Filmski i stvarni život

Lako je pretpostaviti da će zasad posljednji i dosad uvjerljivo najuspjeliji film iznimno darovita američkoga filmaša Richarda Linklatera, egzistencijalna bildungsdrama Odrastanje za koju je autor na ovogodišnjem Berlinaleu ovjenčan Srebrnim medvjedom za režiju te još dvjema nagradama, nezasluženo ostati zapamćena ponajprije po načinu realizacije, a tek potom po onome o čemu, što i na koji način govori, odnosno čime se i kako bavi. Čak i oni domaći mediji u kojima je kultura već odavno izbačena ne na margine nego na rubove margina, a takvih je nažalost danomice sve više, Linklaterovu su najnovijem ostvarenju posvetili barem minimalnu pozornost otprilike u rubrikama bizarnih trivijalnosti. Razlozi tomu kriju se upravo u načinu realizacije Odrastanja, djela u kojem je temama filmskog vremena i što vjerodostojnijega bilježenja života na filmu trajno zaokupljen scenarist i redatelj Richard Linklater odlučio ispripovijedati priču o odnosu roditelja i djece u vremenskom rasponu od dvanaest godina, ali tako da to bude što realističnije, uvjerljivije i banalno rečeno životnije.

Redatelj Richard Linklater film je snimao dvanaest godina, što je kuriozitet samo po sebi

Tijekom tog razdoblja redatelj je s istom skupinom glumaca, koji su se prethodno iz razumljivih razloga morali obvezati na trajnu suradnju bez obzira na moguće probleme koji bi se s vremenom mogli pojaviti, počeo svakogodišnjim ritmom od nekoliko dana ili tjedana snimanja bilježiti fikcijsku storiju o mladom protagonistu Masonu Evansu Jr.-u (izvrsni Ellar Coltrane), kojeg na početku zatječemo kao šestogodišnjaka koji kreće u prvi razred te koji s majkom Oliviom (standardno odlična Patricia Arquette) i starijom sestrom Samanthom (iznimno prirodna i uvjerljiva redateljeva kći Lorelei Linklater) živi u gradiću u Teksasu. Olivia se nekoliko godina prije razvela od simpatičnog i dobrodušnog, no nezrelog i neodgovornog Masona Evansa Sr.-a (uvijek sjajan Ethan Hawke, koji se odlično snalazi i u uvjetno rečeno ležernijim i humornijim kao i u ozbiljnijim dramskim pasažima), iskonskoga glazbenika koji često mijenja manje poslove, a povremeno je i nezaposlen, te koji redovito posjećuje nju i djecu. Njih troje se pak, dijelom i zbog njezinih pogrešnih izbora muškaraca koji se prije ili kasnije pokažu agresivcima i alkoholu sklonim zlostavljačima, isprva sele po sličnim teksaškim gradićima, sve dok Olivia ne odluči pohađati sveučilište u Hustonu, diploma kojega će joj osigurati bolji posao i veću zaradu. Nakon što majka na nastavi upozna profesora Billa Welbrocka, za kojega se ubrzo uda, djeca će u njemu naizgled pronaći brižna očuha, koji će s vremenom ipak početi pokazivati tamno naličje.

Emotivno intonirana ostvarenja

Tijekom gotovo tri desetljeća duge karijere, a osobito devedesetih, kad je potpisao kultne naslove Slacker, Munjeni i zbunjeni, Prije svitanja i SubUrbia, Richard Linklater afirmirao se kao autor sklon niskoproračunskim projektima, izvedbenom eksperimentiranju i kreiranju toplih i humanih životnih priča s realistički postuliranim protagonistima i njihovim uglavnom suptilno predočenim odnosima.

U iznimno uspjeloj trilogiji koju sa spomenutim Prije svitanja zatvaraju filmovi Prije sumraka i Prije ponoći Linklater se pokazao vještim u kreiranju naglašeno emotivnih, dojmljivo atmosferičnih i vrlo sugestivno intimistički intoniranih ostvarenja u kojima se dugim kadrovima i vožnjama kamere efektno eksploatira dijaloška forma i kreiraju cjeline prividno realizirane u „stvarnom“ vremenu. U tom je kontekstu njegova težnja za filmskom stvarnosnošću, ili bolje rečeno za fikcijskim, tj. celuloidnim simuliranjem stvarnosti, u Odrastanju radikalizirana i dovedena do ekstrema. Rezultat toga pothvata jest iznimno uspjelo djelo, na trenutke doslovce čudesna storija o odrastanju i sazrijevanju, podjednako malih / mladih protagonista kao i njihovih roditelja. Patricia Arquette i Ethan Hawke savršeno su uvjerljivi u tumačenju dobrih ljudi koji su vjerojatno stvoreni jedno za drugo, no koji su se jednostavno spojili u pogrešno vrijeme i na pogrešan način (preko trudnoće), da bi tijekom života jedno drugom ostali zapravo ključni potporni stupovi.

No ono što ponajviše zadivljuje u ovom filmu jest praćenje kako središnji lik Mason Evans Jr. od dječaka gdjekad izložena i bullyingu izrasta u zrela, senzibilna, pametna i ne manje važno intuitivna mladića koji možda ne uvijek racionalno, ali iznimno dobro razumije i doživljava ljude, društvo i svijet oko sebe, o čemu svjedoči i njegova darovitost za uočavanje bitnih detalja u okolini koje bilježi fotoaparatom.

Gledateljski korelativi

U svemu tome scenarist i redatelj Linklater kao da jednostavno pušta da se zbivanja i odnosi pred kamerom samo odvijaju i razvijaju, na posve prirodne načine, naoko bez ikakvih autorskih intervencija i ponekad s osloncem na improvizaciju, dok kamera često i samo putem naznaka, slutnji i šturih dijaloga bilježi važnije detalje iz živôta likova tijekom spomenutih dvanaest godina. Sugestivnost Linklaterova postupka ogleda se i u tome što gledatelj prateći film ne može umaknuti razmišljanjima o vlastitom životu i njegovu smislu, o uspomenama na djetinjstvo i o onome što je iz dosadašnjeg iskustva naučio. Odrastanje se tako ispostavlja kao istinski važan i velik film, kao najbolje ostvarenje ovogodišnjega domaćeg kinorepertoara i kao dosad neosporno najuspjelije Linklaterovo djelo, njegov doslovce „životni“ projekt.