (poput Poea i Wildea) te grabeći velikom zaimačom od onih snomorica koje su nasmrt iscrpljivale Byrona i prenaprezale i mučile um Unamuna.

Duh secesije i stanoviti paralelizmi

Čak i površan uvid u Galovićevu simboliku pokazat će koliko se u njegovoj poeziji prelama duh vremena: tu su sjena, Mjesec, tama, noć, stari časi, splašene senje, mlačna, siva i oblačna mesečina, molitva zablenih zvonov, oblačno nebo, čkomina, samoča. U svemu se nazire smrtozov, tjeskoba, tragizam, izgubljenost i osjećaj gubitka, kao u onoj izravnoj bajronovskoj referenciji: „Zbogom, zemljo draga! Gubiš se ko lijepa, izginula sjena, / Koju nikad neću ugledati ja!“ Stoga postaje jasno da je pjesnik vjerovao kako je u kajkavštini pronašao živi vrutak, mjesto ujezgrenja u jeziku i per analogiam u vlastitu zavičaju, koji se više ne doima „izgubljenim“, već „ponovno nađenim“. Izlazak iz habitusa štokavštine jest i udaljavanje od grada, lišavanje „ozlovoljene svijesti“ (Cioran) uz osjećaj jednostavnog i elementarnog života u prirodi.

Tamo u Širovicama pronaći će taj „prezreli mladić“ hospitalni mir krajolika, kao što će ga i struktura godišnjih doba, po kojoj je ustrojio zbirku Z mojih bregov uvjeriti iznova u sporokret, siguran tradicijski život te cikličnost i kozmičnost kao elementarna načela funkcioniranja prirode. Što je posađeno, mora rasti, što dozori, valja mu pasti na zemlju. Učestalost je mjera iskustva, dok na beskonačnom planu djeluje kanon iz Očenaša: „Kako na nebu, tako i na Zemlji.“ No, istodobno, pjesnik uspostavlja zakon klepsidre i sve je u neprestanom pretakanju: iz prošlosti u sadašnjost, iz krupnog u usitnjeno, kolektivnog u osobno, bujnog u ocvalo, glasnog u utihlo, svijetlog u tamno, profanoga u sakralno, živoga u mrtvo, u „pletera kup i vrpu zemle“. Ista se pojava događa i unutar intimnoga spektra: započinje proces zatamnjivanja, od „azurno plavoga neba i granja pozlačenoga“, do „zelenoga oblaka i krvavoga Meseca“, da bi kulminiralo u pogledu na zdenac (simbolička slika duše!) gdje „crnina i zima i kmica v globokom zdencu leži“.

Treća uočljiva sastavnica zbirke jest ideja othađanja: već na početku jedna vrana „kvarče i leče“, potom „oblaki nekam ido“, „po vetru doletel je glas“ i „otišel nekam čez noč“ pa u konačnici, u pristajkivanju kraj ognja i već obrana vinograda, „othađa dim / i na vetru š njim / Jesenski dragi, najlepši čas“ i u paradigmatičnoj, zaključnoj pjesmi V mraku rezignirano se konstatira: „Bomo otišli skoro i mi!“ Možda tu svijest o tranzitornosti svega postojećeg, o nemogućnosti povratka, najbolje izražava paradigmatični Kostanj, to staro stablo zapada i jeseni uz koje je vezan dar predviđanja, gdje pjesnik razgovara sa svojim alter egom, emanirajući pritom velike količine saturnijanske melankolije, živo prikazujući rastočen pojam utočišta, iza čega će slijediti nigdina, praznina, metafizička „ničkost“ i bezmjerje izraženo stihom „tam gore, gdi je ništ i se!“  Drugim riječima čovjeku se valja poništiti u božansko ništa, da bi se dosegnulo spiritualno sve.

U sinestezijskim slikama, ekspresionističkim naglascima, toj čudnoj izoštrenosti osjetila i (pre)osjetljivosti na svaki šum i kret, provlači se nit fantazmagoričnosti, rakovska ovisnost o Mjesečevim mijenama, sklonost naginjanju preko ruba zbiljnosti. Ovako će to odrediti Hocke: „ovdje su pokretači tajanstvenost, traženje magične osnove svijeta, duhovna izgubljenost“. Pa ipak, na razvidnom i jasnovidnom planu, u prvom sloju odčitavanja Galovićeve poezije, ne vidi se ta sublimacija strave. Naprotiv, prevladavaju zvučnost, zvonkost, humor, lakoća, eliptičnost stihova: kao da je nađen savršen ekvilibrij, ravnoteža, u kojoj pjesnik librira iznad krajolika, napajajući oči poznatim i dragim slikama.

Čini nam se da vanitas (praznina) prelazi u claritas (bistrina, jasnoća) i da će vječno nad trsjem letjeti lastavice, pjevati božanski šturak, zoriti grozdje u obilju sunca i svjetla. Pouzdajući se u neizgubiv i nepotrošiv kapital uspomena, Galović je doista napisao pjesmaricu koja ga ne prikazuje „iskorijenjenim brodolomcem“ (Krleža) već pravim i dovršenim pjesnikom, čija riječ odjekuje daleko i duboko izvan lokalnih granica, ohrabrujući njegovu brojnu sljedbu na gornjehrvatskom prostoru da i dalje ustraje nižući kajkavske perle, potajice se nadajući da će stvoriti novi kajkavski brevijar, škrinjicu, čislo, intimnu kantilenu i stihovani autoportret, kako se dosad tepalo zbirci Z mojih bregov. Bilo bi licemjerno reći da i sami ne ustrajemo u takvoj nakani, svaki put kad se dohvatimo olovke, da bismo zapisali jedan (novi ) kajkavski stih.

