Dva režima čitljivosti

U Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika kao 157. i 158. knjiga tiskane su zbirke Bili smo istok i zapad Dunje Detoni-Dujmić i Sitnice Sanje Pilić. Ta izdanja iz posve različitih očišta iznova pokreću pitanja o prirodi i granicama pjesništva, upravo o njegovoj čitljivosti. Ne ulazeći u teorijsku raspravu, načelno bi se moglo razlikovati dvije vrste lirske čitljivosti – čitljivost koja se u pjesmi ostvaruje raskidom s izvanjezičnom stvarnošću i propitivanjem  samoga jezika kojim se piše i čitljivost koja polazi od materijalnosti svijeta i računa sa stvarnošću kao prostorom u kojemu se ostvaruje i ovjerava. Prvu bismo mogli nazvati modernističkom, a drugu mimetičkom ili stvarnosnom čitljivošću.

Modernistička čitljivost

Zbirka Bili smo istok i zapad peta je pjesnička knjiga Dunje Detoni-Dujmić (1941). Prethode joj: Hajon (1993), Zbirka listova (1993), Bluzeri (2005) i Tiha invazija (2011). Iza naslova Bili smo istok i zapad kriju se dvije poeme i 29 pjesama razvrstanih u cikluse Divlja gradnja i Na žutoj crti diskrecije. Odmah ću kazati: knjiga Dunje Detoni-Dujmić primjer je modernističke čitljivosti. U uvodnoj poemi Bili smo istok i zapad ili nebeski grafiti, kompleksnoj stihovnoj kompoziciji sastavljenoj od osamnaest dijelova, zatječemo moćan, raskošan i neproničan pjesnički diskurz kakvima ne obiluje hrvatska lirska scena. Taj diskurz upija političke krilatice i grafite, arhivira verbalne i simboličke znakove socijalizma (među ostalim revolucionarne refrene, štafetu, petokraku, crvene marame, plakete, titovku i sl), a uokviren je znalačkim podražavanjem tradicijom utvrđenih pjesničkih i intelektualnih idioma. U razvijanju teksta pjesnikinja demonstrira iznimnu sposobnost asociranja, ali i uzbudljivog poetskog razvijanja prizvanih asocijacija. Baveći se znakovima duboko uraslim u kolektivnu memoriju, Dunja Detoni-Dujmić pretvara ih u stanovnike umjetničkog svijeta i uporišta artificijelne reakcije na tematiziranu ideološku matricu. Ona se ne zadržava samo na ironičnom pobrajanju amblema jednog doba, nego ih onirizira i narativizira oblikujući polifonijski lirski diskurz u kojemu ništa više ne izgleda ni lako ni teško, u kojemu sve može i nestati i iznova početi živjeti. Radi se o poeziji koja vas uvlači u svoj svijet nudeći putokaze koji ne vrijede izvan njezinih granica, o govoru koji vas izmješta iz zbilje (koliko god se na nju naoko referirao), koji vas iznenađuje, veseli, uzbuđuje, upućuje na nerazmrsivu mnogostrukost svijeta, nepredvidivost događaja i nestalnost značenja. Poezija je to koja se ne da funkcionalizirati u dnevne svrhe, koja vazda istražuje i s kojom čitatelj vazda može – istraživati.

Drugi tekst također je poema. Po načelu zrcalne simetrije, poslije lirske evokacije socijalizma, pjesnikinja ispisuje deseteročlanu lirsku kompoziciju Ja domovina, koja nizom detalja i slika aluzivno zasijeca u narativ o hrvatskoj državnosti. Pjesma počinje stihovima:

Moja domovina naglas čita povijest,

Pritom trepće očima i kazuje jedno plavo kako,

Šapne zatim sitno da i ne,

Jer svako malo ona se rodi pa ode

Ode opet u neko mračno postojanje

Kao narod iz prigradskog busa,

Kojemu su uzrok i posljedica nepoznati zanati

Pa ih stvoritelji nisu zakucali na vidljivo mjesto,

Nego na drvo što spava čak s prvim proljećem,

U plavim kosama svih boja, nemoćnih kao ja, ti, ona.

