Kako prekoračiti granice

Muzički bijenale (Biennale Musica) održao se 58. put u Veneciji, pod istom krovnom organizacijom Venecijanskog bijenala koji svake godine priprema i festivale filma, plesa i kazališta, dok se bijenalno izmjenjuju izložbe arhitekture i likovne umjetnosti. O njemu se kod nas malo zna, za razliku od megapopularnoga festivala filma te likovnosti i arhitekture na kojima redovito sudjeluju i hrvatski kandidati. Premda pod bijenalnim znakom, glazbena se inačica priredbe održava svake godine i donosi presjek vodećih izražajnih formi u suvremenom stvaralaštvu zvučne umjetnosti.

Nastup dua Oreka TX i Orquesta Sinfonica de Euskadi

Umjetnički ravnatelj Ivan Fedele udaljio se od prethodnih godina dominantnih strogih akademskih formi i stilova tzv. „ozbiljnoga“ glazbenog stvaralaštva i svjesno upustio u ispitivanje i rušenje granica formi, žanrova i tradicija. Limes je latinska riječ kojom su stari Rimljani obilježavali granice Carstva, što izaziva asocijacije ograničenja, razlikovanja i zatvaranja. Cilj nam je bio naglasiti da je priroda slobodnog duha u nadilaženju granica, u spajanju i susretu, a ne razdvajanju kultura, u nadvladavanju naših ograničenja,objašnjava Fedele, inače profesor specijalističkog studija kompozicije na rimskoj akademiji Santa Cecilia i u svijetu cijenjen skladatelj (nositelj francuskog odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti) rodom sa sama juga Italije, iz Puglie, gdje novi dom nalaze doseljenici iz Albanije, Kine i Senegala drastično mijenjajući demografsku sliku zemlje. Zato je za identifikacijski vizualni identitet festivala poslužio morski val na stjenovitoj plaži, voda koja nadilazi stijenje, prelazi preko, zaobilazi prepreke, gladi i izdubljuje kamen – odlična metafora za nezaustavljivu snagu života, preživljavanja, umjetničkog stvaranja. Umjetnici i skladatelji iz različitih krajeva svijeta u svojim djelima otkrivaju kako su u sebi uspjeli povezati kulturu iz koje su potekli s kulturnim nasljeđem zemalja u kojima poslije borave, studiraju, rade, pritom susreću i druge kolege glazbenike te obogaćuju autorski izraz.

Kralj minimalizma

Riječ limes u korijenu je pojma limitiranosti, ograničenja koje izaziva neznanje u susretu s drugim kulturama iz perspektive prevladavajuće europocentričnosti. Taj je pojam odabranog naslova aktualizirao nositelj nagrade Zlatni lav za životno djelo ovogodišnjeg Muzičkog bijenala, legendarni američki minimalist Steve Reich, čijim je djelima u izvedbi kalifornijskog ansambla ECO iz Berkeleyja te Orkestra kazališta Petruzzelli iz Barija i započeo festival (20. i 21. rujna).

Afrički ritmovi i balijski gamelan, europsko srednjovjekovlje, američki modalni jazz i hebrejski folklor u spoju sa satovima iz kompozicije koje je primio od Luciana Berija i Dariusa Milhauda učinile su tog skladatelja i njegovo stvaralaštvo puno raznolikosti stilova i tehnika nositeljem ideje vodilje cijelog festivala. Nakon Pierrea Bouleza (2012) i Sofije Gubajduline (2013) novi je vlasnik zlatnog kipića simbola grada na laguni Bijenalu dao novi glas suvremenosti i svjedočanstvo pluralizma estetskih, teorijskih i filozofskih težnji. Niz su između 3. i 12. listopada nastavili Orkestar venecijanskog kazališta La Fenice s dirigentom Pascalom Rophéom uz praizvedbu nove simfonijske suite iz opere Doctor Atomic Johna Adamsa, ansambl Meitar iz Tel Aviva te elektroakustički orkestar Galata (GEO) s glazbenicima iz Turske, Italije i Španjolske, koji su improvizirali na najrazličitije anatolijske glazbene tradicije poput turskih, sirijskih, iranskih i armenskih. Poseban je program glazbe i plesa bio posvećen stvaralaštvu Britanca Sir Andrewa Maxwella Daviesa u povodu 80. rođendana, koji su projektom proslavili članovi firentinske skupine Contempoartensemble.

Iz opere Katër i Radës / Il naufragio  / Snimila Akiko Miyake

Od vodećih je „institucija“ za suvremenu glazbu i ovaj put na Bijenalu gostovao francuski sastav Intercontemporain te u sastavu od petnaest glazbenika solista pod vodstvom mladoga kanadskog dirigenta Jean-Michaëla Lavoiea (Boulezova nasljednika na tom mjestu) izveo presjek od novih skladbi izraelskih, čeških, francuskih i japanskih djela, uz jednu referencijalnu točku klasika Nove glazbe, Concerto da camera Györgyja Ligetija.