Zabilješke uz jednu pjesmu

Pjesma Fuga Galovichiana, napisana 2011. i nagrađena na Recitalu Dragutin Domjanić u Zelini, htjela je prikazati intimnoga Galovića, doživljena kao pjesnika dostojna svoje sudbine: on je izabranik Poezije, dakle onaj koji ostaje „vu istini stoječi“, kao vidoviti kesten / kostanj i pouzdani makljen, od najčvršće moguće građe i ustrojstva. Također, među literarnim grabežljivcima i slavohlepcima, u jatu „parklastih ftičov“ on ostaje samozatajan i otmjen „golob bogoboječi“, čijega se perja ne hvata odurna paklina njegova vremena. Druga je strofa eksplicitno biografska, pa će ga nazvati „samodršcem na peru, literatušom i školnikom, priležnikom Rieči, tanahnim rimolovcem“, a u njegovu formalnu obranu od atributa defetista izrečen je i stih da želi biti „ljubavnik svietla, ne mračni koboslovec“.

Svijest o ratu kao općoj kataklizmi i porazu ljudskosti izražena je implicite idejom potopa, od čega nema pojedinačnoga spasa, jer „nega više kleti, hižice, tvrdne korablje, / Ni lozja ni vrčaka vu pahu drobnoga cvietja“. U nekom paneuropskom osjećaju klonulosti i nemoći, u duhu fin de sieclea, viđen je (i) Galović kao „poetuš jeden, stojeden: saki mrk i zazabljen, / Roje se hudi duhi na rasputju stoletja“. Kao priklonici teze da bez kontinuiteta i tradicije nema rasta niti jedne kulture, u četvrtoj smo strofi iskali poveznicu po vertikali kajkavskog rječotvorja i vitiznanstva, na način „Iskati nam je trage, sukati misel na Viečnost“, te imenujući moguće (katedralne) izvore kojih nas zvonjava održava budnima i spremnima za Riječ. To su, in continuo, Ivan (Belostenec), Fritz (Miroslav) Krleža i Fran (Galović).

Budući da je vrijeme, kažu napredni fizičari, zapravo kružno, a ne pravocrtno, ponavljaju se i događaji, i otisci emocija, štoviše i sudbine i malodušja, koja nas obuzimaju u grozovitim vremenima, in hora mortis, kad se čini da je i domaja i narod i sve naše na tankoj niti propasti. Stoga predzadnja strofa odsklizava u „noćni sustav slike“ (Durand) i govori: „Ah, hiža baladeskna, panonska to je fuga! / Naplavna, tusta zemlja v plavem prstenu plina. / Koturamo se nekam, lešči se zviksana pruga, / Pojela bu nas megla, grizodušna dalšina.“ Dakle, priča završava tamo gdje je i počela: na tragu zbirke Z mojih bregov, u onim prevrnutim, veselim kolima iz pjesme Kopači, koja su inverzijom postala „kolesa nevideča smicaju se bez zvuka“ te se udaljuju od golog grada / varaši gdje stražari šutljivo drveće i odlaze u neke gornje orsage... Još se samo čuje „soha tolnač Ivana Nepomuka“, pri čemu je ona glasnica tuge, tame, sjete i samotnjačke povučenosti, a on pak onaj čuveni medikuš, Ivan Nepomuk Lalangue, županijski fizik u Varaždinu, autor prvih medicinskih djela na hrvatskom kajkavskom jeziku, među kojima Vrachtva ladanyska (1776).

Dakako, sretna sam što se na kraju Fuge nalazi jedan od meni najdražih stihova iz Galovićeve zbirke: „A senje kaj z nami ido, vleče lampaš...“. Za iskrena ljubitelja simbolike i mistike, gotovo da i nema čudovitijeg, transcendentalnog prizora. Promotrimo sada pjesmu u cijelosti:

FUGA GALOVICHIANA

Ničesa naj se ne straši vu istini stoječi!

Naj bude kostanj na briegu, vu gori makljen.

Med parklastemi ftiči golob bogoboječi,

Gda sviet je crn i musav i z paklinom opakljen.

Na peru samodržec, literatuš i školnik;

On priležnik je Rieči, tanahni rimolovec.

Podrugačiti vrieme hlepi taj tihobolnik,

I biti ljubavnik svietla, ne mračni koboslovec.

Al nega više kleti, hižice, trdne korablje;

Ni lozja ni vrčaka, vu pahu drobnoga cvietja.

Poetuš jeden, stojeden: saki mrk i zazabljen,

Roje se hudi duhi na rasputju stoletja.

V kostima rastočenje, a vi jeziku tmečnost.

Kak perhav pepel, nad poljem jato vran’.

Iskati nam je trage, sukati misel na Viečnost,

Dok v kmici brenčiju zvoni: Ivan, Fritz ili Fran.

Ah, hiža baladeskna, kajkavska to je fuga!

Naplavna, tusta zemlja z plavem prstenom plina.

Koturamo se nekam, lešči se zviksana pruga;

Pojela bu nas megla, grizodušna dalšina.

Kolesa nevideča smicaju se bez zvuka.

Dalje od varaši gole, drevja zaspalih straž^,.

Čuti je sohu, tolnača Ivana Nepomuka,

A senje kaj z nami ido, vleče lampaš...