Dunja Detoni-Dujmić jednako lucidno, retorički bujno i kritički rafinirano progovara o snu i njegovu ostvarenju, naturalistički predočava domovinu kao gospu kojoj na mjestu srca „sada zjapi rupa dok se napinje himna“ dodajući kako o njoj najviše pjevaju miljenici koji „prvi jedu“, kojima su zubi „neljudski zašiljeni“ te koji „na Zrinjevcu potapaju lađe“ i „razbijaju platane na oknima trafika“. Bjelodano je da se radi o angažiranoj poeziji pričem je taj angažman protkan dubinskim humanizmom. On nije providan, navijački ili ideološki obojen (uostalom dvije poeme s istom kritičkom oštricom seciraju sučeljene ideološke koncepte), nego je izraz nezadovoljstva lirske protagonistice, njezin protest protiv svijeta okrenuta naglavce u kojemu se stvari, geste i riječi sumnjiva podrijetla nameću kao vrijednosti.

U ciklusima Divlja gradnja i Na žutoj crti diskrecije produbljuju se i novim uvidima dopunjuju interesi prisutni u spomenutim poemama. Naslov Divlja gradnja metaforički obujmljuje govor o različitim oblicima dehumanizacije čovjekova životnog prostora. Pjesnikinja se uz ostalo usredotočuje na motive poput dezorijentiranih ptica uz autocestu, kuća koje geometrijskom progresijom niču uz obalu, ljetnih zdanja uz plažu, zatim progovara o gradskim zgradama i njihovim krovovima, liftovima, balkonima s cvijećem, naposljetku o ljudima i životinjama koji prekapaju po kontejnerima. Ciklusom Na žutoj crti diskrecije  odvodi nas pak u potrošački svijet prikazujući neke od njegovih uporišnih zastupnika poput prepunih polica, totalnih rasprodaja ili reklama. Lirska se  protagonistica ne osjeća naravno ugodno u takvu egzistencijalnom i društvenom okolišu, ona se buni samoironično se poistovjećujući sa zalutalim golubom u supermarketu „koji se pali i gasi pod svodom“, koji „nikada ne kupuje, samo lepeće krilima“, koji je zapravo „gost ukucan u svijet“. Ciklus i zbirka završavaju pjesmom: Pazi, zid!. Neslučajno, sasvim sigurno.

Svedu li se stvari na bitno, pojedinac je u pjesničkom svijetu Dunje Detoni-Dujmić osuđen na samoću, prepušten neredu povijesti i teško prihvatljivih političkih praksi. Budući da je nemoćan sačuvati i vlastiti mikrosvijet, njegovo stanje i ponašanje karakteriziraju osjećaji nemoći, razočarenja i manjka. Poetski diskurz koji gradi jedino je mjesto na kojemu se zrcali njegov pravi identitet i na kojemu gdjekad dospijeva do punine.

Mimetička čitljivost

Zbirka Sitnice Sanje Pilić (1954) dvadeset i sedma je knjiga te autorice koja se naizmjence obraća djeci i odraslima. Ljubiteljima simetrija i neočekivanih podudarnosti sigurno će zgodno zazvučati podatak da je u knjizi ukoričeno upravo 27 pjesama. U Sitnicama red je opet došao na odrasle. Zbirka nudi sasvim drukčije iskustvo od onoga Dunje Detoni-Dujmić. U Sitnicama smo suočeni s poezijom mimetičke ili stvarnosne čitljivosti. Sanja Pilić piše laku poeziju. Pridjev laka u ovom slučaju znači: svima razumljivu, narativnu, na trenutke brbljavu, piše ju jezikom koji se ne utječe figurativnosti, koji stilizira i rado rabi razgovornu frazu. Kada čitate tu poeziju, uvjereni ste da je plod trenutka, da je pisana bez muke i predumišljaja, da stihovi koji vam promiču ispred očiju gotovo dokumentaristički slijede trenutačnu emociju, bilježe upravo proživljenu zgodu, razvijaju usputnu dosjetku, razigravaju opaženi paradoks. Njezine su pjesme toliko jednostavne, toliko kolokvijalne, toliko ‘nelirične’ da oko njih stalno lebde pitanja i konstatacije poput: Je li to uopće poezija? Znači i tako se može pisati!? Što bi bilo kada bi i drugi tako pisali? Itd. Ako ste nerazuvjerivi poklonik stiha, čitajući Sanju Pilić na trenutak možete pomisliti da se radi o svojevrsnoj manipulaciji i profanaciji poetskoga govora, o spretnoj spisateljskoj gesti koja lirski motiv i temu zahvaća na nultoj razini, prikladno ih dekorira, pakira u celofan, veže šarenu vrpcu na vrhu i sa smiješkom zgotovljenu pjesmu isporučuje čitatelju. No već u sljedećem trenutku činit će vam se da je riječ o rijetkome umijeću, o pismu u kojemu zbilja i tekst, tema i izraz tako urastaju jedno u drugo da uopće ne možete uočiti načine njihova spajanja niti opaziti šavove.

