Godina 1914. u središtu

„Dok svijet znanosti i njezinih primjena blista blještavom jasnoćom sklada i čiste istine, mračno područje političkoga i društvenog života i dalje je omotano iluzijama, pogreškama i mržnjom, a njime upravljaju potrebe, osjećaji i nagoni koje smo dobili u nasljeđe“, zapisao je u knjizi Neravnoteža svijeta iz 1923, četiri godine nakon Prvoga svjetskog rata, Gustave Le Bon. Tom istinom, koja ni danas nije izgubila na vjerodostojnosti i aktualnosti, otvorio je 35. zagrebačke književne razgovore Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Ovogodišnja tema Zagrebačkih književnih razgovora (ZKR), koji su se održali od 2. do 5. listopada u prostorijama Društva hrvatskih književnika u središtu Zagreba, na Trgu bana Josipa Jelačića, bila je posvećena godini 1914. i posljedicama koje je ostavila u nasljeđe europskoj književnosti.

Dvanaestak sudionika, pisaca i znanstvenika iz sedam zemalja, iz Francuske, Italije, Mađarske, Njemačke, Bugarske, Makedonije i Hrvatske, složilo se s tezom po kojoj 1914. možemo, sve do danas, smatrati godinom razdjelnicom dvaju oprečnih svjetova; svijeta koji je nastojao oko njegovanja reda u kozmosu i svijeta koji je po 1914. klizio u kaos. Pritom središnja tema ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora, Godina 1914. i posljedice za europsku književnost, nije željela biti samo znak obilježavanja stote obljetnice prve svjetske klaonice, Prvoga svjetskog rata, ni puka rekapitulacija povijesnih zbivanja i načina kako su se ona očitovala u europskim književnostima. U središtu zanimanja bila je intertekstualnost književnosti i povijesti, život koji punih stotinu godina određuje našu zajedničku sudbinu na rahlu europskome tlu, naglasio je Božidar Petrač.

Ana Janković Čikoš i Zdravko Gavran

Upravo o teorijskim prijeporima u hrvatskom sjećanju, o Velikom ratu između povijesti i književnosti, govorio je na ZKR-u viši asistent na Katedri za povijest hrvatskoga prava i države Pravnog fakulteta u Zagrebu Filip Hameršak. U izlaganju Hameršak se dotaknuo često postavljanih pitanja: Kako se prošlost odražava u povijesti i književnosti te koliko odnos jezika i zbilje uopće omogućuje i dopušta bilježenje i prenošenje prošlih iskustava, posebice traumatskih? Valja li autobiografskim zapisima pristupati kao povijesno i pravno relevantnim svjedočanstvima ili kao književnosti na način kako to čine suvremene književne teorije?

Isključuju li se ili nadopunjuju ta dva pristupa, jednako kao i znanost i umjetnost, zapitao se Hameršak zaključivši kako su neke odgovore na ta pitanja, relevantne i za današnje rasprave, ponudili autori hrvatskih sjećanja na Prvi svjetski rat, posebice oni djelatni 1930-ih, u zlatno doba hrvatske književnosti o Velikom ratu.

Rat je omogućio spas romana

Drugoga dana 35. ZKR-a u Medijateci Francuskog instituta predstavljena je i knjiga francuskog pisca Jeana Rouauda Ratišta (Alfa, Zagreb), koju u prijevodu Ane Buljan od ove godine napokon možemo čitati i na hrvatskome jeziku. Ratišta, za koja je Rouaud 1990. dobio prestižnu nagradu Goncourt, tvore prvi dio romanesknoga niza koji pisac zaključuje petim romanom Na pozornici kao na nebu (Sur la scène comme au ciel, 1999), čime ispisuje svojevrsnu knjigu o vlastitom podrijetlu.

