Treba li raskinuti vatikanske ugovore?

Nakon prava na život, u vrhu je popisa ljudskih prava sloboda vjere, odnosno nevjere – sloboda čovjeka da javno očituje vjersko uvjerenje, da slobodno sam ili u zajedništvu s drugima (ne)izražava i svoj konfesionalno oblikovan i izražen odnos prema Bogu. Sloboda (ne)vjere ne tiče se dakle samo onostranosti i privatnosti, nego u znatnoj mjeri određuje ovostranost i javnost utječući na moralni, socijalni, kulturni i politički sadržaj društvenoga života svake države. Stoga je uređenje vjerskoga pitanja za svaku državu jedno od najvažnijih.

Republika Hrvatska vjerskoj je slobodi i vjerskom pitanju pristupila ustavno i zakonski regulirajući odnose između države i vjerskih zajednica. Prvi i najvažniji korak u tom procesu četiri su sklopljena ugovora s Katoličkom crkvom – o dušobrižništvu u oružanim i redarstvenim snagama, o odgoju i kulturi, o pravnim te o gospodarskim pitanjima (ratificirani 1997. i 1998) – koji su, što nije nevažno, svojim sadržajem uvelike postali model uređenja odnosa države i s drugim vjerskim zajednicama.

Već nekoliko godina javljaju se pojedinci i udruge koji su nezadovoljni sklopljenim ugovorima između Hrvatske i Svete Stolice. Tako je i ove godine 20. rujna u organizaciji nevladinih udruga i inicijativa održan na Cvjetnom trgu u Zagrebu te na osječkom Trgu Ante Starčevića prosvjed Raskinimo vatikanske ugovore. Prosvjed u Zagrebu u velikoj je mjeri bio zasjenjen napadom jednog sudionika na Ružicu Ćavar, predsjednicu Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, što je događaj žalostan na svaki način. Unatoč tomu, ne bi trebalo izgubiti iz vida primarni sadržaj i intenciju prosvjeda, posebice s obzirom na proglas tada upućen javnosti. A iz njegova sadržaja može se izdvojiti nekoliko teza: „Republika Hrvatska je sklopivši ugovore s Vatikanom narušila svoju Ustavom zajamčenu sekularnost“; „vatikanski ugovori potpisani su u tajnosti, iza zatvorenih vrata, bez znanja i volje nas hrvatskih građana“; „raskidanje vatikanskih ugovora ekonomsko je pitanje, a ne svjetonazorsko kako se pokušava prikazati“; „zakonske privilegije crkvene hijerarhije zajamčene vatikanskim ugovorima sve ostale hrvatske građane, i vjernike i nevjernike, dovode u podređeni položaj“. Spomenute teze potiču više pitanja: je li ratificiranjem vatikanskih ugovora, koji, nota bene, nisu vatikanski nego zagrebački jer su potpisani u Zagrebu, doista narušena sekularnost zajamčena Ustavom? Jesu li ugovori zaista potpisani u tajnosti? Je li njihovo raskidanje odista samo ekonomsko pitanje, a ne i svjetonazorsko? Dovode li naposljetku ugovori i vjernike i nevjernike u podređen položaj?

Što kaže Ustav?

Polazeći od prvoga pitanja, šlagvort daje jedan među više transparenata s prosvjeda: „Ustav iznad Biblije“. Pogledajmo stoga kako u tome smislu stoje stvari upravo tu: u Ustavu Republike Hrvatske. Republika Hrvatska „božićnim“ je Ustavom 1990. definirala slobodu vjere i vjeroispovijedi. Člankom 40. „jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“, a člankom 41. „sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“ Tom ustavnom odredbom očituje se dakle volja ustavotvorca priznati da je izražavanje „vjere ili drugog uvjerenja“ u javnosti slobodno te da su vjerske zajednice važan činitelj društvenog života (osnivaju škole, učilišta...), ali i poželjan budući da „u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države“. Ta ustavna odredba temelj je ugovorima koji su poslije sklopljeni s više vjerskih zajednica, a prvo s Katoličkom crkvom. Budući pak da je Katolička crkva u pravnoj osobnosti Svete Stolice subjekt međunarodnog prava, razgovori u vezi s ugovorima vođeni su od 1993. s njezinim predstavnicima i s predstavnicima Crkve u Hrvatskoj te su 1996. i 1998. javno potpisana četiri ugovora, a nakon toga i niz drugih akata.

Ugovori nisu pisani
u tajnosti

Budući da Ustav propisuje da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom, zakonodavac je, Hrvatski sabor, godine 2002. donio Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica. Člankom 9. Zakona predviđena je mogućnost da se „pitanja od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više vjerskih zajednica mogu uređivati i ugovorom koji sklapaju Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica“. Na temelju te odredbe sklopljeni su ugovori sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj, Islamskom zajednicom u Hrvatskoj, Koordinacijom židovskih općina i Židovskom vjerskom zajednicom Bet Israel te s više reformiranih i drugih crkvi.

