Beskompromisna kritika

Ivan Vidić jedan je od naših oštrijih kritičara suvremenosti, koji književno stvaranje – slično npr. Ivani Sajko –  smatra svojevrsnim aktivizmom. Stavljajući čak i na stranu njegovo dramsko stvaralaštvo (koje je redovito također obilježeno kritičkim opservacijama) i koncentrirajući se na njegove prozne uratke, već u njegovu debitantskome romanu Gangabanga (AGM, Zagreb, 2006) uočit ćemo oštru kritiku naše svakodnevne zbilje. No u tome se romanu Vidić  ponajprije okomljuje na potrošačko društvo – protagonist romana, inače zaposlenik jedne katedrale konzumerizma – trgovačkog centra – odlučuje se za osvetničku akciju preraspodjele društvenih sredstava – pljačkom šoping-centra oduzet će bogatima da bi dao siromašnome sebi.

Izd. Vlastita naklada, Zagreb, 2013.

U kratkome romanu Violator (Algoritam, Zagreb, 2009) Vidić kritičku oštricu usmjerava na društvenu mimikriju, među zidovima umobolnice locirajući jedino mjesto normalnosti, jedino mjesto gdje nema potrebe za inhibiranjem ili prilagođavanjem –  tamo su svi normalni jer su onakvi kakvi jesu.

U novoj knjizi, ovaj put novelističkoj zbirci nazvanoj Južna država Ivan Vidić kreće se u istome buntovničkim aktivizmom zacrtanu smjeru, pa se četrnaest u knjizi okupljenih kratkih proza bave katalogizacijom literarnog otpora, načinima na koje suvremenost i grabežnim kapitalizmom uzrokovani uvjeti modernoga života čovjeka ukalupljuju i zapravo ga tretiraju kao podanika, poslušnika u kojemu društvo vidi tek izvor proračunskih, poreznih sredstava, ili pak potrošača, manipulirajući njegovim osjetilima, težnjama, željama.

Već pogled na korice otkriva nam njezinu nesvakidašnjost – na koricama knjige naime otisnut je tekst jedne od priča: Svevidljivost, vjerojatno najzanimljivijeg i najkvalitetnijeg teksta ove knjige. Priča govori o čovjeku koji, osjećajući se ugrožen od dojmova, buke, reklama, informacija i vijesti kojima je svakodnevno, bez vlastite želje za tim, neobranjivo bombardiran, spas pronalazi u kavezu, metalnoj kutiji u kojoj se nada biti zaštićen, živjeti u udobnosti blindirane komore bez pristupa neželjenim informacijama, bez izvanjskih zvukova, gdje će, ako već ne može počistiti sve ono izvan kaveza, barem pokušati napraviti reda unutar sebe, dovesti u red i sklad misli, osjećaje, uspomene, sjećanja. No totalna, apsolutna samoća i duševni mir ipak se ispostavljaju neostvarivom utopijom. Jer osim što smo bombardirani informacijama i podražajima izvana, mentalno sami sebe bombardiramo iznutra, jer se izvanjski nered reflektira u našoj nutrini, uneređujući nas mentalno i duševno. Vidić se u tome tekstu dotiče još jednog problema – ma koliko da smo informirani, istovremeno smo i kontrolirani, jer informacije su zapravo sredstvo manipuliranja ljudima. Naslovna svevidljivost je naime dvosmjerna. Zasićeni informacijama gubimo sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog, ali i gubimo moć koncentracije, postajemo površni, ali postajemo i objektima promatranja. U suvremenom svijetu naša je privatnost dokinuta i onemogućena, kamere nas prate sa svih strana, naše se kretanje bilježi, a i sami, u internetskom virtualnom svijetu –  svijetu koji je već nazvan jedinom izglednom vječnošću –   neprestano ostavljamo trajne, neizbrisive tragove, narcisoidno si utvarajući vlastitu važnost i ogoljujući se svakodnevno i besramno.

Mi smo mali ljudi dva do tri centimetra visoki, i izgubljeno bauljamo hodnicima kuće velikog tajkuna, sve dok nas tajkunova razmažena kći ili njegova napirlitana žena ne dokrajči visokom potpeticom.

Gotovo odreda oportunisti, nimalo opasni, uglavnom poltroni i poslušnici, a ono malo buntovnika gomila brzo i lako ušutka i demoralizira, nastojeći i njih svesti na vlastitu mjeru i učiniti ih pijunima u igri moći i neprestana stjecanja, gomilanja, zarađivanja i trošenja. Porobljeni i pokunjeni, a zapravo zaljubljeni u svoje lance, anestezirani obiljem i zbunjeni suviškom izbora (ne egzistencijalnih, već potrošačkih) te traumatizirani nemogućnošću ostvarenja parole „hoću sad i hoću sve!“ vegetiramo u tuposti mrtvih osjetila, u kratkom predahu pred pojavom nove želje, potrebe, htijenja.

Kroz vrlo maštovit, lepršav, apsurdom, groteskom, ironijom i crnim humorom prožet diskurs, u četrnaest satiričnih priča iz knjige Južna država Vidić prikazuje suvremenoga čovjeka, građanina neimenovane države na jugu, nestvarne i nezamislive u fantastičnoj neobjašnjivosti svoje relanosti. „Ali jug vam je to, jug, nikad ništa od nas, nema tu nikakve države...“ znakovito će i cinično zaključiti jedan od likova.

Istina, sve su to već pomalo opća mjesta kritike suvremenoga kapitalističkog društva, ali važan je način na koji ih Vidić posreduje –  a bilo da donosi fantazmagoričnu viziju distopije koju već živimo, bilo da se služi groteskom na način blizak Mihailu Bulgakovu ili nabrajalačkim poetskim postupkom poput Dylanova iz njegove apokaliptične himne Hard Rain’s Gonna Fall – Vidićev je rukopis redovito vrlo maštovit, strastven, domišljat, beskompromisan, sočan i uzbudljiv.