Najvažnija knjiga katalonske obnove u hrvatskom prijevodu

Ne treba uopće naglašavati koliko su prijevodi najvažnijih djela pojedinih književnosti bili bitni za hrvatsku književnu kulturu, njezinu slojevitost, izražajnost i aktualnost. Ako nam je to posve notorno za klasična djela svjetske književnosti pisana na takozvanim svjetskim jezicima, odnosno jezicima koji zbog golema broja govornika posve dominiraju u međunarodnoj komunikaciji, a još više zbog svojega političkog i kulturnog prestiža, često nam izmiče važnost koju bi najvažnija djela na manjim jezicima – ako bi uopće bila prevedena – isto tako mogla imati zbog svoje literarne snage za razne aspekte hrvatske književnosti. Jesmo li se u dominantnom usmjerenju na „velike“ jezike i književnosti zapravo prepustili u prvome redu izvanknjiževnim kriterijima i intelektualnoj lijenosti koja se teško uživljava – kako to i nama samima zvuči poznato! – u sudbine malih i povijesno potlačenih naroda?

Tonko Maroević jedan je od onih svestranih književnika koji se zasigurno najviše udaljio od spomenute intelektualne lijenosti, što između ostalog pokazuje i činjenica da se bavio nekim za hrvatsku književnost još gotovo djevičanskim područjima. Jedno je od takvih i moderno katalonsko pjesništvo, koje je, u uvjetima sustavne represije prema katalonskome jeziku, imalo jedan od težih putova na europskom kontinentu. Maroević se, u naklonosti za ono potiskivano, prešućivano, teže dostupno, davnih dana zainteresirao i za katalonsku poeziju (još u vrijeme frankističke zabrane katalonskoga jezika u javnoj uporabi u Španjolskoj i njegova svakovrsnog potiskivanja), a – kako sam svjedoči – u praćenje toga pjesništva uveo ga je još 1969. njegov katalonski kolega i prijatelj, povjesničar umjetnosti, arheolog, urednik i nakladnik, Frederic-Pau Verrié i Faget. Inače, Maroević je do dana današnjega u nas ostao jedini koji je sustavnije prevodio katalonsko pjesništvo, a još jedan opipljiv rezultat toga prevođenja  – nakon njegove antologije suvremene katalonske  poezije pod naslovom Bikova koža iz 1987. – nedavno je objavljena knjiga po kojoj je spomenuta antologija i dobila ime. Riječ je, naime, o Maroevićevu prijevodu iznimno važne zbirke pjesama Salvadora Espriua koja je, upravo pod naslovom Bikova koža (La pell de brau), izvorno objavljena 1960. u Barceloni, a sada i na hrvatskome jeziku. Espriu – pjesnik, prozaik i dramatičar – jedan je od najvažnijih katalonskih književnika 20. stoljeća, dugogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu i obnovitelj katalonske književnosti nakon Španjolskoga građanskog rata tijekom frankističke represije protiv svih nacionalnih i kulturnih identiteta izvan španjolskoga integrizma. Espriu je kao šesnaestogodišnjak počeo pisati na španjolskome jeziku, da bi do kraja građanskoga rata (1939) objavljivao prozu na katalonskom, a nakon rata postaje jedan od rijetkih književnika koji uspijeva i dalje objavljivati na tome, u službenoj uporabi tada zabranjenu jeziku. On je uistinu postao najvažniji katalonski pjesnik poslijeraća, a najveći uspjeh postigao je upravo zbirkom pjesama Bikova koža, koja je prošle godine u povodu stogodišnjice Espriuova rođenja (1913) objavljena u hrvatskom prijevodu. 

