Raspad Jugoslavije – razdruživanje jugoslavenskih federalnih republika

Nakon dolaska u Hrvatsku vladu često sam razgovarao s predsjednicima vlada Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem te predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom o povijesnim zbivanjima i važnim aktualnim događajima, posebice o razdruživanju (taj se termin rabio u Hrvatskoj i Sloveniji za dezintegraciju Jugoslavije tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća) jugoslavenskih republika i raspadu zajedničke države koji su se približavali. Predsjednik me povremeno i osobno telefonski nazivao i dogovarao razgovore o političkim i pravnim temama. Ti su pozivi i razgovori, kako je vrijeme prolazilo, bivali sve rjeđi.

 Jugoslavija je nakon Drugoga svjetskog rata bila čvrsta, homogena, vojno i policijski jaka komunistička država, s najrigidnijim revolucionarno-diktatorskim režimom stvorenim ugledanjem na sovjetski državni vrh. Nakon postupnog stabiliziranja vlasti u prvoj fazi poslijeratnog razdoblja Jugoslavije, masovnih eksproprijacija imovine, progona, egzekucija i političkog eliminiranja svakojakih „izdajnika i domaćih neprijatelja“, unutarnja kompaktnost države i surovost režima postupno su kopnili. Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ), kako se država nakon Drugoga svjetskog rata nazvala, počelo je izjedati prokletstvo višenacionalnih federacija: sve češće su izbijale u javnost različitosti temeljene na kulturama naroda i tradiciji, neujednačeni gospodarski i kulturni standardi pojedinih federalnih jedinica (republika) i hegemonističke tendencije najbrojnije, srpske nacije u federaciji, posebice u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Razilaženja su se slijevala u snažnu maticu koja će na kraju razoriti Jugoslaviju.

Nestajanje činilaca integracije

Središta međunarodne moći znala su za unutarnja centrifugalna jugoslavenska zbivanja. Zapadni je svijet na nezadovoljstva republika i građana reagirao unisono: Jugoslaviju i njezin režim valja podržati i održati. U vrijeme vojnoga bipolarizma takva je stajališta nalagala geostrateška pozicija Jugoslavije između dvaju vojnih blokova, NATO-a i Varšavskoga pakta, Zapada i Istoka. A dobro im je dolazilo i odmetništvo Josipa Broza Tita u komunističkome svijetu započeto 1948. svađom sa Staljinom.           

Potpora Zapada Jugoslaviji trajala je sve do stvarnog raspada te države, usprkos pomirenju Tita s Moskvom 1955, njegovoj komunističkoj ideologiji i golemim liderskim ambicijama u komunističkome pokretu. Nije im smetala ni Titova razmetljivost u skupini pretežito srednjih i malih država izvan vojnih blokova koje su se nazvale „neangažiranima“, poslije „nesvrstanima“.

Titovom smrću 1980. nestao je prvi integrativni čimbenik jugoslavenske države. Broz je, bez obzira na sve, stvorio i održavao uravnotežen odnos između republika i naroda. Čim je nestao Titov osobni autoritet, ojačale su hegemonijske težnje Srba, ali i centrifugalne težnje u drugih naroda i republika.

Ubrzo je iščeznuo i drugi čimbenik, zajednički jugoslavenski Savez komunista (SKJ). U siječnju 1990. partija se raspala na XIV. izvanrednom kongresu prkosnim odlaskom sa skupa slovenskih i hrvatskih komunista. Slovence je razjarilo srpsko – crnogorsko odbijanje svih njihovih prijedloga o decentralizaciji SKJ. Nakon dva dana verbalnog rata između Srba i Slovenaca 22. siječnja 1990. kasno navečer predsjednik Saveza komunista Slovenije Milan Kučan, zajedno sa 106 slovenskih delegata, izašao je iz dvorane. Nakon kraćih konzultacija, u znak potpore slovenskom rukovodstvu, izašli su iz dvorane i izaslanici Saveza komunista Hrvatske. Tako se Savez komunista Jugoslavije politički dezintegrirao na istrošene i krhke republičke partije i formalno prestao postojati.

