Izvrsna Jadranka Đokić

Redatelj Božidar Violić posljednjih godina režira predstave koje tematiziraju snažno i bolno žensko pitanje: u ZKM-u 2011. postavio je dramu Sarah Kane Fedrina ljubav, a 2012. Matišićevu Ženu bez tijela. Premijera 4. 48 Psihoze britanske spisateljice Sarah Kane, prema Albaharijevu prijevodu, treći je dio Violićeve trilogije o ženama u ZKM-u. Nositeljica je predstave jedna od najboljih hrvatskih glumica mlađega naraštaja – Jadranka Đokić. 

U prvoj predstavi glumci su na velikoj pozornici, publika u gledalištu, druga je na maloj sceni Miško Polanec, a u trećoj, premijerno izvedenoj 12. listopada, Božidar Violić scenu i gledalište postavlja na bočni dio velike pozornice, Istra, i u prostornom smislu uokvirivši trilogiju od en face erotičnoga do bočnoga pogleda samoubojstva.

Jadranka Đokić vodi gledatelja na začudno putovanje sviješću / Snimila Petra Mrša

Kultni tekst 4. 48 Psihoza na sličan se način sužava, postajući i univerzalniji, u usporedbi s drugim dramama Sarah Kane: društveni se prostor pretvara u prostor za dvoje pa za jednoga da bi um sam bio pozornica ove drame, kako navodi autorica koja je počinila samoubojstvo u bolnici, kao i protagonistica, mjesec dana nakon dovršenoga teksta.

U suradnji s Ninom Bačun kao autoricom izvrsne scene i videa Violić realizira predstavu kao prostor bjeline uma i neodredljivosti psihoze, dnevničke zapise Sarah Kane, dramu neodredljivih i višeznačnih glasova, dubokih, lucidnih i lirskih rečenica postavljajući u prostor otvoren gledalištu kao razgovor s psihom i svijetom na pozornici razmaknućem visokih zidova s najužim zidom na obzoru, jednim krevetom vodoravno, rešetkastim prozorom u visini s lijeve i vratima s desne strane. Može to biti kavez uma, podrum duše, psihijatrijska klinika, polovica šesterokuta koja pita što je s naše, gledateljske ili sudioničke strane. Tim se bijelim prostorom kreću daleki ili bliski liječnici prijatelji, koji unose toplinu i skrb, što izvrsno ostvaruje Damir Šaban, ili liječnici željeni ljubavnici, što kao zabrinuti trenutak prikazuje također samozatajni Zoran Čubrilo.  

Ni simbolike ni pitanja bez odgovora ili mnoštvom mogućih odgovora ne bi bilo da nije Jadranke Đokić – kao Psihoze, Nje, Sarah Kane, osobe koja se svaki dan budi točno u 4 sata i 48 minuta, zapisujući svoje misli mimo kaosa i nagiba psihoze. Jadranka Đokić te zapise na prohode psihom, svijetom i vjerom, kao Sarah Kane ostvaruje u bijeloj dugoj, „luđačkoj košulji“, spavaćici (izvrsno kostimografsko rješenje Doris Kristić), obraćajući nam se kao svojim suputnicima na putovanjima sviješću i savješću s puno blagoga humora, lagane ironije, vedrine duha, beskrajne tuge, gledajući u nekoliko točaka u gledalištu uma. Kome se obraća? Koja je dijagnoza točna? Ona Sarahina ili ona koju čita liječnik na bolesničkom krevetu? Taj trenutak normalnosti Sarah Kane odredila je za trenutak vlastita samoubojstva, što Violić i Đokić na sceni sjajno rješavaju: glumica na krevetu namješta svjetloplavi ogrtač, „posprema se“, smiješi se i odlazi iza zida, u drugi svijet, s vedrinom bijeloga klauna. Jadranka Đokić drži gledatelje do kraja budnima, ne dopustivši nam da usnemo ni u trenutcima psihotičnih napada ni dugotrajnih depresija, ni kad tekst pretvara u poeziju, ludizam, pa u moguću Pohvalu ludosti Erazma Roterdamskoga pa u memoarske krhotine pa u putopisne vrtuljke pa u dijaloge sa sobom unutra.

Vođena budnim okom lucidnoga redatelja Jadranka Đokić cijelu ulogu i predstavu u trajanju od sat i petnaest minuta, sjajnom dikcijom, bez ijedne pogreške, uobličuje u tihom tonu – jer tuga je tiha i šutljiva, lagano i gotovo vedro, s tugom u očima, pokretima i kretanju, dopustivši samo jedan krik, puknuće; jer: sve ostalo je šutnja, tišina sa stankama kadrova koji gledaju svijet kao svijest. Maestralna a decentna izvedba Jadranke Đokić, inače glumice energičnih pokreta i snažnoga glasa, pomiče granice glumačke umjetnosti prema unutra, prema tišini i tihoći.