Katalonski Eliot

U njoj Espriu iznosi sintezu svoje poezije, tradicije i moderniteta, liričnosti i epičnosti, drevne slikovitosti i sasvim suvremene duhovne pustoši i egzistencijalne ugroženosti. Uglavnom, to je knjiga u čijem je središtu svojevrsna poema, sastavljena od više pojedinačnih, a uvezanih pjesama, a koja – uglavnom simbolički, a ponekad i s konkretnim slikama i stvarnosnim referencijama – uspostavlja podudarnosti između starozavjetnoga hebrejskog Izlaska, lutanja po pustinji i ulaska u Obećanu zemlju s porobljenim cijelim Iberskim poluotokom, Španjolskom (Espriu je u mitološkoj geografiji zove „Sefarad“, imenom kojim su je u srednjem vijeku nazivali sefardski Židovi) i Katalonijom, koju naziva „Alfaranja“. Donekle nalik Eliotovu oslanjanju na drevne simbole i miteme, katalonski pjesnik izražava se u negativnim antropološkim toposima kao što su pustinjska suhoća, žeđ, glad, hladnoća, strah, smrt; govori o bikovoj koži – metafori Španjolske – koja je „sva krvlju poškropljena“, „istodobno žrtva i krvnik, / mržnja i ljubav, plač i smijeh, / pod zatvorenom vječnošću neba“. Espriu, uz psalmičnu intonaciju poeme, koristi se mnogim biblijskim, osobito starozavjetnim, motivima pa, primjerice, tadašnju situaciju u Španjolskoj, natopljenu represijom, mržnjom i strahom, prispodobljuje  napuštanju Božjih zapovijedi i klanjanju idolu zla. Time, po izdaji bitnih svojstava života – ljubavi, dostojanstva, etičnosti i rada, Sefarad biva „ludi konj“ koji „trči sve dublje u noć svoje mržnje“ i kojim upravlja jedino „bič i mač“, Sefarad koji je počinio „golemi zločin rata među braćom bez pobjede“.

Izd. Antibarbarus, Zagreb, 2013.

Espriu vrlo brzo u poemu uvodi opreku između teškoga tadašnjeg stanja Španjolske, a osobito Katalonije, i nekog ideala, neostvarene, ali ne i neostvarive mogućnosti za drukčiju budućnost zemlje. S jedne su strane slike neplodnosti, okrvavljene zemlje, srušenoga hrama, zime, vladareva nasilja, a s druge strane naslutaji nekih vrijednosti i stanja koji bi ipak mogli nadvladati trenutačnu strahotu, kao što su uspomene na bolja iberska vremena, zapretana grijalica koja bi malo-pomalo mogla otopliti „neprijateljsku zimu Sefarada“, nada koja „oživljava vatru“, duhovna budnost „u srcu vremena“ koja osjeća da „noć prošla je svoj put / i uskoro će zora“, „jedan san jedinstvene ljubavi“. Upravo ta nadonosna dimenzija doživljava vrhunac kad se zaodijeva u ruho Izraelova mesijanskog iščekivanja te vjere u konačnu pobjedu dobra i vrijeme ispunjenja („Jer oči uzmicahu pred bolom iščekivanja / a sedam plamena svijećnjaka / gorjelo je toliko vremena, / možda osjećamo da noć završava. / Sad smo naučili da će zvijezde biti stavljene / u službu čovjekove veličine: / to su nove riječi što ih kazuju / usta posljednjeg osmijeha smrti. / Čovjek će onda postati / slobodan i sretan, čak u Sefaradu“). Zapravo, cijela poema Bikova koža i pulsira u spomenutim napetostima između posvemašnje prevlasti tame i gotovo očajničke ljudske potrebe za svjetlom i smislenošću.