Ostao je još treći integracijski činilac, Jugoslavenska narodna armija (JNA), jedna od najbolje oružano opremljenih vojnih sila u Europi, ali sastavljena od vojnika iz svih jugoslavenskih republika i pokrajina, dakako različite nacionalne pripadnosti, ideoloških i domoljubnih osjećaja. Armija je podupirala Titovu ostavštinu sve do sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća. Neko vrijeme distancirala se od Slobodana Miloševića i srpskoga rukovodstva, ali je sredinom i potkraj osamdesetih postupno prelazila u srpski tabor i na kraju postala osvajačka srpsko-crnogorska vojska.

Prognoze CIA-e

Sve su analize kazivale da je Jugoslavija na samrti. Američka Središnja obavještajna služba (CIA) pogriješila je jedino u procjeni vremena raspada. O čvrstim stajalištima CIA-e da će se Jugoslavija dezintegrirati i da će se pokušati očuvati vojnim udarom upoznao je sredinom studenoga 1990. saveznog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann (američka analiza objavljena je i u jugoslavenskome tisku). O fatalnoj sudbini Jugoslavije znala su i sva politička i državna vodstva u federalnim republikama, ali su sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća samo srpsko i slovensko vodstvo započela glasno razmišljati o najpovoljnijim varijantama državnog ustroja svojih republika i naroda u trenutku razlaza. Srpski državni i politički vrh usto je odlučio iskoristiti povijesni trenutak razlaza i proširiti državni teritorij Srbije amputacijama i prisajedinjenjem onih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovini u kojima je živjela većina (ili veći broj) stanovnika srpske nacionalnosti. Zamisao je počivala na uvjerenju srpskog političkog i državnog vrha da republičke granice nisu međunarodne, već „administrativne“ pa se mogu referendumskim izjašnjavanjem stanovnika na pojedinim područjima mijenjati.

Prosvjedi na Kosovu

Neposredan uzrok raspada Jugoslavije izbio je u proljeće 1981. na Kosovu. Započeli su masovni prosvjedi kosovskih Albanaca. Zahtijevali su da se autonomna pokrajina Kosovo i Metohija, koja je bila u sastavu Socijalističke Republike Srbije, preoblikuje u sedmu jugoslavensku republiku. JNA je, prvi put u povijesti, oružano intervenirala i zajedno s policijom, uporabom grube oružane sile, prekinula demonstracije. Vojna intervencija na Kosovu ponovljena je početkom 1989. za novih albanskih prosvjeda.

Albanski bunt i nasilna intervencija vojske prekinuli su dijalog i uzrokovali uzajamnu mržnju između Albanaca s jedne strane, a Srba i Crnogoraca s druge. Protiv srpskoga terora ustali su javno i državnici, političari i intelektualci u Sloveniji, a u Hrvatskoj tek pojedini građani, novinari i pokoji političar. Politička kriza nastala tim zbivanjima bila je prva masovna javna erupcija različitih težnja i netrpeljivosti između naroda i narodnosti okupljenih u zajedničkoj jugoslavenskoj državi i povod kasnijega raspada države.

U Srbiji je buknulo opće nezadovoljstvo, potom i gnjev, zbog albanskoga bunta i njihova teroriziranja građana srpske i crnogorske nacionalnosti (Srbi su masovno bježali s Kosova u Srbiju). Državni i politički vrh galamio je na sve strane da je Srbija u Jugoslaviji sustavno zanemarivana, izrabljivana, ponižavana i teritorijalno ugrožena, posebice na Kosovu. Književnik i utjecajni političar Dobrica Ćosić lansirao je parolu „Srbija je pobjednica u ratu, a gubitnica u miru“. Sječa liberala u srpskom Savezu komunista, potom jugoslavenski Ustav iz 1974. s konfederalnim elementima i gotovo suverenim pravima dviju autonomnih pokrajina u Srbiji, Vojvodini te Kosovu i Metohiji, posebice su ozlojedili i iritirali srpske ekstremne nacionaliste. Svi su skočili na „separatističku i egoističku“ Sloveniju, potom i na Hrvatsku, „staru mrziteljicu Srba“. Nalazili su se krivci posvuda, pribijani su na križ i komunistički lideri podrijetlom iz Hrvatske i Slovenije, Josip Broz i Edvard Kardelj (drugi čovjek u jugoslavenskoj državnoj i političkoj hijerarhiji), jer su prema mišljenju Beograda protežirali republike svoga podrijetla i podupirali tezu „Slaba Srbija – jaka Jugoslavija“.

