Kultura nadživljava diktatore

Mihail Šiškin rođen je u Moskvi 1961. Godine 1995. seli se u Švicarsku i radi kao prevoditelj. U književnosti se pojavljuje početkom devedesetih godina. Za roman Vilina kosica osvojio je 2005. prestižnu nagradu Nacionalni bestseler. Nazivaju ga jednim od najvećih živućih ruskih romanopisaca. U književnom dodatku londonskog The Times nazvali su ga ruskim Ianom McEwanom. S Mihailom Šiškinom razgovaramo u povodu njegova gostovanja u Zagrebu i objavljivanja prijevoda na hrvatski njegova romana Pismovnik.

Snimila Evgenija Frolkova

Gospodine Šiškin, u Zagrebu ste gostovali kao prvi gost festivala europskih autora Europea u dvorištu. Kako ste zadovoljni književnim gostovanjem u Hrvatskoj?

Prvi put sam bio u Zagrebu. Grad mi se pokazao iznimno simpatičnim. U zagrebačkim domovima žive divni ljudi koji, unatoč poteškoćama, drže da je takav književni festival za njih važan. Tako je uvijek bilo i bit će: kultura pomaže preživjeti u teškim vremenima. Želim izraziti svoju zahvalnost organizatorima prekrasnoga festivala! No bilo bi lijepo za takve događaje pronaći veće prostore. Zanimanje je bilo toliko da prostora nije bilo dovoljno, ljudi su se tiskali.

Kako biste ime festivala protumačili s obzirom na sadašnju društvenu i političku situaciju u Europi?

Hrvatima je dobro: oni mogu biti ironični s obzirom na Europu u svojem dvorištu, ali oni su u globalnom smislu u Europi. Za moju Rusiju to bi bio velik doseg. Nažalost, tamo je sad službeni stav: Rusija nije Europa.

Vaš roman u Hrvatskoj je preveden kao Pismovnik. Zašto se odlučujete na epistolarnu formu u trenutku kad se u svakodnevici pisma gotovo uopće ne pišu?

Ja također odavno ne pišem pisma. Pismo je metafora. Svako obraćanje komu napisano je ili nenapisano pismo. Molitva je također pismo. Razgovor dvoje zaljubljenih – čak ako oni govore bez riječi – samo pogledima i dodirima – također je poruka. Knjiga je pismo nekomu tko se, možda, još nije ni rodio.  

Jesu li to ljubavna pisma upućena životu ili smrtnosti?

Pismo napisano voljenoj osobi – tvoja je Noina arka. Stavio si na list papira sve najvažnije i otpravio na putovanje. Svijet može umrijeti – i umire svaki dan, a ti plivaš prema onomu koji te čeka i koji će te sigurno dočekati.

Pismovnik je roman o približavanju, razumijevanju. Tjelesno ljudi mogu biti bliski, živjeti u istom stanu, dijeliti bračni krevet, ali pritom ne razumiju potpuno jedno drugo. A moji likovi žive svoju bliskost i razumijevanje iako ih dijeli sve što uopće može razdijeliti ljude: tisuće kilometara, vrijeme, smrt. Roman počinje s tim što je „razbijena vremenska veza“. To se, barem jedanput u životu, događa svima. Svakom se čovjeku u životu dogodi trenutak kad se prekida priključak s vremenom. A to ne znači da je rođen kao Hamlet. Uobičajena povezivanja stvari razaraju se i više se ničim ne drže, svijet se raspada, nestaje. I nema se za što uhvatiti – sve prestaje biti trajno, prisutno. Zbog svega toga čovjek ponovno počinje. Nužno mu je naći u toj praznini sebe, uhvatiti trenutak za sebe. I tek tad počinje onaj trenutak koji ne ovisi o kalendaru. Ta pisma – to je jedinstvena mogućnost pronalaženja sebe u drugom, u voljenoj osobi. A razoreno, rastrgano vrijeme povezuje se čitanjem.

Vladimira i Aleksandru razdvaja pola stoljeća. Zašto ste odabrali mušku narativnu strategiju iz 1900. i vremena Boksačkog ustanka u Kini i žensku pripovjedačicu iz polovice
20. stoljeća?