Zanimljivo je da Espriu, iako je kao katalonski pisac tijekom frankizma trpio dvostruki deficit slobode, nije tematizirao isključivo jad vlastita naroda i jezika, već je sliku tragične situacije i teške zarobljenosti projicirao na cijelu Španjolsku, sve njezine narode i jezike. U poetskome obraćanju dubokom i još budnu uhu zasužnjene zemlje, tako potiče Sefarad: „Nastoj da ustraju čvrsti mostovi dijaloga / te pokušaj razumjeti i cijeniti / različite razloge i govore tvojih sinova.“ Vrlo je odlučan u razlikovanju između zemlje i naroda s jedne strane te, s druge strane, režima i njegova vođe, koje za ono vrijeme vrlo otvoreno i hrabro, rekli bismo čak semantički prozirno, proziva i osuđuje: „Slijepci idu, najsljepiji ih vodi / prema provalijama okrutnosti.“ Espriu pri kraju poeme izražava čvrsto pouzdanje u budućnost, u „današnjeg čovjeka“ koji će „u čvrstoći dijaloga sa sebi jednakima, izgraditi spokojni hram svojega rada, podići novu kuću na zemlji, tlu što ga obilježava imenom slobode“ i tako će „vodama nade“ oprati „svu krv ove izmučene bikove kože“.

U tradiciji romance i balade

Espriuov pjesnički prosede u Bikovoj koži obilježen je kombiniranjem tradicionalne poetske versifikacije i retorike s modernističkom metaforičnošću, smjelom asocijativnošću, ponekad čak i ponešto zatamnjenim semantičkim srazovima. Na poetsku tradiciju upućuju izrazni aspekti poput izometričnih stihova s nizovima dočetnih asonanci, korištenje nekih ustaljenih duljina stihova i vrsta strofa, povišena intonacija koja evocira onu psalmičnu, starodrevni motivi i simboli. Tonko Maroević u pogovoru knjizi tako kaže  da „Espriu koristi različite registre, s predilekcijom za domaću pučku baladu ili romancu s ulančanim brojnim asonancama. No poema je istodobno i dokaz kreativnog asimiliranja raznih poetskih tekovina iz svjetske baštine, od slobodnije shvaćenoga heksametra, whitmanovskog biblijskog stila, pa do haiku i tanke“. Kao i uvijek kad se prevode vezani stihovi, prevoditelj može prenijeti samo veći ili manji dio njihova izraznog i značenjskog spektra, na što se u pogovoru žali i sam prevoditelj, no s Tonkom Maroevićem, kao iznimnim meštrom izvorne i prevedene poetske riječi, možemo se u potpunosti složiti kada kaže kako se nada i vjeruje da je uspio „pretočiti na naš jezik temeljnu intonaciju i ‘crvenu nit’ kreativnog napona stihova, te ukazati na oblike i modele pisanja kojima se Espriu služio u artikulaciji svoje široke epske građe“.

Na kraju, kako bih ilustrirao činjenicu da su Salvador Espriu i njegova najpoznatija knjiga pjesama Bikova koža još uvijek iznimno važni i aktualni ne samo za katalonsko pjesništvo nego i za svekoliku svijest toga naroda te da smo dobili cjeloviti prijevod jedne uistinu važne poetske knjige, navodim jednu zanimljivost. Naime, prije nešto više od godinu i pol zagovornici neovisnosti Katalonije napravili su spot u kojemu govore stihove iz Bikove kože, za koje smatraju da su podupirali i podupiru tu neovisnost. No Španjolci, pa čak i neki Katalonci koji imaju drukčije viđenje položaja i budućnosti Katalonije, uzvratili su da se Espriuovo književno djelo pa tako i sama Bikova koža zapravo treba shvatiti kao obrana onih točaka dijaloga koji postoje među narodima Španjolske i kao oklada na to da se u okviru suživota može stvoriti zajednički iberski prostor. Nije li i ta dvosmislenost koja bi se na temelju nekih stihova doista i mogla iščitati iz Bikove kože, samo još jedan dokaz da je riječ o višeslojnoj, iznimno vrijednoj poeziji? Pjesništvu koje u svome izrazitom humanizmu i višeznačnoj slikovitosti zapravo nadilazi svođenja na jednoznačne, uglavnom političke i ideološke funkcionalizacije, no istodobno dubinski afirmira vlastitu – katalonsku – kulturu i književnost u prisnom dijalogu s drugim iberskim i svjetskim kulturnim tradicijama.