Velikosrpske ideje i ciljeve osobito su zagovarale skupine intelektualaca u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i Klubu srpskih književnika u Beogradu. Oni su potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća zapravo doveli na vlast Slobodana Miloševića, i u mnogome uzrokovali devedesete godine, koje će doći.

Uspon Slobodana Miloševića

Komunist Slobodan Milošević, „demagog gangsterskog držanja“, kako ga je Slovenac Milan Kučan nazvao u razgovorima u Predsjedništvu SFRJ i, prema američkom veleposlaniku Warrenu Zimmermannu „jedan od najdvoličnijih političara koje je Balkan ikada proizveo“, izabran je 8. svibnja 1989. za predsjednika Srbije. U tijelima državne vlasti i u Savezu komunista pomeo je sve dužnosnike koje je smatrao nositeljima demokratskih postignuća ili liberalima. Organiziranjem masovnih prosvjeda, tzv. „događanja naroda“, uspio je postaviti svoje pristalice i na čelna mjesta u vlasti Vojvodine, Kosova i Crne Gore, tj. u pola jugoslavenskih federalnih jedinica, pa je odlučivanje u Predsjedništvu SFRJ blokirao podjelom glasova, četiri prema četiri. Predstavnici Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije nisu više mogli zajednički donijeti nijednu odluku usuprot interesima Beograda.

Na Vidovdan, 28. lipnja 1989, na Gazimestanu (kod Prištine) na proslavi 600. obljetnice Kosovske bitke između Srba i Turaka, Milošević je uzviknuo: „Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene!“ Slušao ga je kompletan državni vrh i diplomatski zbor. Nisu bili prisutni jedino Stipe Šuvar, član Predsjedništva Jugoslavije iz Hrvatske, i američki veleposlanik Warren Zimmermann.

Gazimestan je Miloševiću bio prekretnica. U pobjedničkome zanosu Milošević je smatrao da je posao u Srbiji i Crnoj Gori obavljen. Okrenuo se prema zapadnim republikama. Valjalo je ostvariti dva cilja. Prvi, izdvojiti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini područja u kojima žive Srbi i pripojiti ih proširenoj srpskoj državi, Drugo, „izbaciti“ iz Jugoslavije Sloveniju jer će bez Slovenaca u federaciji lakše izaći na kraj s Hrvatima.

U prosincu 1990. na prvim slobodnim parlamentarnim izborima u Srbiji Miloševićeva stranka Socijalistička partija Srbije (bivši Savez komunista Srbije) dobila je 80,5% glasova.

Put u oružane sukobe i četiri rata na području SFRJ (u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu) bio je otvoren. Na zatvorenome sastanku s predsjednicima srpskih općina, 16. ožujka 1991, Milošević je rekao: „Granice, kao što znate, uvek diktiraju jaki, nikada ne diktiraju slabi. Prema tome osnovno je da moramo biti jaki. Mi jednostavno smatramo da je legitimno pravo i interes srpskog naroda da živi u jednoj državi. To je početak i kraj. … A ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo! Nadam se da neće biti toliko glupi da se sa nama tuku. Ako ne umemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo.“

Susreti Tuđmana i Miloševića

Pitao sam Predsjednika zbog čega se često sastajao i izravno razgovarao samo s Miloševićem? S nijednim drugim srpskim političarom (Hrvoje Šarinić, šef predsjednikova ureda, sastao se s Miloševićem trinaest puta, najčešće tajno). Slična pitanja postavljali su mu i neki strani državnici. Predsjednik je odgovorio da u Srbiji nije bilo drugih sugovornika. Svi ostali bili su gori od Miloševića!