Dvojbe koje spominjem nerijetko i sama autorica problematizira u stihovima. No pitanje je smijemo li njezine riječi doslovno shvaćati. Priroda pjesničkog diskurza isključuje naime doslovnost kao prikladnu relaciju. A opet čini se da se pjesnikinja poigrava i s čitateljem i s prirodom pjesničkog diskurza pa ono što čitatelj ne smije prihvaćati doslovno ona postavlja i misli doslovno. I tako si otvara još jednu mogućnost za proizvodnju lirskoga gega. Da ne bi ispalo kako nagađam o nečemu za što vjerojatno nemam pravoga povoda u knjizi, posežem za pjesmom u kojoj u prvi plan izbija tema pisanja, tema koja malo-malo proviruje iza stihova Sanje Pilić. Radi se od jednom od opuštenijih, zaokruženijih, uopće uspjelijih tekstova. Zove se jednostavno Pisanje pjesama. U tom tekstu autorica versificira svoje što stvarno što ritualno snebivanje nad pozivom da za radijsku emisiju posvećenu poeziji priredi pregršt novih pjesama. To čini ovako:

Dragojević mi je rekao da mu donesem

pjesme,

navika je navika,

a i zgodna je sasvim.

Slušati riječi kako plove eterom.

Joj, o čemu pisati, zamislila sam se.

Više nisam nesretna,

više nisam zaljubljena,

fućka mi se za druge.

Sadila bih borove,

muškarce potezala za nos,

bila zločesta,

izležavala se na plaži

i razgovarala s osobnim bankarom o

kupnji dionica.

Ima li tu ičega što se može strpati u pjesmu?

Ičega uzvišenog?

Prosvjetljujućeg?

Nečega posebnog?

Imat ću šestero djece, kaže unuka Maša,

četverogodišnjakinja.

Gledam je.

Dragojević.

Pisanje.

Kome još to treba?

Hoćeš li mi napisati pjesmu?, pitam Mašu,

Nemam inspiraciju, objašnjavam.

Ne mogu, odgovara ona, moram ići na

sladoled i u park.

Pametno.

Ljeti se ne pišu pjesme. Dijete zna.

Knjiga se zove Sitnice. Govori doduše i o sitnicama i o krupnicama. U središtu interesa su prolaznost, starenje, stalno traženje užitka, varljive vrijednosti današnjega svijeta. Lirska junakinja Sanje Pilić oglašava se iz frizerskog salona, u jednoj pjesmi pije kavu, u drugoj kapučino, potom odlazi u teretanu, pa ju zatječemo kako promatra starce s artritisom, starce na kućnoj njezi, djevojčice u kratkim suknjama, onda razmišlja o novcu, stvarnosti, tipu koji hrče pokraj nje, interkalarnoj kamati i sl. Ta se junakinja poziva na životno iskustvo, predstavlja osobom koja je puno uložila u obrazovanje, knjige, pamet, ali koja više nije sigurna koliko je sve to imalo smisla, jer: 

Život je lijep, ako promijenite fokus.

Ili boju kose.

Ili televizijski program.

Ali ipak:

Nije baš previše poseban, sve u svemu,

ma koliko šutjeli o tome! (Ah, život)

Pjesme u zbirci najčešće su građene narativnim nizanjem prizora koje fokusira lirska junakinja, uvođenjem elemenata dijaloga i humornim poentiranjem koje izokreće tok i smisao teksta. U taj laki lirski stil redovito ulaze kolokijalizmi, frazemi i poslovice (biti u lošoj fazi – klin se klinom izbija – prodavati zjake). Sanja Pilić zapravo piše poeziju prispodobivu tzv. stvarnosnoj poeziji o kojoj se puno govorilo na prijelomu stoljeća. Prednost takva diskurza je u njegovoj pitkosti i prijemčivosti, a nedostatak u njegovu prilagođavanju medijskim i promidžbenim idiomima. Njegova je čitljivost tolika da si imamo pravo postaviti pitanje trebamo li ga uopće dalje čitati.

Francuski filozof Théodore Jouffroy još je početkom 19. stoljeća kazao: „Kada bi poezija bila razumljiva, postala bi filozofija pa nestala.“ Danas se doduše piše drukčija poezija pa bi navedenu hipotezu trebalo i drukčije formulirati, tj. recentna razumljiva poezija ne bi najprije postala filozofija. No razlozi za brigu izvjesno su brojniji nego u Jouffroyevo doba.