Zaigran i destruktivan umjetnik

Početkom listopada u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu otvorena je izložba Joan Miró – remek-djela iz Fundacije Maeght. Za autorsku koncepciju odgovorni su direktor Fundacije Olivier Kaeppelin i ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić. Na izložbi su predstavljena ulja na platnu, gvaševi, crteži, brončana i keramička skulptura, litografije i tapiserija, što su redom radovi koje je Miró napravio nakon 1964, kada je već bio u sedamdesetim i osamdesetim godinama, odnosno u posljednja dva desetljeća života.

Najava izložbe pompozno je odjeknula u medijima, ali mora se priznati da prevelika glorifikacija nije dokraja opravdana izloženim djelima. Nije riječ o njegovim najpoznatijim, antologijskim radovima, iako je napravljen dobar pregled stvaralaštva Miróove kasne faze.

Iz postava izložbe

Središnji su dio cijelog postava obojene brončane skulpture iz kasnih šezdesetih, smještene pod kupolom paviljona. Osvjetljenje vrlo dobro funkcionira i dodatno naglašava izloške. Najdojmljivija je Djevojka koja nestaje, skulptura koja se najviše približava pop-artu i na kojoj se jasno vidi Miróovo poigravanje formom. Uzimanje predmeta iz okoline, u ovom slučaju ventila, koji je asocijativno postavljen kao dio figure, česta je Miróova praksa. Uporaba primarnih boja i slaganje nekoliko oblikovnih elemenata u kompozicije osobina je i ostalih skulptura poput Milovanje ptice, Glava i ptica, Osoba i Žena i ptica. Obojena brončana skulptura Njezino veličanstvo prikazuje figuru oblika tikve obojene u žuto na crnom grubo obrađenu postolju i na sličan način kao njegova poznata slika Pruska kraljica Lujza iz 1929. preuzima oblik, industrijski ili iz prirode, koji poprima sasvim drukčije značenje. Poigravanje s dihotomijama, znakovima i simbolima prisutno je i na skulpturama Gospodin, gospođa i Žena koja sjedi s djetetom.

Kasne šezdesete, vrijeme nastanka tih skulptura, jesu i vrijeme studentskih pobuna u Parizu, a u Španjolskoj još traje Francova diktatura. Iako je Miró često stajao postrani od izravnog uključivanja u politička događanja, u nekoliko je navrata upravo svojim djelima odgovarao na njih, primjerice kad je za paviljon republikanske Španjolske na svjetskoj izložbi u Parizu 1937. uz bok Picassovoj Guernici izložio svoju poslije uništenu zidnu sliku Žetelac. Ipak, ratne su godine dovele do njegova svjesnog povlačenja u sebe i ciklusa Zviježđa koji je nastao u Palma de Mallorci.

Ostale brončane skulpture postavljene su uglavnom na izduženi pijedestal u krilima paviljona. Na njima je uočljiva veća prizemnost elemenata, koji uključuju dijelove debla, organskog materijala iz prirode, uporabnih predmeta, komada žice, oblika koji načinom obrade odaju utjecaje lokalne i tradicionalne skulpture. Od tih je materijala napravljen odljev u bronci, a izostanak boje dodatno je pojačao dojam teksture sirovog materijala. Skulptura Osoba kombinira ortogonalne metalne cijevi s miróovskim elementima Mjeseca, kružnica, linija i organičkih oblika, Glava je nešto rustikalnija skulptura i po svojoj neobrađenosti i vertikalizmu evocira Giacomettija, a Žena i ptica neobična je kombinacija dijelova stolca i strateški postavljenih oblika koji izgledaju poput cipela. Jedina keramička skulptura Znamenita ličnost – koje bliskost sa zemljom i katalonskim izvorima ne odaje samo tehnika nego i forma, urezane linije koje odgovaraju tipično miróovskom likovnom jeziku, naslikani Sunce, Mjesec i ptice, kao i obojena kružna forma – kao da je premazana ratničkim bojama drevnog plemena.

Na izložbi imamo priliku pogledati i Miróove slike iz kasne faze na kojima pojednostavnjuje kompoziciju. Iako često ponavlja oblike s prethodnih slika, geste postaju izraženije te je češće prolijevanje i prskanje boja na slikama. Također se javlja bijela pozadina, slike postaju pročišćenije, prazan prostor postaje važan. Miró uspijeva postići istovremenu slobodu poteza i zaigranost formi, dojam lakoće, posebno u radovima poput Pjeva Livade iz 1964. u kojem sliku ispunjava crvenim, zelenim, plavim i žutim mrljama postignutima vidljivim potezima kista, manjih i većih nepravilnih kružnih plošnih oblika te duguljastih oblika sa sjenama koji, kao što je često slučaj kod Miróa, predstavljaju ptice, kukce, travke i ostali životinjski i biljni svijet. Većina njegovih kompozicija nastalih u takvu raspoloženju asociraju na let, eter, zrak, Sunce, Mjesec, nebo, zvijezde, stvaranje, ali i na igru, dosjetku, eksperiment.

