Fenomen Tonyja Bennetta

Na američkoj sceni ima pjevača koji vrlo uspješno sjedinjuju kvalitetnu popularnu glazbu i jazz. Od Ala Jolsona poznata iz prvoga zvučnog filma The Jazz Singer, preko Binga Crosbyja i Franka Sinatre do danas još vrlo aktivna Tonyja Bennetta. Njima bismo mogli dodati i Johnnyja Mathisa i Loua Rawlsa. Nekad se za popularne pjevače slatkasta tipa interpretacije rabio i termin crooner, što za navedene nije dobro jer su vrsni interpreti jazza.

Tony Bennett ovih dana nastavlja jednu od svojih poduljih i važnijih svjetskih turneja Jazz And Blues s devetnaest koncerata u Kanadi i SAD-u, Velikoj Britaniji i Irskoj, prvi dio koje je uspješan bio u Pragu, Berlinu i Bruxellesu.

Tony Bennett

Rođen u obitelji talijanskih doseljenika pod imenom Anthony Dominik Benedetto u njujorškom Queensu, u srpnju 1926, Tony Bennett počeo je pjevati jazz u Europi 1946. s vojnim ansamblima u američkim klubovima pod umjetničkim imenom Joe Bari, najprije uz sastav poznatog jazz-trombonista i vibrafonista Tyreeja Glenna. Bio je pod utjecajem zabavljača, glumca i pjevača Jimmyja Durantea, a kraće je vrijeme pokušavao imitirati tada već etablirana Franka Sinatru, što je napustio, posvetivši se vlastitom stilu interpretacije jazza. Po povratku u New York studira na American Theatre Wing School te nastupa 1950. u klubu s pjevačicom Pearl Bailey, gdje ga je čuo i upoznao glumac Bob Hope.

Na njegov  nagovor mijenja umjetničko ime u Tony Bennett, pod kojim će ga tijekom duge karijere upoznati glazbeni svijet. Iste godine potpisuje ugovor s Columbia Records, za koju snima niz tada popularnih pjesama izvedenih u jazz-maniri, kao što su Because Of You, Cold Cold Heart i Tender In The Night. Godine 1962. postiže veliku popularnost interpretacijom poznate pjesme I Left My Heart In San Francisco. Surađuje i snima s poznatim jazz big bandovima Counta Basieja, Dukea Ellingtona i Woodyja Hermana te ostvaruje (1975) u jazzu vrlo važne i profilirane jazz-albume s dosad jamačno najboljim harmoničarem u jazzu, pijanistom Billom Evansom. Surađivao je na jazz-projektima s pijanistom Johnom Bunchom, kornetistom Bobbyjem Hackettom, trubačem i kornetistom Rubyjem Braffom, tenor-saksofonistima Zootom Simsom i Alom Cohnom te kanadskom pijanisticom i vokalisticom Dianom Krall. Stekavši popularnost u jednom je desetogodišnjem razdoblju prodao čak deset milijuna ploča, postavši tako i jednim od najboljih jazzom nadahnutih interpreta popularne glazbe. Ostao je nažalost uvijek u sjeni popularnijega Sinatre, koji se svim svojim utjecajima i trudio da ga zadrži podalje od već za sebe rezervirane pozicije najpopularnijega.

Glasovno jači od Sinatre i s većim osjećajem za frazu i sinkopu, Bennett je ipak svojim baritonom plijenio publiku i stjecao pozornost stručne kritike, koja je pisala da on sjedinjuje fraziranje Arta Tatuma i pjevanje Pearl Bailey stekavši atribute genious i superstar. Godine 2011. on će publiku iznenaditi, pozvavši za svoje snimanje i nastupe britansku nesretno i prerano umrlu rock-pjevačicu Amy Winehouse, uočivši ne bez razloga u njoj nadarenu pjevačicu koja bi se uspješno mogla ogledati i u sferi jazz-pjevanja, da bi nešto kasnije slične kvalitete otkrio i u popularnoj Lady Gagi, s kojom će snimiti album jazz-standarda Cheek To Cheek. Atraktivna Lady Gaga bila je i repertoarno iznenađenje programa Montreal Jazz Festivala, i to ne samo interpretacijom poznate jazz-skladbe The Lady Is A Tramp.

Sigurnost u nastupima, velika memorija i ne baš laki programi svrstavaju danas 88-godišnjeg Tonyja Bennetta među glazbene fenomene, sposobne poduzimati teške i naporne turneje, koje su nažalost dosad iz više razloga mimoilazile Hrvatsku što zbog visoke cijene njegovih nastupa, što zbog posvemašnjega nepoznavanja glazbenih dometa i kvalitete tog pjevača među našim organizatorima koncertnih priredaba.