Arhitekt renesansne širine

Rijetke su prigode kada se o suvremenoj arhitekturi govori znanstveno i s naglašenim teorijskim diskursom, kako je to pokazao simpozij o akademiku Borisu Magašu održan na prvu godišnjicu njegove smrti 25. listopada, u rodnom Karlovcu. Arhitekti, povjesničari umjetnosti, teoretičari i kritičari koji su imali prilike surađivati s Magašem ili su se pak istraživački bavili njegovim opusom s dvadesetak su izlaganja prezentirali zanimljive teme u okviru četiriju sekcija: teorija arhitekture, arhitektonski projekti i realizacije, pedagoško djelovanje te veliko mjerilo i urbanizam.

Hotel Haludovo prije devastacije

Boris Magaš, rođen 1930, školovao se u Zagrebu, gdje je 1955. diplomirao arhitekturu, a 1977. obranio i jedan od prvih doktorata na Arhitektonskom fakultetu s izrazito teorijski formuliranom temom Analiza dominacije intelektualnog ili senzibilnog faktora u procesu arhitektonskog stvaralaštva. Na fakultet je došao kao asistent prof. Vladimira Turine na katedri za projektiranje (1956), a poslije je prešao na teoriju kod prof. Andre Mohorovičića (1961–66). Akademsku je karijeru prekinuo iznenada, otišavši u zagrebački Interinženjering za šefa grupe na projektu hotela Solaris (1967), a potom postaje vodeći projektant u GPZ Rijeka te napušta Zagreb (1969). Na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci ubrzo postaje profesor zgradarstva (1974), a na zagrebačkome će Arhitektonskom fakultetu ponovno raditi 1983–2000, naslijedivši kapitalan Mohorovičićev kolegij teorije arhitekture, uz niz projektantskih predmeta koje paralelno vodi. Profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu postao je 2001. Biran je za izvanrednog (1988) te redovitog član HAZU (1991), u sastavu je predsjedništva Akademije (od 2004), a posljednjih je godina bio i tajnik Razreda za likovne umjetnosti (2011–13).

Autor je brojnih antologijskih realizacija hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća: Muzeja revolucije u Sarajevu (1958–63, s E. Šmidihenom i R. Horvatom), istočne tribine stadiona Maksimir u Zagrebu (1961, u timu V. Turine), hotelskih sklopova Solaris kod Šibenika (1967–68) i Haludovo u Malinskoj (1969–72), dječjeg vrtića na zagrebačkome Mihaljevcu (1973–75), Gradskog stadiona Puljud u Splitu (1979), crkava sv. Nikole u Rijeci (1981) i bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (od 1998). Izveo je i dječje ustanove u zagrebačkome Studentskom gradu, na Knežiji i Trnskom, vodospremnik u Buzetu, grobnu kapelu u Kostreni, kapelu Psihijatrijske klinike Vrapče u Zagrebu, Pravni fakultet i Fakultet graditeljskih znanosti u Rijeci (oba s Olgom Magaš). Od nerealiziranih prvonagrađenih natječaja izdvajaju se: Narodno pozorište u Zenici (s V. Turinom), kompleks RTV Zagreb (s A. Glunčićem), Dom narodnog zdravlja u Labinu (s M. Vodičkom), hoteli u Poreču i Ulcinju, te još desetak nagrađenih ili otkupljenih radova. Među neizvedenim projektima su i stadion Rujevica u Rijeci, Atletski stadion na Jarunu u Zagrebu, redizajn poljudskog stadiona, rekonstrukcija gotičko-renesansne palače Hektorović u Hvaru... Magašev opus u cjelini je izniman i smatra se najvišim dometom naše kasne moderne, a važan je i po prvim refleksijama postmoderne u Hrvatskoj.

Unatoč tome što Magaša primarno percipiramo kao kreativnoga projektanta, o širini njegova djelovanja u struci svjedoči i opus od pedesetak teorijskih radova, među kojima su i prilozi s tumačenjima misaone podloge vlastitih realizacija. Nekolicina tekstova valorizacijski su osvrti na djelovanje drugih arhitekata (V. Kovačića, A. Mohorovičića, A. Dragomanovića, D. Kovačića, R. Nikšića), čemu valja pribrojiti i studije širega teorijskog ili historiografskog usmjerenja, poput sinteze Arhitektura XIX. stoljeća u Akademijinoj ediciji Hrvatska i Europa (2009). Kruna njegova teorijskog rada, životna summa i intelektualni memento jest monografija Arhitektura – pristup arhitektonskom djelu (2012).

Laureat je nagrada za životno djelo te godišnjih nagrada Vladimir Nazor i Viktor Kovačić, nekada prestižnih saveznih i republičkih nagrada Borbe, Velike nagrade Zagrebačkog salona, nagrada Nikola Tesla i Fran Bošnjaković itd. Savjetnik je za arhitekturu predsjednika Republike (od 1992) te zamjenik predsjednika Savjeta za prostorno uređenje države (od 2004).

Boris Magaš bio je posljednji iz plejade velikih profesora arhitekture, osoba renesansne erudicije i nedostižna umjetničkog talenta. Simpozij o Magaševu djelu, kao i upravo objavljena knjiga njegovih teorijskih tekstova Misli o arhitekturi, važni su revalorizacijski prinosi, koji prizivaju i cjelovitu retrospektivnu izložbu.