Joan Miró, Osoba, 1967., obojana bronca, 215 x 55 x 50 cm, Vlasništvo: Fondation Maeght Foto: Claude Germaine-Archives Fondation Maeght, Saint-Paul-de-Vence,copyright: © Successió Miró / ADAGP Paris 2014

Slično se može reći i za varijacije kompozicija na slikama Rođenje dana I, Rođenje dana II. i Rođenje dana III. To su također ulja na platnu s bijelom pozadinom iz 1964. Elementi svake od slika uključuju svijetloplave oblike otisnute i prskane na platno koji se doimaju poput eksplozija na nebu s kojih kapa boja, nepravilne crvene i crne kružnice koje predstavljaju Sunce i ostale kružne mrlje i oblici koji bi mogli biti ptice, ali koji nisu nužno ptice, crnu vijugavu liniju koja se provlači duž cijeloga platna. U tim slikama (što i inače vrijedi za Miróa) sam naslov sugerira sadržaj, dok je forma krajnje pojednostavnjena. Ono što ostaje na platnu jesu linije, boje i simboli. Miró zasniva svoje slike na viđenom, koje postaje transformirani oblik na njegovu platnu. Zanimljivo je da se tijekom obrazovanja često koristio vježbom u kojoj je slikao objekte bez gledanja u njih (još u umjetničkoj školi Francesca Galija u Barceloni), a upravo je to posebno usavršio tijekom mnogo godina slikanja.

Katalonski krajolici i detalji iz prirode toliko su postali dijelom njegova unutrašnjeg osjećaja da mu nije potrebno kopirati ih iz stvarnosti. „Miróova su novost i smjelost dakle u tome da tako dugo ogoljava predmet u prirodi dok se ne dokopa tipičnog znaka iz kojeg se može razabrati nužno spajanje između imena i svojstva predmeta, između osjećaja i svijesti, to jest do točke s koje više nema mogućnosti za bijeg ili odustajanje, jer nas sve nagoni na to da svladamo otpor stvari kako bismo ih prisilili da se preobraze u znakove koji imaju značenja“ (Apollonio Umbro). Tako je imanje Miróovih, Montroig, bilo nezaobilazno mjesto inspiracije i ujedno glavni motiv slikama koje su značile modifikaciju i sazrijevanje slikareva umjetničkog izričaja, poput Gospodarstva iz 1921.

Od curenja boje do paljenja platna

Godine 1972. radi crtež Osoba, ptica ugljenom, gvašem, olovkom, tušem i pastelom s ekspresivnim višestrukim crnim linijama, njegovim poznatim kružnim oblicima i zvijezdama. Ta slika izložena u Zagrebu naslikana je godinu prije poznatoga triptiha Nada osuđenog čovjeka, posvete mladom katalonskom pogubljenom anarhistu Salvadoru Puigu Antichu. Kao i ostale slike nastale u tom razdoblju i ona ima bijelu podlogu, minimalizam s dominantnom crnom izražajnom linijom koja slobodno putuje po platnu, niz manjih crnih točaka i povremeno gestualno prskanje po platnu, dok je jedina boja plava ili crvena mrlja poput klupka, element koji se često ponavlja i na zagrebačkoj izložbi.

Na platnima Žena i ptica I i Žena i ptica II ponavljaju se isti elementi karakteristični za kasnu slikarsku fazu, s dominantnim oblicima crvene boje što se uočljivo cijedi po platnu te se ponovno javlja gestualnost prskanjem boje na platno. Žena je naznačena velikom crvenom mrljom boje s uvećanim crnim kružnicama, dok je ptica naznačena crvenim i crnim linijama raspoređenima tako da kompozicija bude uravnotežena. Inkluzija elemenata apstraktnog ekspresionizma na slikama može se usporediti s ranijim utjecajima fovizma i kubizma u fazama kada je slikar tražio svoj likovni izričaj i unosio nove elemente pojedinih stilova, uvijek samo kao dio slike i s tendencijom modificiranja i usuglašavanja s vlastitim unutrašnjim osjećajem za oblike. Zato se često u njegovim slikama mogu prepoznati utjecaji različitih umjetnika, koji se naposljetku gube u sasvim novom umjetničkom govoru.

Joan Miró, Rođenje dana III, 1964, ulje na platnu, 146 x 113,5 cm / vlasništvo: Fondation Maeght, Foto: Claude Germain-Archives Fondation Maeght, Saint-Paul-de-Vence, copyright: © Successio Miro / ADACP Paris 2014.

Godine 1941. Miró je imao prvu veliku retrospektivu u MoMA-i u New Yorku, a 1947. prvi put dolazi u SAD i tamo upoznaje Clementa Greenberga i Jacksona Pollocka. No nije samo Miró bio pod utjecajem automatizma apstraktnog ekspresionizma, nego je i isto tako utjecao na apstraktne ekspresioniste poput Willema de Kooninga, čije su serije koje prikazuju žene pod mogućim utjecajem Miróovih seksualiziranih, plodnih i strašnih figura žena (a koje mnogo govore o položaju žena u nadrealističkoj literaturi i umjetnosti).

