Festival koji zaslužuje pljesak

S godinama, sve do ovogodišnjeg devetog izdanja Zagreb koma, međunarodnoga festivala komorne glazbe, okuplja se sve više novih ljubitelja te vrste muziciranja. Sa spretnom organizacijom i bez pretjerane pompe, ali uz sponzorsku kavu ili vino i pjenušac, dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda uvijek je krcata gotovo pobožnim slušateljima. Odmaraju li se oni tako nakon napornoga radnog dana i svakodnevnih briga manje je bitno. Ne bismo se okladili da komornu glazbu slušaju redovito, ali se na Zagreb komu događa nešto važno čemu valja prisustvovati i ponečim se obogatiti. A istini za volju i radi brušenja kriterija valja posluhnuti izvedbe i vještinu odličnih glazbenika koje je okupila Susanna Yoko Henkel svake godine šireći njihov odabrani krug. Ove ih je godine bilo dvadesetak. Literatura je bila standardna, ali malo širim krugovima slušatelja i nedovoljno poznata te prezentirana u nadasve solidnim izvedbama. Jedino bi u devet večeri Zagreb kom mogao pomalo odustajati od barokne večeri jer relevantnog baroka i osviještenog i onesviještenog imamo već mnogo na svim stranama.

Stefan Milenković, Susanna Yoko Henkel, Petrit Çeku, Lise Berthaud i Monika Leskovar / Snimio Vedran Metelko

Naslov prvoga koncerta festivala bio je La fiesta. Slijedio je Barok, Mozartova nedjeljna matineja, a potom i soareja, pa jutarnji koncert za djecu s neizbježnim Saint-Saënsovim Karnevalom životinja, putovanje do Francuske noći, neki izbor iz suvremene muzike zvan Contemporary Music Lounge. Ne bi bilo naodmet malo se dohvatiti i hrvatskoga jezika unatoč sveprisutnoj internacionalizaciji, za koju još nije utvrđeno kamo vodi. La fiesta nipošto nije bila priprosta vašarska fešta kakvima smo svjedoci svakoga dana i na glavnom trgu glavnoga grada koji je izgubio svoj dignitet i postao nešto iz „sela mojeg malog“. Fešta Zagreb koma počela je s mladenačkom Beethovenovom Serenadom u D-duru, opus 8. D-dur i d-mol na neki su način – rekli bismo – naslovni tonaliteti cijeloga Beethovenova opusa. Duhoviti i samo navodno neobvezujući osmi opus i onaj Devete simfonije dijele tonalitetnu sudbinu „in D“. Predvodila je Susanna Yoko Henkel na violini uz već znanu violončelisticu Jing Zhao i zbog bolesti najavljene violistice na brzinu spremna Lise Berthaud. Ženski trojac dokraja je razrađeno očitao lekciju umjerenosti, poznavanja tada još hajdnovskog stila Beethovenova učitelja, a sve u porculanskoj građi i dosluhu sviračica. U drugi svijet uveli su uvijek otmjen bezgrešno gospodski violinist Stefan Milenković i odlični gitarist Petrit Çeku s osobitim smislom za male scenske zavodljivosti. Bez mnogo napora i šarmantno, osobito njegovane tonske slike, oni su bez prenemaganja izveli Sonatu concertatu Nicolòa Paganinija. Kao da je to nešto što svatko može.

U opsežnom programu, zbog bolesti izvođačice, mjesto Bartókove Rapsodije zauzela je također mlada Chopinova Briljantna poloneza, op. 3 za žustro violončelo Jing Zhao uz nepogrešivu brzinsku Laumu Skride za klavirom. Ostao je Kodályjev Intermezzo za osjetljivi sastav gudačkog trija u sastavu Milenković, Berthaud i Zhao. Svjetska pomama za svim varijantama tanga Astora Piazzolle ponovno je na kraju večeri feštanja bila u središtu pozornosti. Pravo glazbeničko otmjeno udvaranje u četiri su odjeljka priuštili zlatna flautistica Gill Schwarzman i ponovno neodoljiv Petrit Çeku. Drukčijega koncepta Slavenska noć Zagreb koma ovaj je put došla iz takozvane Srednje Europe i sadržavala djela Janáčeka i Dvořáka. Bio je to odličan izbor za odlične izvođače. Teški sadržaj Janáčekove Sonate za violinu i klavir jednakopravno su iznijele Susanna Yoko Henkel i Lauma Skride. Osjetljivi i u izvedbama uvelike zanemaren moravski skladatelj svim izvođačima i slušateljima zadaje bremenite zadatke. Možda se zato i rijetko bira.          

Velik dio Slavenske večeri bio je posvećen Dvořáku – jednom triju i jednom kvintetu. U osobito osjetljivoj formi njegova četvrtoga klavirskog trija u e-molu, zvanog Dumky, iskazali su se violinistica Susanna Yoko Henkel i ponekad prenaglašeni violončelist Thedéen te temeljita i nepogrešiva pijanistica Lauma Skride.

Najviša razina profesionalnosti pokazala se i u Dvořákovu Gudačkom kvintetu u G-duru. Danas tako važna internacionalnost družine priskrbila je relevantnost interpretima kojima ponekad nedostaje i pokoja improvizatorska, spontana nepredvidivost. A „gazda“ je u kvintetu bio samozatajni Stefan Milenković uz basovsku potporu Matta McDonalda. Za kraj se Zagreb kom odlučio na hrabar potez cjelovečernjega Schuberta s najpoznatijih stranica njegove opsežne bilježnice. Zaredom je to bio Gudački trio u B-duru, pa neizbježna sonata Arpeggione u obradi za violončelo i gitaru koju je sačinio Valter Dešpalj, a potom i kapitalni klavirski kvintet zvan Pastrva. Ukratko, temeljna literatura komorne glazbe iz doba bogatijih građanskih salona s mnogo ukusa. A o ukusima se ionako navodno ne raspravlja. Doduše u sonati Arpeggione violončelistica Jing Zhao pretjerala je s ekspresivnošću u svakoj „frazi s trbuhom“. Kao da vas netko sili da danima jedete samo kolače, koje volite, ali... Petrit Çeku s gitarom je spasio da se Sonata ne rastavi na samo navodno muzikalne dijelove. Schubertov Klavirski kvintet bio je za kraj večeri – i kraj festivala – a Schubertova glazba jednostavno je lijepa do bola, kao da su govorili usklađeni sudionici izvedbe Kvinteta. Uza sve moguće i nemoguće zamjerke Zagreb kom je u devetom izdanju zaslužio svoj pljesak.