Baskijske udaraljke

Čak dvije su večeri u središnjoj koncertnoj dvorani izložbenoga bijenalskog prostora Arsenali (Teatro alle Tese) bile u znaku glazbe španjolske pokrajine Baskije. Njezin je središnji simfonijski orkestar (Orquesta Sinfónica de Euskadi – što je baskijski pojam za Baskiju) zaslužan za glazbeni život regije, a u programe često uključuje djela suvremenih autora, s jedne strane domaćih, a s druge međunarodnih, od kojih naručuju nova djela na baskijske motive.

Taj su aspekt odrazili i u koncertnim rasporedima: prvim s djelima trojice baskijskih autora različitih naraštaja te stilskih i estetičkih uvjerenja (Ramón Lazkano, Gabriel Erkoreka i Luís De Pablo), koje povezuje narativnost i programnost glazbenoga tijeka kao i bogatstvo orkestralnih boja; dok su na drugom koncertu izveli projekt Tesela (na španjolskom kamenčić u mozaiku) s narudžbama svjetskih skladatelja o baskijskim temama. U dvosatnoj se glazbi kojom je ravnao José Ramón Encinar našlo osam autorskih rukopisa, među kojima je osobito u sjećanju ostalo djelo umjetničkoga ravnatelja Muzičkog bijenala Ivana Fedelea, koji je time prvi put prekršio nepisano pravilo da kao izbornik programa ne uvrštava u rasporede svoju glazbu.

Za posjetitelje njegova festivala bilo je zanimljivo doživjeti ga kao autora skladbe Txalaparta (Folk Dances II) iznimne melodijske i ritamske invencije, čemu je pridonijelo uključenje u orkestralni korpus tradicijskih baskijskih udaraljki txalaparta na kojima su bravurozno muzicirali „izvorni kazivači“ bez glazbenog obrazovanja, Harkaitz Martinez i Mikel Ugarte, članovi u Španjolskog dobro poznata udaraljkaškog dua Oreka TX. Riječ je o glazbalu koje ima drvenu i kamenu inačicu (drvene grede ili pločice od crnog morskog kamena) na kojima se svira debelim palicama okomito, najčešće u paru, naizmjeničnim udarcima, što zahtijeva savršenu koordiniranost i usklađenost brzih pokreta.

Osim što ugošćuje već postojeće projekte i izvodi već negdje praizvedene skladbe, festival svake godine donosi i nove narudžbe, osobito od mlađih autora. U sklopu edukativnog projekta Biennale College otvoren je međunarodni natječaj za dvanaestominutne opere, koje zajednički ostvaruje tim skladatelja, libretista, redatelja i scenografa mlađih od trideset godina. Zadane teme koje su kandidati trebali uključiti bili su opera buffa, teatar apsurda i/ili nadrealistički aspekt. Iz mnoštva prijavljenih projekata odabrane su četiri „džepne opere“ i u suradnji s izabranim timom organizirane su audicije za pjevače koji su uz Ex Novo Ensemble nastupili na praizvedbi 4. listopada u teatru Piccolo Arsenale. U radu na produkciji i pripremama pojedini su članovi tima imali priliku raditi s uglednim profesorima i mentorima, gostima festivala.

Bijenale je zatvoren 12. listopada praizvedbom novonaručene opere Katër i Radës / Il naufragio (potop), koja je odrazila sve aspekte zadane teme LIMES. Fedele je kao umjetnički direktor tu dao priliku skladatelju predstavniku albanske manjine u njegovu rodnom Lecceu, Admiru Shkurtaju (r. 1969) da se operno izrazi o temi tragedije na Veliki petak 1997, kada je potopljen brod Katër i Radës s albanskim izbjeglicama na putu prema Italiji, pri čemu je poginulo više od stotinu ljudi. Tragična se priča u vrlo sažeto i skladno sročenu libretu Alessandra Leograndea prema njegovoj romansiranoj reportaži iz 2011. pokazala kao izvrstan predložak za umjetničko stvaranje u kombinaciji instrumenata i glasova, govorene i pjevane riječi, talijanskog i albanskog jezika, individualnog i kolektivnoga tradicijskog izraza. Uz izvrsne mlade pjevače i glumce u suradnji s organizacijom Cantieri Teatrali Koreja iz Leccea nastupili su i tradicijski albanski pjevači polifonoga zbora Violinat e Lapardhase, koji su zasebnim koncertom u završnici obilježili kraj zanimljivog i koncepcijski dorađena festivalskog izdanja.