Simone de Beauvoir, razočarana nadrealističkom pobunom, u kojoj se po njoj nihilizam gubi u karijerizmu, izjavila je kako su i ubijene slike – slike, referirajući se na Miróovu izjavu kako želi ubiti sliku i nadolazeću fazu antislikarstva u svojem stvaralaštvu. Ta je Miróova faza 2009. obilježena izložbom u MoMA-i pod naslovom Painting and Anti-Painting 1927–1937. Ubijene su slikarske konvencije među ostalim uključivale nizozemsko barokno slikarstvo i njegove minuciozno prikazane interijere, Rafaela i Constablea kao predloške za imaginarne portrete, fotografije mehaničkih predmeta i reklama koje su asocijativno rabljene kao forme za sasvim druge naslikane predmete i figure. Dogodila im se distorzija i pojednostavnjivanje oblika, koji su rezultirali efektnim i pomalo smiješnim kompozicijama. Izložba je sadržavala i različite slike-predmete. Destrukcija slike i tehnike koje tada Miró uvodi nisu prekinute, pa se tako novija varijacija takva pristupa može vidjeti i na zagrebačkoj izložbi, na slici Osoba u pejzažu, s paljenim platnom, a tuš i ugljen daju prizoru siroviji dojam s agresivnijom ekspresijom i crnim oblicima.

Jedinstveni jezik oblika

U sklopu izložbe posjetitelji imaju priliku vidjeti i nekoliko dokumentarnih filmova. U intervjuu s umjetnikom saznajemo glavne polazišne točke njegove umjetnosti. Na Miróa su snažno utjecali njegovi katalonski korijeni; čak i kasnije slike, u kojima postoje isključivo polja boje, imaju temelj u tradiciji slikanja pejzaža i u stvarnim krajolicima koji su obilježili njegovo djetinjstvo. Utjecaj lokalne romaničke umjetnosti posebno se vidi u njegovu korištenju obrnute i hijerarhijske perspektive na način da izabire elemente slike koje želi povećati; često su to kukci, biljke i male stvari kojima umjetnik pridaje važnost te oblici koji možda nastaju na temelju neke pojavnosti, ali se u slikarskom procesu i u razmišljanju o kompoziciji sasvim promijene. Posebno kao utjecaj ističe Gaudíja i njegove zaobljene forme i dojmljive boje, uporabu keramike (Miró je počinje rabiti u kasnijim radovima, a upotreba keramičkih pločica stara je španjolska tradicija) i tradicionalnih materijala te galeriju Dalmau u Barceloni u kojoj su priređene izložbe putem kojih je došao u dodir s djelima francuske avangarde, posebno kubista i fovista. Iako nikad nije postao član nadrealističkoga pokreta, itekako se profilirao kao jedan od istaknutih protagonista, a njegova je umjetnost bila pod velikim utjecajem literarnih djela, pogotovo poezije, pa je često karakterizirana kao lirska i efemerna (ponekad mu se na slikama javljaju riječi).

Ostali filmovi prikazuju sam umjetnički proces, rad i komunikaciju s radnicima na skulpturama i grafikama te pokazuju kojim se tehnikama koristi pri pretvaranju nađenih predmeta i ostalih obrađenih materijala u brončane odljeve. Također se mogu pogledati i njegove tehnike slikanja na platnu (prstima, prskanjem boje..) te pripremni proces za grafike, koje su mu bile osobito važne zbog tehničke reproduktivnosti i dostupnosti masama. Litografijama, koje su bile ključne za ideju širenja i dostupnosti njegove umjetnosti, na ovoj je izložbi zastupljen s četiri izloška. Dizač utega i stogodišnja ratnica varijacije su oblika kojima je dodijelio sasvim različito značenje.

Bez obzira na godine, Miró je nastavljao razvijati svoj umjetnički izričaj, i dalje je eksperimentirao, uvodio nove materijale i tehnike, evoluirao je kroz faze upijajući heterogene utjecaje. Do kraja života bila je razvidna njegova otvorenost nadahnuću iz različitih izvora, ali i staložena disciplina, vrlina koja ga je od mladosti razlikovala od ostalih avangardnih umjetnika (te su se razlike u osobnosti manifestirale u poznatoj zgodi s užetom u kojoj mu je Max Ernst zaprijetio vješanjem ako se ne izjasni o tekućoj raspravi). Proučavanjem postava uspijevamo dobiti zaokruženi dojam o Miróovu kasnom stvaralaštvu i povući paralele s mlađim antologijskim djelima zaigranoga starca, ali i povremeno destruktivna autora, umjetnika koji eksperimentira s različitim tehnikama i materijalima, otvara se utjecajima, a onda zatvara u sebe i stvara unikatni jezik oblika.