Postoje samo dva načina prohoda života. Prvi je proživjeti svaki dan sa svim njegovim banalnostima, radostima i tugama. Drugi je put prema mudrosti. Tim putem ide u romanu Saša. A muškarci imaju „povlasticu“ skratiti taj put iskustvom rata, iskustvom približavanja smrti. To je iskustvo mojega oca, koji se u 18. godini borio u podmornici u Baltičkom moru. U toj dobi čovjek nije spreman za obitelj, za djecu. A on mi je rekao da je već tada, sjedeći tjednima u tom željeznom lijesu/grobu pod morem, htio obitelj i dijete.

Moj je junak poslan u pravi, zaboravljeni rat u Kinu na početku 20. stoljeća. Suzbijanje Bokserskog ustanka u mom romanu – simbol je ne prošlih, nego budućih ratova. Pisao sam o sakaćenju i ubijanju u tom dalekom ratu, a ispostavilo se da sam napisao priču o tragediji i susjednoj Ukrajini.

Samo se čini da moje junake razdjeljuje vrijeme. Pravo razumijevanje – nije potrošna komunikacija. To je potvrda vlastita postojanja u ljubavi i voljenju. A ako ta osoba nije tu u blizini, ti je uvijek osjećaš. Sve što je povezano s tobom toj je osobi važno. O tome je roman – o ovom ljudskom razumijevanju koje ne mogu ograđivati ni kilometri ni godine. 

Koliko ste dugo pisali roman?

Za svaki sam roman uzeo pet do šest godina. Ali iluzija je da se knjiga piše samo od trenutka kad ste napisali prvu rečenicu do sretne sekunde kad ste stavili posljednju točku. Dakle, što je više sijedih vlasi na glavi, to ste više vremena potrošili na svaku knjigu.

Imena su dvoje protagonista uobičajena ruska, ali imaju i simbolična značenja?

Iskreno, nikad nisam razmišljao o tome. Moji su junaci Adam i Eva. Oni su uzeli raj, ali su dali riječi i tintu. Zašto se zovu Saša i Volođa? Ne znam. Koja je razlika?

U središtu je život sa stalnim okvirom smrti, služite se stvarnim pismima koja su ruski vojnici pisali s fronte. Kako, u društvenom, ali i u stilističkom smislu povezujete 21. i 20. stoljeće?

Svaki je moj roman pokušaj odgovora na pitanje koje dolazi meni, a vjerojatno i svakomu od nas, u djetinjstvu: što napraviti sa smrti? I sa svakim novim romanom čini se da ne mogu naći odgovor na to pitanje. Ali pitanje i dalje ostaje, a odgovor ovisi o tome koliko ste stari: šesnaest ili pedeset godina. Poslije svakog romana nastavljam dalje živjeti i u određenu trenutku shvaćam da na glavno pitanje nisam odgovorio. I moram nastaviti tražiti odgovor iznova.

Bilo mi je važno ništa ne izmišljati pa sam pročitao sve memoare i dnevnike ruskih vojnika i časnika koji su tamo bili. U Volođinim / Vladinim pismima postoje detalji koji se ne mogu izmisliti. Vraćam se tim stvarnim ljudima, njihovim bolima, njihovim ranama, njihovim smrtima, njihovim životima.

Naše vrijeme i 20. stoljeće, a tako i sva buduća i prošla vremena, povezuje mudrost koju stječe osoba kad se približi smrti. Mudrost u razumijevanju toga da je smrt – izniman dar, kao i sam život. Taj dar pomaže nam otkriti pravu vrijednost. Ti su vojnici doma tukli svoje žene, a u ratu, u noći prije borbe, pišu im nježne ljubavne riječi koje možda nikad prije u životu nisu bili izrekli.

Irena Lukšić vaše djelo naziva „malom antologijom prošloga života“. Koji su vas ljudi iz prošloga stoljeća najviše zadivili? Koji su kulturni događaji ključni za vaše umjetničko formiranje i za književno oblikovanje u romanu?

U prošlosti zanima me samo ono što je ukorijenjeno u sadašnjosti, samo ono što je oblikovalo nas danas. I u tom trenutku shvatite da više nema prošlosti. Svaki put kad se vraćamo u prošlost – iznova proživljavamo isti strah koji su proživljavali naši očevi i djedovi, istu onu sreću, iste one radosti, iste one tuge. Novinari i znanstvenici-povjesničari drže da prošlost ostaje u knjigama i muzejima. A pisac sva vremena, sva razdoblja i sve ljude skuplja u jedan jedini ugrušak, zgusnuće – u roman. Tamo se sve događa uvijek i istodobno.

