Sviranje je duhovna higijena

Protekli je mjesec u hrvatskoj kulturnoj pa i sveukupnoj javnosti bio nedvojbeno u znaku otvaranja nove, prve zgrade zagrebačke Muzičke akademije.To je i neposredni povod razgovoru s Akademijinim dekanom Daliborom Cikojevićem, pijanistom i književnikom, te prilika da bolje upoznamo umjetnika koji je imao sreću i čast biti na dekanskoj dužnosti u tom stoljetnom času zagrebačke Muzičke akademije.

Razgovor počinjemo baš time što će ostati zabilježeno uz datum l. listopada 2014.

Što biste sada, dva tjedna nakon svečanoga čina, odredili kao najvažniju pojedinost i što nosite kao najjači dojam?

U gomili loših vijesti, u krizom potresenoj zemlji s mnogo frustriranih i poniženih ljudi, otvorenje nove zgrade Muzičke akademije bilo je popraćeno mnoštvom emocija, pozitivnih reakcija i osjećajima ponosa, radosti i sreće. Cijeli dan, od otvaranja zgrade, događanja na trgu u sklopu manifestacije Dan otvorenog trga i spektakularnoga koncerta Zagrebačke filharmonije ispred nove zgrade bio je veličanstven, okupan suncem i ispunjen pozitivnom energijom. Tu atmosferu, taj dah optimizma, razdraganosti i sreće koja se mogla osjetiti u zraku, dugo ću pamtiti.

Kao prvi čovjek Muzičke akademije recite, jer jezik je jedno od naglašenijih područja zanimanja javnosti, zagrebačka akademija je muzička, a ne glazbena. Zašto?

Zato sto je Vijeće akademije tako odlučilo na referendumu nakon osamostaljenja Hrvatske. Išlo se za tim da je riječ muzika internacionalni pojam i zastupljena je u gotovo svim mrtvim i živim jezicima svijeta, od starogrčkog, latinskog pa sve do engleskog. Tu i tamo mislim da se može napraviti iznimka i upotrijebiti univerzalni izraz umjesto hrvatske riječi. Uostalom imamo još takvih primjera na Sveučilištu koji se nikada nisu osporavali, npr. Agronomski fakultet koji nitko ne zove Poljoprivredni, zar ne?

Posljednjih godina završne faze stoljetne borbe za zgradu Muzičke akademije, dekanskom funkcijom zaokružuju dvojica Splićana. Frano Parać, za čijeg dekanskog mandata je počela gradnja, i vi koji ste imali sreću i čast primiti ključeve završene zgrade. Je li to znakovito?

Prije svega zgrada je napravljena novcem poreznih obveznika iz cijele Hrvatske. Slučaj je eto htio da ju jedan zagrebački Splićanin Frano Parać započne, Slavonac iz Vinkovaca, dekan Mladen Janjanin sagradi, a ja, podrijetlom Imoćanin, odrastao u Splitu, otvorim. Svakako treba spomenuti i prodekana Dragana Sremca, koji je svoj trojici dekana vjerno i odano služio i dao veliki prinos konačnom dovršetku zgrade.

O vašem glazbenom putu, jer ste mlađi, manje se zna. Što vas je na početku odredilo i usmjerilo onom što danas jeste?

Ono isto što me i danas vodi i usmjerava u teškoj i odgovornoj funkciji dekana; ljubav prema glazbi koju je profesorica Jelka Bakašun probudila u meni. Ili što bi rekao njemački pjesnik Friedrich Hölderin, „Der Mensch soll das behalten was das Kind versprochen hat“, što bi u prijevodu značilo da odrasli čovjek treba održati ono što je kao dijete obećao.

Vaš glazbenički umjetnički put nije bio standardan, uobičajen. Nakon završene srednje škole nastavili ste akademsko obrazovanje, ali zaobišli ste studij u Hrvatskoj i pošli u Beč. Koji je tomu razlog?

Moj je otac htio da studiram u inozemstvu i na sreću mi je mogao priuštiti studij u Beču.

Kakav je vaš sadašnji, dekanski odnos prema takvu početku studija – u Beču ili gdje drugdje u inozemstvu?

Ja često kažem da bi u Ustavu trebalo pisati da svaki Hrvat mora provesti barem godinu dana u inozemstvu. Osobito za mlada čovjeka važno je da izađe izvan okvira svoga grada, domovine i upozna život i kulture drugih ljudi i zemalja. No to je mnogo jednostavnije kad se steknu određeni temelji i iskustvo s kojima se čovjek onda može lakše snaći i orijentirati u inozemstvu. Kad se ode s osamnaest godina, to je mnogo teže i krije veća iskušenja nego s dvadeset četiri godine. Imate mnoštvo primjera ne samo među studentima nego i kod sportaša koji su se preranim odlaskom iz svoje matične sredine izgubili i ostali nedorečeni.

To pitanje sada se može nadovezati i na tzv. bolonjski proces. Mnogi time nisu zadovoljni pa me zanima vaše osobno mišljenje?