Za posjeta Italiji 1999, na ručku kod talijanskoga predsjednika Ciampija, ministar vanjskih poslova Talijanske Republike Lamberto Dini zamolio je Tuđmana da ispriča kakav je dojam ponio s čestih susreta s Miloševićem. Kakav je on čovjek bio? Predsjednik Tuđman ispričao je dramu koja se zbila 7. listopada 1991. Dva zrakoplova JNA raketirala su Banske dvore u Zagrebu, službene prostorije hrvatskoga glavara. Jedna raketa pogodila je salon u kojemu su, nekoliko minuta prije eksplozije, razgovarali predsjednik Tuđman, član Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić i predsjednik Savezne jugoslavenske vlade Ante Marković. Za dlaku su izbjegli smrt. Tri dana poslije na poticaj Europske zajednice (danas Unije) u Haagu okupili su se radi pregovora o izlasku iz jugoslavenske državne krize predsjednik Tuđman, predstavnik Europske zajednice Nizozemac Hans van den Broek, Slobodan Milošević i general JNA Veljko Kadijević. Milošević je nonšalantno prišao Tuđmanu i onako svisoka, pred svima, rekao mu, aludirajući na raketiranje Banskih dvora: Gospodine Franjo, ala’ ste to dobro izveli!

Tuđman se okrenuo ministru Diniju: Eto, to je Milošević!

Nakon Miloševićeve arogancije na sastanku u Haagu Tuđman je bjesnio! Zaključili su da JNA napusti Hrvatsku u roku od sljedećih 30 dana.

Je li predsjednik Tuđman dogovorio rat s Miloševićem?

Na ovome mjestu htio bih odgovoriti na pitanje je li hrvatski predsjednik Tuđman sa srpskim predsjednikom Miloševićem u lovištu Karađorđevo, u blizini Bačke Palanke u Vojvodini, potkraj ožujka 1991. dogovorio rat u Bosni i Hercegovini (BiH) radi teritorijalne podjele te države. Je li to izmišljotina i insinuacija, ili je dogovor bio stvarno postignut?

Hrvatska je 1990. i u prvoj polovici 1991. bila vojno inferiorna, bez oružanih snaga dovoljno jakih i osposobljenih za vođenje rata, nije imala čak ni oružje svoje lokalne teritorijalne obrane (najveći dio toga oružja oduzela je JNA i pohranila u skladišta). Kako može državnik, obrazovan, iskusan i lukav poput Tuđmana, dogovoriti rat ako nema oružanih snaga s kojima će rat voditi? Sastanak hrvatskoga predsjednika s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu zbio se 25. ožujka 1991, a prva smotra hrvatskih oružanih snaga u povoju (Zbora narodne garde Republike Hrvatske, popularnih zenga) održana je dva mjeseca poslije u Zagrebu, 28. svibnja 1991!

U vrijeme kada je jugoslavenska državna kriza dosezala vrhunac, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, nijedna ondašnja jugoslavenska federalna republika nije bila psihološki pripremljena za rat, niti ga je mogla samostalno voditi bez JNA. Hrvatska se, prije i nakon proglašenja samostalnosti 25. lipnja 1991, samo odupirala, branila, prilagođavala, domišljala, taktizirala, trčala po konferencijama, sklapala ugovore, potpisivala ih i kršila, upinjala se da preživi i ostane na nogama. Sve ključne odluke o oružanim sukobima i ratovima u području bivše Jugoslavije donesene su u srpskom političkom i državnom vrhu u Beogradu.

Da je u Karađorđevu u ožujku 1991. bio postignut čvrst dogovor Tuđman–Milošević o raspletu jugoslavenske državne krize ratom za podjelu BiH, zašto bi Hrvatska u lipnju i srpnju 1991. predlagala savez suverenih država, bivših jugoslavenskih republika, prema modelu Europske Unije?

Zašto bi 7. listopada 1991. Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo raketiralo Banske dvore u Zagrebu? Franjo Tuđman pukim je slučajem ostao živ.

Zašto su elitne postrojbe JNA, srpskih rezervista, pobunjenih hrvatskih Srba, dobrovoljaca i paravojnih srpskih i crnogorskih snaga onako brutalno mjesecima razarale miran grad na Dunavu Vukovar, ako je sve unaprijed bilo dogovoreno? Pa Dubrovnik? I ostale hrvatske gradove, gradiće i sela?

