Zagrebačka škola arhitekture

Kada je 20. listopada 1919. održano prvo predavanje na Odsjeku za arhitekturu netom utemeljene Tehničke visoke škole (tada izvan Sveučilišta), dogodio se jedan od prijelomnih trenutaka u hrvatskoj arhitekturi s potpuno novim scenarijem dalje strukovne edukacije. Naime, u Zagrebu 19. stoljeća djelovali su brojni lokalni graditelji s majstorskom, ali ne i inženjerskom naobrazbom, a tek od kraja 70-ih godina preseljenjem u Zagreb Hermana Bolléa i Kune Waidmanna (nakon prethodne prakse u Beču), u gradu stalno djeluju visokoškolski obrazovani arhitekti. Tijekom 80-ih godina vraćaju se i prvi domaći diplomanti s bečke Visoke tehničke škole ili Umjetničke akademije (Janko Grahor, Martin Pilar, Janko Holjac, Lav Hönigsberg i Julije Deutsch), a od važnosti je i činjenica da je 1882. osnovana Obrtna škola s Graditeljskim odsjekom. No još dugo na studij arhitekture odlazit će se u Beč – odnosi se to i na prvu generaciju naših modernista (Viktora Kovačića, Vjekoslava Bastla, Huga Ehrlicha, Edu Schöna), koji su diplomirali oko 1900. Stoga se može reći da je povijesna arhitektura Zagreba sve do razdoblja međuratne moderne u najboljim realizacijama ili djelo bečkih arhitekata (sjetimo se Friedricha Schmidta, Otta Hoffera, Fellnera & Helmera..., na koncu niza i Petera Behrensa), ili onih koji su se tamo školovali pa su refleksije K. u. K. arhitekture i monarhijskih urbanističkih koncepata jasno vidljive u realizacijama zagrebačkoga historicizma, secesije, protomoderne i art decóa.

Drago Ibler vodio je studij arhitekture na
Likovnoj akademiji u Zagrebu 1926–1942.

 Tek osnutkom Tehničke visoke škole 1919. studenti su se za zvanje inženjera arhitekture mogli školovati i u Hrvatskoj (prvi diplomant bio je Alfred Albini 1923, a u istoj su generaciji i Denzler, Steinmann, Vrkljan...). Za to ponajveća zasluga pripada Martinu Pilaru (prvom imenovanom profesoru Arhitektonskog odjela, poslije i prvom arhitektu akademiku) te Edi Schönu, koji je kao inauguralni rektor TVŠ novu instituciju izvrsno organizirao, oblikujući program studija arhitekture dijelom na tradicijama bečke politehnike, ali i na modernijim postulatima švicarske ETH. Tehnička visoka škola postojala je samo sedam godina (i iznjedrila četrdeset diplomiranih arhitekata), a tu je etapu obilježilo kratkotrajno pedagoško djelovanje Viktora Kovačića, koji je od 1920. bio honorarni, a tek dvije godine prije smrti (u razdoblju 1922–24) i redoviti profesor.

Škola je 1926. prerasla u Tehnički fakultet integriran u Sveučilište. Program je moderniziran, od 1935. uvedeni su kolegiji urbanizma, a od 1942. i teorije arhitekture. Specifičnost toga razdoblja kratkotrajno je uvođenje specijalističkih smjerova (projektantskog, konstrukterskog i urbanističkog), od čega se ubzo odustalo, iako je takva profilacija danas praksa gotovih svih boljih arhitektonskih škola u svijetu. Nastava se sve do 1940, kada je Fakultet dobio novu zgradu u Kačićevoj ulici, održavala u bivšoj Ženskoj stručnoj školi na Rooseveltovu trgu, gdje je za potrebe Arhitektonskog odjela dograđen treći kat.

Paralelno s Tehničkim fakultetom istodobno je ustrojen i studij arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Odjel poznat kao Iblerova škola djelovao je 1926–42), koji je davao privlačnu titulu akademskog arhitekta, no bez prava na samostalnu ovlaštenu praksu. Mjesto voditelja Meštrović je prvom ponudio ocu hrvatske moderne arhitekture Viktoru Kovačiću, koji je u međuvremenu postao profesor na tehnici, pa se pokretanje škole prolongiralo do trenutka kada je Drago Ibler preuzeo voditeljstvo. Edukacija je bila naglašeno atelijerska, a iznjedrila je ukupno osamnaest vrsnih diplomanata (prvi je bio Mladen Kauzlarić 1930).

Martin Pilar, prvi profesor arhitekt
na Tehničkoj visokoj školi

Od toga međuratnoga vremena broj domicilno školovanih arhitekata stalno raste, pri čemu je zajednički nazivnik njihova djelovanja vidljiv u avangardnim oblicima moderne danas poznat pod sintagmom zagrebačka škola arhitekture.

Kako je Tehnički fakultet bujao brojem studenata i raznolikošću programa, 1956. došlo je do podjele na više fakulteta, među kojima je bio i tzv. AGG (Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet). Ta hibridna ustanova već se 1962. razdvojila u još tri nove samostalne škole, uz ostale i na današnji Arhitektonski fakultet (prvi mu je dekan bio Drago Galić). Uz 95. godišnjicu zagrebačkoga studija arhitekture valja reći da se edukacija u nas i dalje zasniva na modernističkim principima estetske jednostavnosti i kompozicijskog senzibiliteta, no u budućem vremenu bit će potreban i pomak ka suvremenim tehnološkim trendovima u arhitekturi, svakako i prema novim teorijskim promišljanjima.