Zanemarimo li načas činjenicu da je oštrica spomenutog prosvjeda bila uperena samo protiv „vatikanskih ugovora“, iako na temelju sličnih ugovora više vjerskih zajednica „troši“ proračunski državni novac, očigledno je da spomenutim ugovorima, „vatikanskim“ i drugim, država nije prekršila Ustav, nego ga je poštovala, a pritom nije prestala biti sekularna budući da nijedan vjerski službenik ne obnaša javnu vlast.

Ivan Pavao II. i Franjo Tuđman

O tome da ugovori nisu potpisani u tajnosti, nego javno, ne treba trošiti riječi. Jednako tako, nema govora o tome da su potpisani protiv volje hrvatskih građana. Iako se o njima, kao ni za druge odluke tijela javne vlasti, građane nije izravno pitalo, ondašnja Vlada je kao izraz izborne većine potpisala spomenute ugovore (a tako su druge ugovore s vjerskim zajednicama potpisale i Vlade nakon nje), dakle prema istom načelu kako sve demokratski izabrane vlade postupaju i u drugim pitanjima imajući izborni mandat zastupati sve građane. Tvrditi dakle da su ugovori potpisani „bez znanja i volje nas hrvatskih građana“ znači iskrivljavati činjenice i dovoditi u sumnju demokratske standarde.

A kada je riječ o građanima, ulazimo u treće pitanje, pitanje o naravi i svrsi tih ugovora. Jasno je naime da njihovo značenje nije niti može biti samo ekonomsko, nego jest i svjetonazorsko. I od toga ne treba bježati. Ugovori su izraz činjenice da u Hrvatskoj povijesno i u kontinuitetu trinaest stoljeća žive katolici – „praktični“ ili „nepraktični“, svejedno je. Oni dakle nisu zbrda-zdola na brzinu skupljena skupina građana nego dio dvije tisuće godina stare univerzalne duhovne ustanove koja se zove Katolička crkva, koju kao subjekt međunarodnog prava predstavlja Sveta Stolica. A ta Crkva nije sastavljena samo od vjerskih „dužnosnika“ i „službenika“ nego je svojom većinom „sveti narod“, „sveta zajednica Gospodnja“ (usp. Teološki rječnik) odnosno „narod Božji“, kako kaže II. vatikanski koncil. Shvaćati dakle Katoličku crkvu samo kao njezin hijerarhijski ustroj, a tako implicitno, u strukturalnom smislu, zapravo bilo koju vjersku zajednicu, znači lišiti je smisla postojanja. To pak treba ne samo znati da bi se razumjelo, nego i razumjeti da bi se znalo. Budući pak da vjera i očitovanje vjere ne ostaju unutar crkve (kao ni unutar bilo koje druge bogomolje), nego zahvaćaju mnoge vidike društvenog života, spomenuti ugovori in ultima linea sadržajno ispunjavaju Ustav u „slobodnom javnom očitovanju vjere“ katoličkih vjernika.

Ugovori i sekularnost

Ekonomski vidici ugovora nisu dakle njihova bit, nego dio njihova cjelovita značenja i sadržaja. A oni su u činjenici da vjernici, u ovom slučaju katolici, nisu izvan države i društva, nego su njihov dio, uzajamno s drugima posvećeni radu za opće dobro, dobro svih, bez razlike na vjersko uvjerenje. Ti i takvi građani katolici, uz ostalo, plaćaju porez kao svi drugi te imaju pravo na ravnopravnu participaciju u javnim dobrima. Ako tko osjeća da neželjeno financira Crkvu, ne bi li njezini vjernici mogli također reći da plaćajući porez neželjeno financiraju mnogo toga što im nije po volji, pa ipak zbog toga ne tvrde da je Biblija iznad Ustava, nego nastoje živjeti tako da daju „Bogu Božje, a caru carevo“, pa i onda kad osjećaju da „carstvo“ nije najpravednije prema njima?

Spomenutim ugovorima nitko prema tome nije doveden u podređeni položaj jer njima nitko nije privilegiran. Nije prijeporno da u demokratskom društvu svatko slobodno iznosi svoje mišljenje, pa, ako želi, u skladu s demokratskim normama prosvjeduje protiv čega mu drago, tako i protiv „vatikanskih ugovora“. Ipak, ne bi trebalo smetnuti s uma da su upravo ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice, uz ostalo, izraz demokratskog i sekularnog karaktera države – inače nikakvih ugovora ne bi trebalo! – te ujedno paradigma uređenja odnosa između države i vjerskih zajednica u Hrvatskoj pojedinačno i u cjelini, čime se na stanovit način učvršćuju temelji društvenoga dijaloga i mira.

„Tko ima uši, neka čuje!“