Valja pogledati zemljovide Hrvatske 2. siječnja 1992, kada je u Sarajevu potpisano primirje u srpsko-crnogorskom ratu s Hrvatskom: oko 27 posto hrvatskoga teritorija bilo je vojno okupirano, približno do zapadnih granica zamišljene velike Srbije (crte Virovitica–Karlovac–Karlobag). Srbijanski lideri Milošević i Jović namamili su ostarjeloga posrednika UN-a Amerikanca Cyrusa Vancea da u veljači 1992. dovuče „plave kacige“ UN-a u zaposjednuta područja u Hrvatskoj i da tu, kao na Cipru, održe status quo do referenduma na kojemu će se stanovnici odlučiti kojoj će državi pripasti, Hrvatskoj ili novoj Jugoslaviji (velikoj Srbiji). Rezultati referenduma na okupiranim područjima uvijek se znaju unaprijed.

Zašto je Srbija zatražila 20. studenoga 1991. (kada su vojni ciljevi amputiranja Hrvatske bili dobrim dijelom ostvareni) da Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji (poznata kao Badinterova) potvrdi stajalište da su granice između federalnih republika administrativne, a ne međunarodne, pa se mogu okupacijom i referendumom mijenjati? Arbitražna je komisija 11. siječnja 1992. odlučila suprotno: granice između republika međunarodne su i ne mogu se mijenjati silom. Srbijanski projekt prekrajanja međurepubličkih granica i stvaranja nove države tim je stajalištem Komisije bio definitivno srušen.

Zašto bi Milošević, bešćutan, lukav, arogantan i prepreden državnik, respektirao, držao riječ i vjerovao, eto, samo jednome čovjeku, Franji Tuđmanu, koji ga je svojom ohološću i „agramerskim“ manirama užasno živcirao?

Na drugoj strani, svatko tko je poznavao hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana reći će da se taj lukavac i pragmatičar ni u kojemu slučaju nije mogao navući na tanak led. Osobno mislim da je hrvatsko izbjegavanje frontalnoga rata s JNA jedno od najvećih Tuđmanovih postignuća u razdoblju 1991–1996. Nisam vojnik, ne znam je li Franjo Tuđman bio hrvatski Clausewitz ili Kutuzov, ali znam da nije bio naivan general.

Hrvatski je predsjednik razgovarao s Miloševićem o svim mogućim varijantama izlaska iz jugoslavenske državne krize i o najboljim solucijama za svoju zemlju, realnim i nerealnim. Pretpostavljam da su razgovarali i o Bosni i Hercegovini. Nije, međutim, dogovorio nikakav rat iz jednostavnoga razloga jer za rat nije imao oružane, policijske ni bilo kakve druge snage s kojima se rat može voditi. Jedno su razmišljanja, ideje i razgovori, a drugo odluke i akcije radi ostvarivanja odluka. Mišljenje nije kažnjivo.

Naposljetku, valja reći i ovo: predsjednik Tuđman – a ni srpski predsjednik Milošević tijekom sudskoga postupka pred Kaznenim sudom u Haagu – nikada nisu potvrdili da je njihov dogovor o ratu bio, bilo kada i bilo gdje, postignut.

Mi u Hrvatskoj (jednako tako visoki državni dužnosnici u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, pa i u Crnoj Gori) ništa nismo mogli izmijeniti u onome glavnom toku, u matici odlučnih političkih i vojnih događaja u području Jugoslavije, uključujući oružane sukobe i ratove. O tim krucijalnim pitanjima odlučivalo se u Beogradu. Nama u Hrvatskoj može se spočitnuti stotinu stvari u onoj užasnoj gunguli i zbrci stvaranja samostalne, neovisne države i obrambenoga rata. Ali Hrvatska nije planirala, pripremala, niti započela rat 1991. Hrvatska nije htjela rat. Hrvatska je bila izložena srpsko-crnogorskoj agresiji ostvarenoj uz uporabu četvrte ili pete oružane sile u Europi – Jugoslavenske narodne armije.