Pogan u pejzažu

Ne znam zašto, no što se više bližim izlazu iz ovoga prostora po kojem se krećem već petnaest godina, a koji sam doživljavala kao svoju kožu – nekad zategnutu samo što ne pukne, nekad blago opuštenu – sve više kopam po kojekakvim zlima, hudobama, opačinama, a evo sada i po pogani. Nešto je od toga bilo „po vašim željama“, dok se drugo kao nastavak nametnulo samo. No poznato je: što više čačkaš po pogani (izmetu), to više smrdi. Samo da ne bude po onom čestom upozorenju mojih starijih: „Zlatom pisala, a drekom zapečatila.“ U mladosti, dok su mi tako govorili, shvaćala sam to samo kao izraz njihova straha da kardinalno ne pogriješim, da ne zastranim. Danas znam da se sva čovjekova djelatnost najčešće promatra upravo kroz njegov kraj. Taj završni akord kao da oboji sve prethodne – skladne i disonantne, glasne i tihe – jer upravo taj završni kao da najdulje odzvanja u ušima i u svijesti. Treba proći dosta vremena da se ta konačna glazba slegne, pa da čovjek može bez boli vidjeti i sredinu i početak nečijega puta.

Ako vide napisano samo pogan, bez konteksta, ljudi su u nedoumici već i oko toga je li to imenica (i, ako jest, je li muškoga ili ženskoga roda) ili je to pridjev. Dvojba je još češća ako znamo da se danas nerijetko gubi ono dočetno –in u imenica muškoga roda (tako čujemo Splićan umjesto Splićanin; građan umjesto građanin), pa kad kažemo pogan, ne znamo je li govornik mislio na pridjev (pravilno) ili na imenicu bez potrebnoga dočetka –in (nepravilno). U određivanju vrste riječi u ovom slučaju važan je i rod. Ako se pak misli na ženski rod, ova pogan, sve je dobro i pravilno.

Pridjev pogan, pogana, pogano u tvorbi ni po čemu nije neobičan. Značenjsko mu je polje vrlo široko i obuhvaća stvarna i prenesena značenja. Pogan znači: nečist, prljav, uprljan, neopran, gnusan, a značenje se širi i na ona figurativna, pa znači i ružan, gadan, nagrđen; sramotan, pogrdan, opak, dapače seže i do nepristojnoga, prostoga, pa i bezbožnoga, nekrštenoga. Vrlo je čest i u toponimima, pa tako imamo mjesta Pogana, Pogana Glavica,  Pogana Jama, Pogana Vlaka, Pogani vrh i sl. Uz ženska usta i ženski jezik vezuju se mnoge poganštine i opakosti, pa se govori da je takva žena pogane naravi ili pogana jezika. Ima takva u narodu i zasebno ime, poganulja, kojim je o njoj sve rečeno: da je i grešna, i podmukla, i zla, da jednostavno pripada poganluku, a njega, zna se, krasi bezakonje i mržnja. 

Kad bi pogan bio samo ženski jezik, ni po jada! I za takvu ženu i za njezin jezik (za koji se  često kaže i da je zmijski) našao bi se tko bi dohakao. U Eri s onoga svijeta stvar su rješavali narodski jednostavno: gdje je ruka da je izdeveta?!  (Mala šala, ipak je to hrvatska komična opera!) Međutim, ako te spopadne (sačuvaj Bože) pogana micina ili pogančina, znaš da je vrag odnio šalu. Jer i jedan i drugi naziv rabi se za rak, podlu bolest za koju doznaš najčešće kad je već kasno, premda pogančina znači i crveni vjetar, vrbanac, plamenku, erizipel. Poganac je manje opasan, a i vidi se. To je gnojna upala ručnoga prsta (rabi se i narodski izraz „kukac“) te čir potkožnjak. Zbog osobina koje ljudi (iz straha) pridaju zmijama, i nju neki zovu poganica. Da botanika ne bi bila prikraćena, poganost je pružila svoje pipke i do nje, pa se za vrlo lijepu i dekorativnu biljku mjehuricu (narančasti „lampioni“ s narančastom kuglicom u sredini) rabi i ime pogančeva trava. Ta kuglica trpka okusa u francuskoj je kuhinji specijalitet. A još jedna botanička poganica (Aegopodium podagraria) – samonikli sedmolist, kozja noga – smatra se univerzalnim lijekom: za giht i reumu, za rad probavnih organa, za izlučivanje viška tekućine iz organizma, za smanjenje masnoće u krvi, za bolji rad želuca. 

Iz istoga vrela potječe, dakako, i glagol poganiti. Općenito znači prljati izmetom (pogani) svako mjesto, pa tako i ono u kojem čovjek živi. Nezahvalni su i zli svi koji pogane (prljaju, kaljaju, blate, pa time oskvrnjuju, obeščašćuju) gnijezdo koje ih hrani.

Dakle, imenica pogan (ženskoga roda kao i neman) znači: gad, gnjus, nečist, izmet, nečistoća, prljavština, pa onda i pokvaren, zao čovjek. Time smo se približili i grijehu i poganskoj vjeri. Naravno, pogani su (nominativ jd. pravilno glasi samo poganin) u očima onih koji jedino sebe smatraju „pravovjernima“ – a to su, dakako, kršćani – nekrštena čeljad, neznabošci, mnogobošci, bezbožnici, nevjernici jer ne poznaju i ne štuju „njihova“ jedinoga boga. Nije da ih smatraju baš izmetom, otpadom, no nisu daleko ni od toga. Oni vide samo zvučnu sličnost između pogani i poganina. No ako se pogledaju neki europski jezici – npr. engleski pagan, poganin; paganism, poganstvo; njem. Paganismus, poganstvo; tal. pagano, neznabožac, mnogobožac, poganin; paganesimo, poganstvo; fr. paganisme, poganstvo itd. – odmah će se vidjeti da u tom izrazu naša imenica pogan i pridjev pogan, pogana, pogano nemaju nikakva udjela. Poganin, poganski, poganstvo i sl. potječu iz lat. paganus, što znači seoski, seljački, koji živi na selu, a onda se proširilo i na pridjeve neobrazovan, neuk, poganski (pagus = selo). Kako je i zašto došlo do toga značenjskog pomaka iz „seljačkoga“ u „pogansko“? Došlo je u onom trenutku kad je poganstvo, kao neinstitucionalna religija, bilo rašireno još samo na selu, odnosno među stanovništvom koje se još nije organiziralo po strogim zakonima i pravilima. Riječ poganin zacijelo vam ne zvoni „profinjeno“, više vam se čini nekako divljom. A riječ pejzaž zvuči vam nekako otmjeno, slikarski – dakle već i stoga umjetnički. No i poganin i pejzaž potječu iz iste latinske riječi: paganus. Pejzaž je slika krajolika, fr. paysage, krajobrazna slika pokrajina. Poznato je da fr. pays znači selo, provincija, pokrajina, a tu smo se već vrlo približili latinskom nazivu za stanovnike sela – pagenses.

Etimologija  mi je krasna znanost. Otkrića su iznenadna, neočekivana i nadasve zanimljiva. Šire vidike i vježbaju mozak da bolje povezuje pojmove i donosi zaključke. Kud ćeš ljepše?!