Kao i mnoge teorije, bologna je dobro zamišljena, ali njezina provedba je upitna. Zakonodavstvo je trebalo regulirati status prvostupnika, njihova pristupa tržištu rada, čime bi se osigurao legalitet bolonjskih reformi i osigurala veća mobilnost studenata i raznovrsnost profila njihovih zanimanja. Ovako je studiranje postalo dulje i skuplje, a nema bitnih promjena u kvaliteti znanja i prilagođenosti tog znanja realnim potrebama društvenoga života. Zato se Muzička akademija prošle godine vratila na stari sustav i uvela integrirani studij.

Nakon završetka studija u Beču, kojim ste postali akademski pijanist, ali i, laički rečeno, profesor klavira, počeli ste odmah kao i mnogi drugi pijanisti nastavnički posao u školi. Ali i to u Beču?

Nakon završetka studija iz Konzertfacha koji sam završio s diplomom magister artium, počeo sam raditi u glazbenoj školi u Edlitzu pokraj Beča. Usporedno s tim završio sam prvi stupanj studija Instrumental Pädagogik, što mi je donijelo i pedagošku kompetenciju. Nakon toga radio sam kao predavač na Universität für Musik.

Vaš pedagoški rad u Hrvatskoj počeo je povratkom u Zagreb, ali odmah na Akademiji?

Na Akademiji sam temeljem zapažene umjetničke djelatnosti izabran u zvanje docenta i predajem klavir kao glavni predmet. Trenutno radim u zvanju redovitoga profesora.

Koje su promjene potrebne u obrazovanju mladih glazbenika, kako u srednjoj školi tako i na Akademiji?

Pored vještina sviranja i muziciranja, koje su apsolutno na prvom mjestu, glazbenik mora biti kompletna osoba sposobna da preživi u današnjem svijetu novih tehnologija i tržišne utakmice. Akademija studentima mora pružiti sva popratna znanja kako bi ih pripremila na realnost života.

Studij i poslije pedagoški rad u Beču nisu vas udaljili od hrvatske glazbe. Pripadate među najangažiranije interprete glazbe Borisa Papandopula, nedvojbeno jednog od,
ne samo naših, najvećih skladatelja minuloga
stoljeća?

Da, nakon povratka iz Austrije bio je to projekt koji sam svakako htio napraviti: odsvirati i snimiti najvažnija djela Borisa Papandopula, skladatelja čiji opus u potpunosti ne poznamo ni mi u Hrvatskoj. Upravo je začudno koliko smo malo svjesni vlastitih vrijednosti, kako kulturnih tako i materijalnih. Projekt Papandopulo, koji je rezultirao nizom koncerata, predavanja, nagrada i nosača zvuka, moj je prinos osvješćivanju i novom vrednovanju nacionalne baštine, na što sam vrlo ponosan. Vrhunac tog projekta bit će praizvedba Papandopulove opere Madame Buffault, koju Muzička akademija u suradnji s Dramskom i Likovnom te Tehnološko-tekstilnim fakultetom priprema za otvaranje Biennala u travnju 2015.

Radili ste i na izvedbama klavirske glazbe Božidara Kunca i Dore Pejačević. Ali i na notnim izdanjima Kuncovih djela. Zašto je u nas tako malo notnih izdanja glazbenih djela, i onih koja pripadaju baštini i novoskladanih?

Mogu samo ponoviti odgovor iz pitanja prije ovoga, ali i ukazati na činjenicu da se u posljednje vrijeme sve više radi na tome i da MIC i njegov ravnatelj Davor Merkaš imaju prosvjetiteljsku ulogu na tom polju.

Kako uspijevate održavati pijanističku kondiciju sa svim dužnostima koje obavljate? I kakav je odnos umjetnika pijanista i nastavnika, učitelja glasovira u jednoj osobi?

Sviranje je apsolutno nužno za glazbenika, to je njegova duhovna higijena. Bez sviranja pati i pedagoški rad jer se udaljavate od materije i postajete sve više teoretičar, a sve manje praktičar. Ravnoteža ta dva pola vrlo je bitna za stabilnost osobnosti.

Za Chopinovu godinu organizirali ste cjelodnevno izvođenje njegove glazbe i za to primili poljsko odličje?

Bio je to veliki projekt u kojem je sudjelovalo 130 pijanista i drugih glazbenika, koji su Chopinovu glazbu svirali 24 sata bez prekida. Poljski veleposlanik Wieclav Tarka nagradio me za to posebnim odličjem.

Manje je poznato široj javnosti da ste i književnik. Objavili ste dosad tri romana koji imaju osnovu u vašem glazbeničkom zvanju, ali nisu stručna već beletristička literatura, pa ste jedan od rijetkih glazbenika književnika?

U šali često kažem kako sam najbolji pijanist među književnicima i najbolji književnik među pijanistima. Uskoro mi izlaze sabrana djela u jednoj knjizi pod nazivom Glazbena trilogija i to me jako veseli. To je pored glazbenoga dijela moja osobna umjetnička ostavština.