Michal Babiak, Miro Gavran, Ante Stamać i Božidar Petrač

„Pisati sam počeo krenuvši od jedne dirljive domoljubne sličice na kojoj je bilo napisano ime moga prastrica poginulog u Prvom svjetskom ratu, a koji se zvao istim imenom kao i moj otac. Ta mi je sličica, kojom se objavljuje smrt Josepha Rouauda, osvijestila da je postojao i Joseph Rouaud poginuo u ratu, osim onog koji je jednog jutra po Božiću samo tako preminuo u kupaonici. Homonimija dvaju imena suočila me s dva događaja, smrću jednog čovjeka i smrću milijun ljudi između 1914. i 1918. Potom sam se bavio vizijama rata koje su opstale cijelo stoljeće, dvjema vizijama kolektivnoga pamćenja o ratu, a to su rovovi i bojni otrovi. Bavio sam se tim vizijama, a ne povijesnim dokumentima. Želja mi je bila iskazati koje su to vizije o ratu opstale cijelo stoljeće“, opisao je Jean Rouaud. Idućega dana Rouaud je u svom izlaganju naslovljenu Rat je spasio roman krenuo od pretpostavke kako je Prvi svjetski rat, iako se realistički roman počeo osporavati, omogućio romanu dramatizaciju pripovijedanja i potrebu za svjedočenjem, potrebu za dvadesetogodišnjim odbacivanjem preispitivanja njegovih narativnih načela koja je baštinio iz 19. stoljeća. Rat je, dakle, smatra Rouaud, spasio roman: „Kad kažem da je rat spasio roman, znači da se suočio s važnim događajem koji je trebalo ispričati. Tisuće vojnika moglo je sada taj događaj opisati jer su znali čitati i pisati zahvaljujući zakonima Julesa Ferryja iz 1883. Susreli smo se s književnošću kakve prije nije bilo jer se nikad prije o ratu nije pričalo iz perspektive vojnika. Bila su to svjedočanstva, autobiografske knjige koje su smatrane romanima. Ratna književnost uvodi književnost svjedočenja koje ranije nije bilo, a koju ponovno nalazimo nakon Drugoga svjetskog rata u književnosti o koncentracijskim logorima poput one Prima Levija, Lantela, ali i Julesa Margolisa te Jevgenije Guinzbourg o sovjetskim logorima.“

Prvi svjetski rat ostavio je za sobom dotad neviđenu pustoš u povijesnom, civilizacijskom i kulturološkom pogledu diljem Europe, u svakoj od zemalja na specifičan način, s polazištima i ishodima koji su se kadšto bitno razlikovali. Tako je i hrvatska povijesna i duhovna zbilja bila specifična u odnosu na bliske europske i povijesne realnosti, govorio je u svom izlaganju na 35. zagrebačkom književnim razgovorima pjesnik, teoretičar književnosti, esejist i prevoditelj Ante Stamać. Smjenu paradigme kod nas je obilježila smrt trojice velikana koji su 1914. mračnom novom dobu domahnuli svoje zbogom zauvijek. Oni su književnik Antun Gustav Matoš, glazbenik Ivana pl. Zajc te književni teoretik i filozof Franjo Marković. S njihovim odlaskom izgubila se, naglasio je Stamać, plemenita misao o višoj sferi umjetnosti, o umjetnosti kao voditeljici života. Djela trojice velikana značila su uspostavljen red, hijerarhiju i općepriznate vrijednosti koje je novo povijesno doba zamijenilo gubitkom vrijednosti i neredom koji se nije smirio cijelo stoljeće, do danas.

Godina 1914. između
kozmosa i kaosa

Godinu 1914. kao granicu između kozmosa i kaosa u svom je izlaganju prikazao i slovački esejist, libretist, dramski pisac i profesor književnost Michal Babiak, koji tadašnji osjećaj gubitka Raja promatra kao jedno od glavnih polazišta europske književnosti i umjetnosti. Treba li naša zapadna kultura novu utopiju prosvjetiteljstva i idealizma ili se treba pomiriti s činjenicom da je 1914. godina koja nas je prognala iz kozmosa prema kaosu, znakovito je upitao Babiak.

