Krpe

Među novozagrebačkim naseljima Trnsko je drugo po redu nastanka: podignuto je ono odmah poslije Savskoga gaja, početkom šezdesetih godina. Zato se ondje i sad jasno vidi kako se nekada gradilo, kako se urbanistički razmišljalo, a i kako se živjelo. Ja jako dugo nisam onamo zalazio, a nedavno me put ponovno nanio u Trnsko te sam ondje doživio zanimljiv susret; taj susret opet probudio mi je davne uspomene nad kojima sam se raznježio.

Ovako je bilo. Koji dan prije toga posjeta Trnskom boravio sam u Puli i ondje po poslovnoj liniji upoznao svojega vršnjaka koji živi i radi u Istri. Upitao me tada mogu li mu učiniti uslugu: ima on u Zagrebu staru tetu kojoj bi trebalo dostaviti paketić, pa bi mi bio jako zahvalan ako bih to mogao obaviti. Smjesta sam pristao i tako sam se našao u Novome Zagrebu.

Gospođa koju sam posjetio ima osamdeset i devet godina i živi sama. Neću sad duljiti ni o tome kako je vitalna, ni o tome kako se pokazala kao neobično zanimljiv i poticajan sugovornik; tek ću nešto reći o onome što sam vidio u njezinu stanu, a zbog čega sve ovo i pripovijedam. Toga je dana, naime, padala kiša, pa kad mi je gospođa otvorila, ja sam zastao na pragu bojeći se da joj obućom ne isprljam predsoblje. Ali ona je tada nogom prema meni gurnula dvije osobite krpe da na njih stanem. A ja sam ih smjesta prihvatio i bilo mi je kao da sam susreo znance iz djetinjstva. U grlu me stegnulo od ganuća.

Jer takvih je krpa nekad bilo svuda. Bile su načinjene od nekoga debljeg sukna i pažljivo opšivene trakom u drukčijoj boji. Dolazile su u paru i bile su velike otprilike kao obuća odrasla čovjeka, a možda i nešto veće. Na gornjoj strani imale su traku, kroz koju je trebalo provući stopalo, otprilike kao kod nanula. A ja sam ih sad prepoznao i uvježbanim pokretima nataknuo na cipele te krenuo za gospođom u unutrašnjost njezina stana, vukući noge na onim krpama kao da se kližem, jer sam znao da se upravo to od mene očekuje. I bio sam obradovan, jer nije mi do toga časa bilo ni nakraj pameti da ću se s tom institucijom ikad više susresti.

Doista, bilo je doba kad su te krpe bile upravo institucija, a u nekom smislu i simbol. Pojavile su se u ono vrijeme kad su se počele masovno podizati novogradnje, u vrijeme kad je i Trnsko sagrađeno. A za većinu stanovnika tih novih naselja prelazak u stan u novogradnji bio je divovski korak naprijed, i bio je neka vrsta kulturnoga šoka. Slobodno se može reći da je useljenje u stan bilo za te ljude čak i važnije od dolaska iz sela u grad. U novogradnji se živjelo posve drukčije nego prije.

Ne treba naširoko nabrajati. Evo: bio je tu vodovod, koji je bio takvo čudo da su djeca povremeno otvarala pipu i gledala kako voda teče. Bila je tu kupaonica, gdje se voda mogla grijati i gdje se moglo leći u kadu, bio je engleski zahod koji je za mnoge bio prava revolucija. Bio je, napokon, balkon, koji je – zajedno sa spoznajom da se stanuje na katu – bio izvor stalnog uzbuđenja.

Ali najviše od svega nove su stanare oduševljavali parketi. Jer s parketima su se oni prije susretali samo na jako važnim i jako otmjenim mjestima, u uredima i ordinacijama, gdje su se redovito osjećali stisnuti i uplašeni. A sad su odjednom dobili vlastite parkete, koji su bili glatki i sjajni i koji su davali osjećaj raskoši. Osobito je važno bilo kad se pokazalo da parkete treba i posebno njegovati, uz pomoć specijalne žice i smrdljivog maziva koje se zvalo poliš. Parketi su, ukratko, tražili da ih budemo dostojni, i oko toga je cijela obitelj – kao oko maločega drugoga – bila jednodušna. Zato bi se dogovorili da će se izuvati na ulasku u stan, i toga su se svi držali, što također nije bio čest slučaj.

E, ali od gosta niste mogli tražiti da se izuva kod vaših vrata, pa su zato izmišljene one krpe. Zamolili biste posjetitelja da stane na njih te da se na njima kreće po stanu. A budući da tu nije bilo đonova, nego su se krpe vukle za nogama, nije bilo moguće na njima hodati nikako drukčije nego samo tako da se čovjek na krpama skliže po podu i da tako pomalo pridonosi sjaju i uščuvanosti parketa.

Pa, kad to kažem, onda se već pomalo nazire zašto vjerujem da su krpe bile simbolične: kako smo se mi odnosili prema parketima, tako smo se odnosili i prema svim drugim dostignućima životnoga standarda, samo na drugoj razini i u drukčijoj mjeri. Sve smo, naime, nastojali sačuvati, sve smo pokušavali obraniti od sebe samih i učiniti da potraje što dulje. Zato je tada u našem životu bilo mnogo priručnih izuma nalik na te krpe.

Na primjer, nekako u doba kad smo se preselili u novogradnje, pojavili su se televizori. A televizor nam se činio gotovo jednako dragocjen kao i parket, pa smo ga nastojali zaštititi: u kućnoj radinosti šile su se platnene navlake koje su aparat čuvale od prašine. A mi smo te navlake svaki dan stavljali i skidali, pazeći da ne oštetimo heklani tabletić koji je uvijek stajao na televizoru. Bilo je čak i takvih manijaka koji su svoje gramofonske ploče uzimali u ruke tek pošto bi prethodno navukli rukavice. Ukratko: kako smo čuvali svoj stan uz pomoć onih krpa, tako smo čuvali i sve u tom stanu uz pomoć raznih drugih pomagala.

A ako me pitate koliko dugo je to trajalo, ne znam vam na to precizno odgovoriti. Trajalo je valjda dotle dok je o pravilima ponašanja u stanu odlučivala ona dobna skupina koja se još sjećala prijašnjega sirotinjskog života. Kad su stali odlučivati oni koji su se na parketu rodili i na njemu sav život živjeli, cijeli taj dio našega urbanog folklora počeo je nestajati, pa nije više bilo ni navlaka za televizor ni rukavica za ploče. A prve su nastradale one krpe, jer sad se odjednom činilo kako je maltretirati njima goste ne samo nepristojno nego i neukusno. Krpe su se sačuvale samo kod ljudi kao što je ova gospođa u Trnskom, koja živi sama i drži se starih običaja.

Dok sam hodao na tim krpama, upitao sam se što smo sve s njima izgubili. U ona davna vremena djeca su ih navlačila na noge, pa glumila po sobi da se kližu na ledu. Tko zna, da se običaj sačuvao, možda bismo danas imali mnogo bolje klizače?