Protiv glavne struje

Kazalište Marina Držića u novu je sezonu zakoračilo uprizorenjem pasionske sakralne minijature Prikazanje muke Isusove, kapitalnom djelu katoličkoga svećenika i hrvatskoga književnika iz Boke kotorske Ivana Antuna Nenadića (1723–1784). Režiju te crkvene drame o Kristovoj muci i smrti na križu potpisuje splitski redatelj Ivan Leo Lemo, dok je za njezinu dramaturšku obradu i prilagodbu teksta zaslužan zagrebački dramatičar i romanopisac Tomislav Zajec. Iako je riječ o drami koja se na temelju literarnih odrednica neprijeporno ubraja u stilsko razdoblje baroka, ona se nekim obilježjima oslanja i na tradiciju srednjovjekovne liturgijske forme prikazanja. Nenadić je iz tih srednjovjekovnih književnih okvira odskočio, smjestivši se u suvremeni barokni kontekst, učinivši Krista potpuno sporednim likom, koji u čitavoj dramskoj radnji ne izgovara ni riječi.

Mijo Jurišić svoju je interpretaciju sveo na sugestivan scenski pokret

Ostale je likove posljedično premetnuo u zbiljske dramske protagoniste, vještom ih karakterizacijom učinivši središnjim momentima kompleksne dramaturgije, rastvarajući pritom i širok prostor interpretativnih mogućnosti i redateljskih iščitavanja. Združivanjem temeljnih oblika sred­njovjekovne liturgijske dramaturgije sa suvremenim književnim izričajem 18. stoljeća, Nenadić je time uspio kreirati jedinstvenu baroknu inscenaciju srednjovjekovnoga prikazanja.

Zanimljiv je trenutak u kojem dubrovačko kazalište poseže za Nenadićevim komadom. Suvremeni hrvatski (ali i onaj europski) kazališni kontekst kao da nastavlja slijediti ideje naturalizma i realizma, u kojima umjetnik upornim prikazivanjem zla kirurški to isto zlo nastoji odstraniti i time poboljšati svijet. Usprkos pozitivnim namjerama s vremenom su se ti pravci premetnuli u obično kritizerstvo pa su danas evoluirali u konvenciju visoke umjetnosti. Lemovo posezanje za afirmativnim komadom o smislu, k tomu još i religijske tematike, itekako čini kao razložan redateljski postupak, ali i kao pljuska aktualnim umjetničkim trendovima, te beskompromisno opiranje nasrtljivoj kazališnoj glavnoj struji. Služeći se suptilnim scenografskim rješenjima Vesne Režić, ekspresivnim videoprojekcijama Dejana Flajšmana, zornom kostimografijom Mirjane Zagorec te žalostivim liturgijskim skladbama Velikoga tjedna u vrsnoj izvedbi a capella klape Kaše po izboru skladateljice Paole Dražić Zekić, Lemo pred publiku donosi jednosatnu minijaturu protkanu izrazitom režijskom simbolikom.

Redateljskom iščitavanju Nenadićeva djela Lemo pristupa ponajprije slijedeći trag izvornih koncepcijskih principa i scenskih obilježja, kakve je pasionska tematika literariziranim biblijskim predlošcima i u srednjovjekovnoj liturgijskoj dramaturgiji nedvosmisleno povlačila. Dodatno bogatstvo očituje se i u lišenosti jednostranog iščitavanja scenskog izraza. Pristupiti joj se može i kao komentaru na nametnutu kazališnu estetiku glavne struje.

U konačnici, ukupni rezultat prve ovogodišnje dramske produkcije dubrovačke kazališne kuće konzistentna je, glumački uvjerljiva predstava. U ulozi koja je od njega zahtijevala gotovo pa stalnu scensku prisutnost, i to prodornim mukom, Mijo Jurišić odigrao je Isusa, svevši pritom vlastitu interpretaciju tek na sugestivan scenski pokret. Glumački uvjerljivo pariraju mu Belmondo Miliša u ulozi apostola Petra i Marjan Nejašmić Banić u ulozi Jude. Razgovori koje spomenuti dvojac vodi s vlastitom savješću, a osobito Judini složeni monolozi, posredovanjem scenski moćnih glumačkih eksplikacija u potpunosti su ocrtale karakterne slojevitosti dvojice stvarnih protagonista Nenadićeve drame. Jurišiću, Miliši i Baniću uspješnim glumačkim kreacijama pridružili su se i Jasna Jukić (Marija), Branimir Vidić (Pilat), Zdeslav Čotić (Ivan), Hrvoje Sebastijan (Kaifa), Edi Jertec (Abiud), Boris Matić (Nikodem), Nika Burđelez (Veronika) i Gracija Filipović (Anđeo). Oslikana je time pamtljiva i glumački poticajna dramska freska izrazitoga emocionalnog naboja i predstava koja, kao što naglašava Zajec, poziva na korak prema pravoj spoznaji.