Bogatstvo impresija

Lanjska je godina u francuskoj pokrajini Normandiji bila obilježena odavanjem počasti impresonizmu drugim po redu Festivalom impresionizma. Hrvatska publika napokon je u mogućnosti uživati u djeliću tog impresionističkog nasljeđa proistekla iz Normandije. Naime u Klovićevim dvorima u subotu, 4. lipnja, otvorena je izložba pod naslovom Normandija / Rađanje impresionizma. Na izložbi je predstavljeno 90 radova istaknutih umjetnika koji su djelovali u Normandiji.

Louis-Alexandre Dubourg, Farma Saint-Siméon, oko 1873.

Postav izložbe rezultat je izbora djela iz zbirke Slikati u Normandiji (Peindre en Normandie) iz Musée des Beaux Arts u Caenu, čiji je direktor Alain Tapié, koji je uz Gordanu Bralić kustos zagrebačke izložbe. Koncept izložbe temelji se na podjeli u četiri cjeline, prema regijama i umjetnicima koji su se tamo okupljali, i kao takav ostao je vjeran raspodjeli djela unutar zbirke. Uloga kustosa u projektu gotovo je impresionistički obavijena neprozirnim velom. Nedvojbeno je da je do suradnje došlo zahvaljujući kontaktima koje su ostvarili upravo kustosi. Valja odmah na početku pohvaliti inicijativu tako poželjne dvojezičnosti, koja nažalost nije dosljedna u korpusu izložbe. Šteta je što galerija s najvećom posjećenošću u metropoli nije omogućila dvojezičnost cijele izložbe. Kustosi su se pobrinuli za financijsku održivost projekta čiji je prijenos osim sponzora potpomognut i sredstvima iz državnoga proračuna. Osim navedenoga kruna kustoskoga posla općenito je pripremanje i postavljanje izložbe. Budući da je izložba metodom izreži/kopiraj prenesena iz putujuće zbirke (sa stalnim prebivalištem u Caenu) u prostorije Klovićevih dvora, pitam se koja je točno uloga kustosa u dijelu koji se tiče sama postava. Jesu li putujuće izložbe nedodirljive kada je riječ o konceptu i koliko je dopušteno u njega intervenirati s nakanom da se neka građa približi nekoj publici?

Što se rodilo u Normandiji?

Intervencija kustosa nedostatna je u segmentu pojašnjenja činjenice da Normandiji nije kolijevka samo impresionizam (postimpresionizam, realizam i romantizam) već da su kubizam i fovizam tamo zametnuli klicu razvoja iz koje su vukli sva genetska obilježja proizašla iz sjedinjenja normandijskoga tla i različitih metereoloških prilika. Taj važni trenutak naglašen je u uvodnom tekstu na stranici galerije: posjetitelj je upozoren na jedinstvenost Tapiéove zbirke, koje se vrijednost ogledava u raznolikosti djela koje svrstavamo u različite pravce. Ta dragocjena informacija u postavu izložbe nije naglašena u svojoj punini. Gotovo da je marginalizirana. Većina djela govori sama za sebe i dobro potkovanom promatraču jasno je da Marquetova Luka Fécamp (Le Port de Fécamp, 1903) i Angrandovo djelo U voćnjaku (Au verger, 1905) potječu iz različitih formalnih uvjerenja. Tako ćemo prvu povezati s fovističkom, a drugu sa Seuratovom poentilističkom filozofijom. Mnoštvo je sličnih primjera u kojima se vidi nevjerojatno bogatstvo i raznovrsnost slikarstva 19. stoljeća nastala u Normandiji. Premda su uz pojedina djela postavljeni kraći tekstovi na hrvatskom jeziku koji prate i objašnjavaju kontekst u kojem nastaje neko djelo, plaši me pomisao da je izložba rađena isključivo po principu tko imao oči neka vidi, što opasno koketira s mogućnošću da će mnogi koji su poluotvorenih očiju ušli u galeriju izaći iz nje s isto tako poluotvorenim očima.

