Poštovan pisac i dobri glumci

Umjesto intelektualno cinična i građanski uglađena obračuna dvoje supružnika, ženski častohlepne i emancipirane Marthe te rezigniranog i profesionalno nerealizirana Georgea, pred ambicioznim i perspektivnim Nickom te odanom Honey, publika je na sceni gledala njihove na trenutke opake karaktere, koji se ne samo mire s istinom o promašenim životima nego i svoje promašene živote „utapaju“ u seksualnom promiskuitetu. To je ukratko sadržaj glumački više nego dobre predstave Virginia Woolf – autorski projekt redatelja Damira Zlatara Freya, nastao prema drami Tko se boji Virginie Woolf Edwarda Albeeja – premijerno izvedene 3. listopada u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula.

Kvaliteti predstave pridonosi ponajprije vrijednost drame Tko se boji Virginie Woolf, koja je i danas, kao i poslije praizvedbe u brodvejskom Billy Rose Theatreu 1962, jednako aktualna i provokativna. Ne zbog nepostojećeg gay-sadržaja, kojim je Frey „obogatio“ Albeejevu originalnu verziju, nego zato što je uronila u podsvijest „američkog sna“; što je razobličila idealiziranu sliku američkoga sna koji nije dopuštao subverzivnost kojom je Albee raskrinkao ne samo američki san o uspješnosti pojedinca nego i zbog mjesta u budućnosti koje je autor osigurao životnim luzerima, bez kojih se naše doba ne može ni zamisliti.

Dramski uzroci gubitništva, koje su prepoznali, ali ne i prihvatili tadašnji kazališni kritičari – njihove prosudbe i ocjene drame kretale su se od „samo za nastrane žene“ do konstatacije kako je to „najpotresnija drama od Dugog putovanja u noć Eugenea O’Neala“ – Albeeju su ipak priznati i umjetnički valorizirani unutar američke dramske struke.

Ubrzo i struka prihvaća da je drama bitna ne samo za Albeejev opus nego i za američku dramsku književnost; njome je dramatičar prokazao filistarstvo američkog društva i promijenio, kako piše teatrologinja Sanja Nikčević, „odnos pisca prema vlastitim likovima“, koji su živjeli gubitničku stranu američkog sna. Dramatičari su do Albeeja, tvrdi Nikčevićka, „suosjećali sa svojim likovima tako što su pronalazili razloge njihova poraza...“. Albeejevi su gubitnici prvi koji ne samo da ne ispunjavaju američki san nego se i ne trude skriti gubitništvo kao dio tog sna. Sa Zoološkom pričom, a napose s Tko se boji Virginie Woolf Albee prvi put, zaključuje Nikčevićka, „gubitnike prikazuje bez ikakve osude, a njihovo gubitništvo postavlja ne kao prokletstvo, nego kao pravo na izbor“. To im ne uskraćuje ni Frey u svojem projektu Virginia Woolf.

Ono čime Frey donekle narušava Albeejevu dramsku ideju jest homoseksualnost, kojoj je dramatičar odricao književnu važnost. Štoviše, isticao je da njegova seksualnost ne određuje njegovu književnost. Bez tih viškova i sitne provokacije mogla je i predstava; njome redatelj nije izbrusio već je otupio oštricu gubitništva, zbog čega je drama napisana. Stoga ni pokazivanje grudiju Marthe i Honey te Georgeove gole stražnjice, što zorno nudi nepostojeću Albeejevu LGBT-e agresivnost, ipak ne postiže željenu dramsku kulminaciju, nego tek pokazuje uobičajenu nekreativnost seksualnog angažmana.

Duško Modrinić i Nela Kocsis

Ali osim tih homoseksualnih provokacija i seksualnog promiskuiteta, ne odveć vulgarnog nego naslućenoga, već poznati redateljski egzibicionizam i scensku incidentnost Frey je podredio scenskoj racionalnosti temeljito raskrinkavši živote aktera i njihovo gubitništvo. Izrežirao je predstavu koja na kraju nije poništila Albeejevu ideju ni silnice njegovih dramskih likova. Naprotiv, itekako je naglasio njihovu dramsku kompleksnost.

Pred publikom su glumci uvjerljivo odglumili osobe koje su živjele uljuđen građanski život zavidnih biografija, istina različite „uspješnosti, vodili su pristojnu konverzaciju koja je uz pomoć alkohola rastvorila sav jad njihovih frustracija. Njihovo gubitništvo bilo je ne samo cinični komentar nego goropadno realno. Njihove nerealizirane ambicije, nezadovoljstva i razočaranja publika je prepoznala i kao pomirenost s gubitništvom.

Sve u svemu Frey je napokon nakon dugo vremena izrežirao predstavu koja je istodobno provokativna, moderna i dobra, koja na veoma intuitivan način prokazuje i rastvara sudbine gubitnika našega doba. Dakle, umjesto redateljskom egzibicionizmu predstavu je podredio glumcima, koji su veoma uvjerljivo i nadahnuto odigrali svoje likove.

Prednjačila je odlična Nela Kocsis, koja je nadareno i nijansirano predočila iznimnu kompleksnost Marthe. Slijedi je Aleksandar Bogdanović, čiji George razočaranjem, emocijama, strastima, cinizmom i pomirenošću s gubitništvom upotpunjuje sliku gubitničkog doba. Helena Minić u ulozi Honey prikazala je potrebnu dozu suptilnosti, bolećivosti, histeričnosti i zbunjenosti. Duško Modrinić kao Nick uspio je glumački ispuniti prostor koji su mu nudili partneri.