Gužva u kvartovskoj birtiji

Nakon hit-predstave Amateri i manje uspješne Grupe Borivoj Radaković zaokružio je svoju i KNAP-ovu realističku trilogiju komadom Dobitnik. Iako zvuči dobitno, predstava, u središtu koje su junaci donjih slojeva društva nezadovoljni svojom pozicijom, ne pronalazi svjetlo na kraju mračnoga tunela naše svakodnevnice. Razlog je, pomalo paradoksalno, taj što se odveć trude promijeniti svoje sudbine. Naime, jedan je od ključnih problema predstave gomilanje i raspršivanje ideja. Za razliku od Amatera, koji su uspjeh vrlo konkretno potražili u snimanju amaterskoga pornouratka, te Grupe, koja je dane mladosti i slave pokušala vratiti glazbom, gubitnici iz ove predstave nemaju jasnu ideju kako se upisati među dobitnike. Iako stav lutanja idejama i (ne)mogućnostima dobro opisuje sadašnje stanje društva, ti pokušaji putem se rasplinjuju, razvodnjujući dramsku koheziju i snagu komada.

Junaci iz predstave očekuju kvartovskog Godota / Snimio Marin Mimica

U prvom dijelu ove mračne komedije junaci očekuju Godota naše vrste – Geru, kompića iz kvartovske birtije koji se preko noći obogatio na lutriji. Nakon što ga očekivano ne dočekaju, ali se svi dobro napiju na njegov nepostojeći račun, iz predstave ga istiskuje navodna pedofilska prošlost jednog od friških birtijskih dečki – ostarjeloga profesora. I ta priča ubrzo u potpunosti nestaje iz žarišta, da bi uslijedila nova ideja o brzinskom bogaćenju – robinhudovska pljačka bogatih (banki) od strane siromašnoga zaštitara i njegova kompanjona. Tu se, istina, u priču vraća Gero kao jedan od mogućih ciljeva pljačke, no njegovo godoovsko značenje isparilo je poput zarade na lutriji. Ako dodamo tomu tek naznačene, no ne i dokraja razvijene odnose članova birtijske bratije prema konobarici Mimi ili pokret koji je profesor ponavljao svaki put pri izlasku iz WC-a, a koji nije dobio završnu poantu, dobivamo cjelinu sastavljenu od niza dramskih skica koje je nedovršenošću rasplinjuju do sama očekivanog i zbrzanog kraja.

U toj gužvi tema i ideja Radaković je uspio u onome u čemu je najbolji – stvaranju vrlo uvjerljive slike naše (birtijske) stvarnosti ispunjene gorko-duhovitim i živim dijalozima o političkim i općedruštvenim krivinama u kojima se nalazimo. Tako Ruka, jedan od aktera, profesorovo enciklopedijsko znanje komentira riječima: „Što će ti znanje kad se ne znaš u pravi trenutak okladiti na pravi klub.“ I umjesto tihih uzdaha pokrene osmijehe u publici, što pokazuje koliko smo se pomirili sa stvarnošću i maksimalnom trivijalizacijom znanja i svega što vrijedi. Taj naš i kazališni svijet naopakih vrijednosti odgojiteljicu je pretvorio u konobaricu, profesora u duševno slomljena pijanca iz očaja, lokalnog alkoholičara i zgubidana u čuvara banke, a ponešto novca dao je tek bivšem branitelju koji, umjesto da radi, životari u birtiji od vojne mirovine.

Zasebne dramaturške cjeline redatelj Georgij Paro jasno je razdijelio, zatvorivši ih u činove različitoga ritma i uvjerljivosti, sa zajedničkim elementom buke. Iako buka odgovara scenskom prostoru – kvartovskoj birtiji – te je u trećem činu dramaturški opravdano proizašla iz fino gradirane radnje, u nekim je činovima bila pomalo nametnuta. Nažalost, predstava i na kraju gubi dah i ritam u djelomice kaotičnoj završnici.

Duša kafića u kojemu se odigrava predstava jest konobarica Mima – majka, sestra, psihoterapeutkinja i žudnja svih ostalih likova. Sunčana Zelenika Konjević nije je u potpunosti uspjela oblikovati čvrstom vertikalom predstave, već je pomalo plutala između naglašene emocije i scenske ironije, djelujući na trenutke rasplinuto. Kao nositelj predstave nametnuo se Goran Grgić, pretvorivši Ruku u uvjerljivu i šarmantnu kvartovsku vucibatinu i zafrkanta koji svaki dan u birtiji uz mirogojček traži posao, držeći figu u džepu da ga ne nađe i usput mudrujući o svemu. Kad ga konačno dobije, shvati sve beznađe druge strane medalje – cjelodnevnoga čuvanja banke i njezinih gomila novca za plaću manju od kredita koji mu je ta ista banka dala. Uz Grgića, najdopadljiviju ulogu oblikovao je Žarko Potočnjak, razvivši lik Profesora od ugasla čovjeka kojega je slomio sustav do pijanoga starčića koji se ne zna nositi s alkoholom, kako u ponašanju, tako u do karikature dovedenoj gesti i mimici. Tomislav Martić u oblikovanju bivšeg branitelja i peteespeovca Ćuka odmaknuo se od realizma u karikaturu i ludizam. Prečesto bučan, na trenutke, usudili bismo se reći, poetično bučan, nije nam djelovao dovoljno uvjerljivo u liku čovjeka koji vrijeme provodi omotan alkoholnim parama i sjenama prošlosti. Darko Janeš (u alternaciji s Tomislavom Štrigom) u oblikovanju Gere također je zakoračio u karikaturu, no mala uloga nije mu omogućila da je razigra.

Scenograf Aljoša Paro na scenu Kazališta na Peščenici gotovo je doslovno prenio lokalnu birtiju iz istoga zagrebačkog kvarta sa šankom ukrašenim fotografijama njegove legende, pokojnog Željka Malnara, i Ćire Blaževića, junaka svih domaćih nogometnih kibica. Jadranka Tomić koreografski je uspješno podcrtala karaktere likova. 

Zaključno, završni dio Radakovićeve trilogije ne djeluje kao veliko finale, već više kao nekoliko skica spojenih u zajedničku dramu. Bez obzira na nedovoljno čvrstu strukturu, mračna komedija nudi zanimljive dijaloške dijelove te odlične uloge Gorana Grgića i Žarka Potočnjaka.