Živite u Švicarskoj. Držite se emigrantskim piscem. Kako s udaljenosti gledate na svoju domovinu? Kako komentirate događanja na suvremenoj ruskoj političkoj sceni?

Našao sam se u Švicarskoj zbog obiteljskih razloga. U 21. stoljeću moguće je i nužno živjeti svuda. Činilo se da je, srećom, pojam emigracije stvar prošlosti. Ali, nažalost, u posljednjih nekoliko godina moja se zemlja tako promijenila da je za europski orijentiran dio populacije ta tema postala ponovno aktualna. Shvatio sam što su potkraj tridesetih ispitivali njemački pisci: apsolutnu nemoć. Velika njemačka kultura i knjige nisu pomogle – mase su išle za svojim Führerom u apokalipsu.

Gorko je vidjeti da su i velika ruska kultura i književnost nemoćne – mase mojih sunarodnjaka u domoljubnom žaru isto tako idu za svojim nacionalnim liderom u katastrofu.

U Rusiji smo dobili diktaturu 21. stoljeća. Najnovija tehnološka dostignuća masovnih medija usmjerena su na paraliziranje uma, na prijevaru. Sjećate se filma The Truman Show, u kojem se čovjek odgaja u umjetnom okruženju? U ovom se trenutku stanovništvo Rusije odgaja u Putinovu Showu. Oni vjeruju da ih je Amerika napala i iznova morate braniti svoju zemlju od fašista.

Zašto ste prošle godine odbili sudjelovati na sajmu Book Expo America kao službeni predstavnik Rusije?

Nisam želio da me iskoriste kao „ljudsko lice“ režima. Postoje pisci koji mogu predstaviti svoje knjige pod portretom Putina, ja – ne mogu i ne želim. Pisci ne mogu promijeniti režim u Rusiji, ali moramo učiniti barem nešto što možemo: ne šutjeti. Ako šutim, znači da se slažem s onim što se događa u mojoj zemlji. Neću šutjeti.

A događanja na ruskoj proznoj pozornici?

Važne knjige pojavljuju se i uvijek će se pojavljivati neovisno o tome kakva je politika i kakav je režim u dvorištu. U ovom trenutku pojavljuje se novi roman Vladimira Šarova Povratak u Egipat. U tome je velika moć kulture: ona upija i probavlja i sve ratove i sve diktatore. Hruščova su svi odavno zaboravili, a Pasternaka čitaju. Tako će i Putina zaboraviti, a Šarova će proučavati slavisti na sveučilištima diljem svijeta.

Nazivaju vas nasljednikom Tolstoja, Pasternaka i Nabokova. Na čemu mislite da se zasnivaju te usporedbe? Koji je od tih pisaca najbliži vašoj pripovjednoj strategiji?

Da bi se pošlo svojim putem, mora se, naravno, učiti, to je razumljivo. Moji učitelji – to je vjerojatno  sva klasična ruska književnost 19. stoljeća. U 20. stoljeću – to je Čehov, Bunjin. Od suvremenika – Saša Sokolov. Uspoređujem svaki novi naraštaj pisaca s lišćem na stablu ruske književnosti. Dolazi jesen i mi opadamo. Ali neki izdanci produljuju granu za sljedeći naraštaj lišća. Želim biti takvim izdankom.

Kako ste doživjeli ljude u Zagrebu i Hrvatskoj koje ste susreli?

Iznimno su mi se svidjeli ljudi koje sam susreo u Zagrebu. Vidim kako je teško hrvatskim izdavačima preživjeti u uvjetima tako malena književnoga tržišta. Iznimno mi je drago što ne odustaju i nastavljaju svoju borbu za kulturu i za književnost, što objavljuju i hrvatske i inozemne pisce. Napokon, iznimno je važno podupirati prijevode hrvatskih pisaca na druge jezike.

Kojega hrvatskoga književnika znate?

Uzeo sam iz Zagreba knjige Predraga Matvejevića i Slavenke Drakulić u prijevodu na engleski. Čitat ću ih.

Kad ćete ponovno doći u Hrvatsku?

Zaista želim ponovno doći u Hrvatsku. Obvezno ću provesti odmor sa svojom obitelji na otocima.