Mnoštvo novih imena s kojima se većina publike susreće prvi put oduševljava već na početku, gdje su nam servirana djela slikara koji su se okupljali na kultnoj farmi Saint Siméon. Napokon smo odškrinuli zastor svečane prostorije impresionizma u kojoj suvereno i sveprisutno vladaju Monet i Renoire i u toj istoj palači impresionizma otkrili cijeli jedan neobično primamljiv labirint. Očaravaju djela koja poput Maufreove Plaže u Le Havreu (1893) trepere svom snagom vibrantne svjetlosti kroz debele namaze kista jednako kao i gotovo beživotno more Lepicove Marine (1875), koja kroz mirne i ujednačene poteze te stilizirane jedrenjake smiruje doživljaj ustreptala impresionizma najavljujući tek potiho modernizam.

Pierre Bonnard, Marina u Deauvilleu, oko 1910.

Impresionist je zadivljen motivima iz prirode, spontanim slikanjem trenutnih dojmova, osobito svjetla. Njegov je djelokrug plein air. Francuski pjesnik Jules Laforgue (1860–1887) u članku L’impressionnisme ističe razliku značenja naziva plein air koji rabe barbizonci od onoga koji rabe impresionisti. Laforgue naglašava kako impresionističi plein air nije nužno vezan za slikanje prirode u prirodi, već podrazumijeva cjelokupnu lepezu motiva – interijere, ulice kao i niz drugih suvremenih gradskih tema.

Tehnika kojom se impresionist služi karakteristična je za slikanje skica pejzažâ, bez narativnoga tumačenja sadržaja, koje se među umjetnicima i kupcima sve više vrednuju kao dovršena djela. Prevladavajući akademski smjer pak to novo slikarstvo stavlja na samo dno umjetničke ljestvice. Potezi kista u modernom slikarstvu zbog brzih promjena dojmova i ozračja ostavljaju dojam nedovršenosti radova na platnu. Još je 1845. Charles Baudelaire, a u obranu slikarstva Camillea Corota, govorio o razlici koja postoji između gotove i dovršene slike. Općenito gledano ono što je gotovo ne mora biti dovršeno, jednako kao što ono što je dovršeno ne mora biti gotovo (Salon de 1845, Œuvres complètes). Baudelaire neshvaćanje Corotova slikarstva vidi ponajprije u navici oka koje se naviknulo na čiste, žarke, marljivo ispolirane površine platna koje su dotad prevladavale u slikarstvu. Rastočenost formi, njihova uronjenost u platno, koje postaje nestalno, titravo zrcalo okoline, obilježja su impresionizma koji se rodio u Normandiji.

Bez zajedničkoga nazivnika

Promotrimo li zasebno radove izloženih slikara, uvidjet ćemo kako se često način slikanja koji pojedinac usvaja razlikuje potpuno od slikarskoga pisma njegova kolege s kojim se druži i obitava. Upravo to je moment u kojem nije toliko bitno ugurati neko djelo pod zajednički nazivnik skrojene konvencije, već naglasiti da je impresionističko eksperimentiranje u svojoj širini i šarolikosti postavilo temelje iz kojih je moglo usporedno ili nešto kasnije izrasti moderno slikarstvo.

U prvom dijelu susrećemo se s djelima koja potječu s farme Saint Siméon, kultnog i omiljenog okupljališta raznih umjetnika. Pozornost nam plijene djela Paula Hueta, Eugèna Boudina, Louis-Alexandrea Dubourga, Adophea-Félixa Calsa. Drugi dio tematizira radni život i praznike na moru upoznavajući nas s djelima Eugèna Isabeya, Victor-Stanislasa Lepinéa, Myersa Boggsa, Johna B. Jonkinda, Maximea Maufrea. Ovdje ćemo zateći oči u oči s jednog manje poznatog Moneta (Etretat, 1874). Normandijski krajolik sljedeća je cjelina koja djelima Camillea Corota, Guillaumea Fouacea, Charlesa Angrandea, Emilea O. Friesza predstavlja bujnu Normandiju u kojoj sve pršti slikovitim obiljem. Put nas na koncu dovodi do serijala Uz Seinu. Odu Seini kroz magličaste koprene i obale što uranjaju u nepreglednu rijeku odali su između ostalih Albert Lebourg, Robert-Antoine Pinchon, Joseph Delattre, Maurice Lauvrier. Ljubitelji umjetnosti druge polovice 19. stoljeća nedvojbeno će uživati u otvaranju očiju za nove motive te uma za nova umjetnička imena.