Frljićeva samousluga

Jazavac u Kerempuhu, najnoviji autorski projekt Olivera Frljića praizveden 10. listopada, na nekadašnji Dan SKOJ-a – kada su komunisti dodjeljivali nagrade mladim, perspektivnim nastavljačima svoje ideologije i pokojem neosviještenom protivniku – asocira na vic o čovjeku koji je prenoćio u hotelu gdje su mu zaračunali sve što je mogao potrošiti, a ništa nije potrošio. Za razliku od tog čovjeka iz vica Frljić iz kazališne umjetnosti, kao iz samoposluge, uzme sve nekazališno i za to još bude teatarski nagrađen. Pa i izrežiranim aplauzima, kakvi su u  stand-up-komediji uobičajeni.

No kako se mnogi preplaše njegove pretpremijerne politikantske halabuke, a kritičari sve do premijere moraju šutjeti, neupućeni ne znaju da je svaka Frljićeva predstava jedna te ista, nego misle da će svaka promijeniti kazališnu iluziju i cijeli svijet. Zato mu daju prostor u medijima, često ne shvaćajući da pridaju važnost njegovoj kazališnoj impotenciji, za koju eto na prostorima nekadašnje Jugoslavije dobiva i politikantske nagrade, što je još jedan dokaz da je ta tvorevina morala propasti.

Ali da mi dobronamjerni čitatelj ovog teksta ne bi spočitnuo samo cinizam ili ne daj Bože zavist, to jest hrvatski jal, zbog njegovih uspjeha, žurim opisati što je to čime se bavi najnoviji autorski projekt Olivera Frljića, nekada nadarena mladog kazališnog redatelja, a danas politikantskog aktivista, koji misli da je provokacija smisao kazališta. I stoga jer mu je kazalište, kako sam tvrdi, bavljenje „interesima svoje publike“, koja je „često nekompetentna da bi prepoznala što su njezini realni interesi“.

Glumci su tijekom predstave uzalud tražili povod izvedbenom nadahnuću

Zato je najnoviji projekt zamislio kao urnebesnu stand-up-komediju, odnosno manipulaciju o traumatičnoj stvarnosti publike i njezinoj političkoj tuposti, što bi i bio u trenucima kada glumce ponese glumački instinkt, da nije opterećen politikantskim svrstavanjem. Zahvaljujući političkom opredjeljivanju, što umjetnost pretvara u sluškinju politike, publika je na sceni mogla „uživati“ najviše u plitkim političkim asocijacijama koje su često iznuđivale usiljeni smijeh i naprezanje glumaca da taj smijeh izmame.

Riječ je o još jednom Frljićevu komičnom obračunu, prvo s hrvatskim „staromodnim“ kazalištem i „ekskluzivnom glumom“, a onda sa svima koji ne misle kao on koji bi htio ponajprije obraniti „zdepastu zvjerčicu iz porodice Mustelidae“ – jazavca, po kojoj se nekada zvalo današnje kazalište Kerempuh. Kojemu je, kao i nekim glumcima u tom kazalištu, nasilno promijenjeno ime u vrijeme osamostaljenja Hrvatske i to tobože „već viđenim postupkom ‘događanja naroda’“. A zapravo mu je namjera nasilno izjednačiti žrtvu i ratnog agresora koji je kriv za njegove traume, koje on u svakom svom autorskom projektu ne doživljava komično.

Zbog dramatičnog viđenja uzroka i posljedica, i opet loše dramaturgije same predstave, Frljić komično reinterpretira komunistički titoizam, čiju dramatičnost zbog svojih godina nije mogao iskusiti, nego tek o tome iz priča načuti. Ili primjerice eventualno pročitati u tekstovima antologičara jugonostalgije i aktivista Udbe koja, po vicevima jednog aktera predstave, nije ubijajući čuvala Titov režim, nego je to umišljaj svih koji Udbi mogu „zahvaliti“ što su živjeli u idealnoj državi. U kojoj nije bilo zatvora, logora, političkih zatvorenika, nego je sve „izmišljotina“ žrtava te Udbe. To je doista smiješno.

U njegovu projektu Jazavac u Kerempuhu spomenuta je Udba dio sadržaja koji dokazuje da su od Udbe gori bili svi koji su stvarali i stvorili današnju Hrvatsku, koja nije ništa baštinila od te Udbe, pa ni brojne njezine aktiviste koji su svoju prošlost ugradili prvo u kažnjavanje svih koji su žudjeli hrvatsku državu, a onda i sebe u hrvatsku državu. Ali o tome Frljićev projekt ne govori. Ne govore ni glumci. A bilo bi itekako zanimljivo vidjeti „komičnu“ stranu Titova „humanog“ režima iz primjerice usta kreatora i tumača tog režima, koji „hrvatskim humorom“ ironizira istinu o tome i „zaboravlja“ dio sebe.

Da je toga bilo, da se htjelo prikazati istinit sadržaj tog političkog kabarea bez pjevanja, tada odnos jednog glumca prema vlastitoj biografiji ne bi bio reduciran, nego bi doista obogatio sadržaj cijele istine o traumama i „interesima svoje publike“ te samu fabulu predstave, a time i kvalitetu projekta koji je najbolje i kazališno najuvjerljivije funkcionirao upravo u dijelovima kada su glumci govorili istinu o sebi, kada su kontekstualizirali svoje stavove i kritički govorili i o mnogočemu o čemu šute svi koji se svoje prošlosti boje. Ili stide.

Kako svega toga nije bilo, onda je potpuno jasno zašto je premijera održana na Dan SKOJ-a, zašto su se akteri izrugivali s desnicom više nego s ljevicom, i svima onima koji ne slave divnu nam titoističku prošlost, koja još ne priznaje svoju krvavu povijest. Da je toga bilo u Frljićevu projektu, tada bismo dobili predstavu koja bi sigurno pomogla da se oslobodimo frustracija kojih se želi osloboditi i autor projekta. Tada bi i „često nekompetentna“ publika „prepoznala što su njezini realni interesi“.

Cijeli projekt spašava Rakan Rushaidat, koji je do kraja rastvorio škrinjicu svojih biografskih tajni te ih glumački nadahnuo interpretirao. Ostali, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš i Vilim Matula, tijekom predstave tražili su povod, sadržaj i razlog koji bi potaknuo glumačko nadahnuće koje bi doprlo do publike.