Tragom odgovora na to pitanje govorio je mađarski pjesnik i prevoditelj Gábor Zsille, dodijelivši književnicima srednje i jugoistočne Europe, u ovom povijesnom trenutku, vrlo važnu dužnost. Naime, ovo multinacionalno područje opustošeno ratnim sukobima i nacionalnim netrpeljivostima potrebito je tolerantnih književnika i pjesnika koji bi političarima trebali dati primjer mogućeg suživota u miru i poštivanju, predložio je Zsille. Slijedeći primjer Nikole i Petra Zrinskih, koji znače književno bratstvo hrvatske i mađarske kulture, književnici se trebaju bolje upoznati, a onda popularizirati jedni druge. Gábor Zsille istaknuo je kako se to može postići na dva načina: poštovanjem i učenjem drugih jezika i prevođenjem s tih drugih jezika na naš materinski jezik, što nas na najbolji mogući način uči poniznosti i otvorenosti, a te nas odlike mogu povesti i u smjeru suživota u miru i bratstvu.

Voditeljica ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora bila je Ana Janković Čikos. Osim spomenutih, izlaganja na 35. ZKR-u održali su i talijanska spisateljica Maria Rosa Cutrufelli, predavač hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Oldenburgu, znanstvenik i prevoditelj Goran Krnić, književni prevoditelj, publicist i pjesnik Sead Muhamedagić, bugarska novinarka i pjesnikinja Elka Nyagolova, doktorica književnosti i autorica brojnih tekstova i publikacija Iva Šarić te domaćin Božidar Petrač, književni povjesničar, kritičar, antologičar i prevoditelj. Iako zbog bolesti nisu mogli prisustvovati, jedan od najčitanijih makedonskih pisaca i profesor na Filološkom fakultetu Blaže Koneski u Skopju Venko Andonovski i mađarski književnik rođen u Hrvatskoj Ferenc Kontra najavili su zanimljive referate.

Financijske poteškoće

Društvo hrvatskih književnika preživjelo je Veliki rat, mnoge druge nepogode, režime i promjene, no ostaje otvoreno pitanje kako će se u sadašnjosti izboriti za budućnost. Naime, općepoznato je kako se financijskim neprilikama s kojima se Društvo hrvatskih književnika već tri godine uzastopce susreće ne nazire kraj i kako one opasno ugrožavaju njegovo djelovanje. Božidar Petrač u razgovoru nam je rekao kako je Ministarstvo kulture financije Društvu hrvatskih književnika smanjilo, unatoč prethodnom obećanju kako će ih, s obzirom na temu 35. ZKR–a, povećati. „Jasno je da je u neizvjesnosti kako će nas Ministarstvo kulture tretirati vrlo teško solidno i dobro planirati, posebice ako želite dovesti neka viđenija književna imena. Što se cjelokupnog financiranja naših programskih aktivnosti tiče – posebno nakladničkih, dakle časopisa i knjiga – opće je poznato da Ministarstvo kulture prema našim članovima ima diskriminatorski odnos, o čemu sam već na stranicama vašega cijenjenog lista naširoko govorio“, rekao je Petrač.

O tom problemu Božidar Petrač nije govorio u službenom dijelu 35. zagrebačkih književnih razgovora. Tamo je sa sudionicima iz sedam europskih zemalja zaronio u dubinu problema na široj razini i složio se s njima u ovom: 1914. svijet je kliznuo u kaos i sto godina poslije osjećamo njegovo sunavraćivanje bez obzira na sve pokušaje da se povrati kakav-takav red. Duhovne, etičke i moralne vrednote izgubile su se i ustuknule pred velikim neredom svijeta i pred nama, i jučerašnjima, i današnjima, koji ih gubimo iz vidokruga naših svakodnevnih životnih iskustava. Temeljno pitanje, ističe Petrač, koje nakon 35. zagrebačkih književnih razgovora ostaje pitanje je svih pitanja: što očekuje zapadnu književnost, umjetnost i kulturu ubuduće, što nas očekuje i što mi očekujemo? Je li to dalje klizanje u kaos i nered ili će to biti uspostava kakva sređenijega svijeta? Kao da jedno stoljeće nije bilo dovoljno…