Žrtvovani Krleža

Stogodišnjicu početka Prvoga svjetskog rata Gradsko dramsko kazalište Gavella obilježilo je premijerom intrigantne predstave Hrvatski bog Mars, nastale na dramatizaciji Krležine ratne proze iz pera Milana Mirkovića Matisa, u režiji slovenskoga redatelja Sebastijana Horvata. Premijera je odigrana 20. rujna, a pišem o predstavi odigranoj 22. rujna pred uglavnom školničkom publikom. Eto, ni takva tema i takav pisac ni na prvoj reprizi nisu uspjeli zainteresirati zagrebačku publiku za kataklizmu od prije stotinu godina. Koji su razlozi?

Možda strah s kojim se suočava današnji naš kazališni konzument kojemu se opet – nakon svih martirija, ratova i promijenjenih država – život nalazi u rukama Europe, koja i dalje ne mari za tamo neke periferne sudbine koje je Krleža davno opisao? Ili je možda posrijedi protest protiv uprave kazališta, koja se pisca takva formata i takve teme nije usudila dati hrvatskim kazališnim autorima da pokažu što umiju i misle o toj obljetnici; možda i iz bojazni da bi neki hrvatski redatelj subverzivnom interpretacijom Krleže mogao uzburkati gromoglasnu našu šutnju? Ili je razlog u nečemu apsurdnom?

Predstava prikazuje kaos i košmar ratnoga životinjarenja  / Snimio Jasenko Rasol

No što god bilo, uprava je iz samo njoj razumljivih razloga režiju dala strancu. Tako nam strani redatelj – umjesto hrvatskoga – prezentira naš identitet i naše probleme, koji ga ne zanimaju i(li) interpretira u njemu odgovarajućem i ne osobito inventivnom kazališnom rukopisu. Ovaj put taj se rukopis zove lijevi kazališni avangardizam, jasno zakašnjeli, i slovenski kazališni ekspresionizam, fusnota davnoga njemačkoga. To je „obogatio“ scientološkim self-help pročišćenjem u liku auditorice (slušačice i istraživačice, psihoanalitičarke), koja gledatelju tobože otvara vrata slobode, nudeći mu engram koji ga čisti od prošlosti, emocija i njihovih posljedica te lišava bola. Pritom mu kao spas od prošlosti u sadašnjosti i budućnosti nudi novo evanđelje koje glasi: „Naš zadatak nije da mijenjamo svijet, nego da mu se pokušamo što bolje prilagoditi.“

U svrhu prilagodbe i reinterpretacije našeg identiteta i naše povijesne kaotičnosti, autori su uz pomoć Krleže generirali našu suvremenu stvarnost i to ilustrirali antikvarijatnom scenografijom; velikom stelažom – koja će se tijekom predstave transformirati u bolničke krevete – na kojoj se nalaze naše pozitivne i negativne povijesne, kulturne i politički ikone, čak i iz veoma bliske nam povijesti, kao što su: Ante Pavelić, Josip Broz Tito, Ante Starčević, Franjo Tuđman, Ante Gotovina, Mirko Norac, zatim bogomolje, jednaku vrijednost imaju Zajčeva opera Zrinski i Ivo Robić itd. itd. Na toj polici, vizualiziranoj slici dramatičnoga našeg identiteta nalazi se sve i sva, što hoće reći da se ta zbrka nalazi i u našim glavama, koje su razlog predstave. Već ta zavrzlama govori da predstava ima glavu i rep, da je zbog konfuznosti današnjega svijeta moderna.

Kako bi današnju kaotičnu stvarnost učinili zanimljivom i tradicionalnijoj publici prepoznatljivom, autori su se poslužili Krležom, što nije ništa novo kada je riječ o suvremenom angažiranom teatru koji „tužno životari u pustinji ideja“. Naravno, na sceni već viđenih. Dakle, imali smo priliku vidjeti kako funkcionira „univerzalna priča i beznađe malih ljudi u velikim vremenima“ – fragmente iz njihova života, kaos i košmar ratnoga životinjarenja...

Predstava počinje s ulaskom publike, na stolcima prazne pozornice sjedi dvoje glumaca, muškarac i žena, pacijent i auditorica. Gledaju se, govore nešto što publika ne čuje. S gašenjem svjetla u gledalištu napokon čujemo pacijenta koji veli da se ne može koncentrirati i smjestiti u prostor problema. Riječ je o psihijatrijskom postupku kojim psihoanalitičar pacijenta oslobađa trauma i frustracija, u kojem pacijent sjećanje „mora“ racionalizirati.

Pacijent ulazi u prostor svojih trauma i pred publikom se rastvara utroba rata u projekciji pacijenta Ivana, odnosno vojnika Vida Trdaka (odlično ih glumi Amar Bukvić); Trdak putuje vlakom u rat; što je više u ratu, sve više vidimo posljedice rata, njegovi akteri evociraju svoje životne i ratne biografije, izbezumljeni su, psihotični, histerični, raspadaju se duševno i tjelesno u bolnici i baraci za ranjenike i sifilitičare... Kroz njihova usta Krleža umjesto Boga nudi „božanstvo s črvenim zastavama“, socijalizam, demokraciju...

U bolnici, koju su dramaturg i redatelj zamislili kao purgatorij našeg identiteta i naše civilizacije, prepoznajemo probleme današnjega, takozvanoga liberalnog svijeta, kojemu su važnija ljudska prava od ljudskih života. Nadu tim liberalizmu žrtvovanim životima „uvećava“ cinizam neoliberalnih obećanja, pa se replike pretvaraju u poznate parole i citate proizvodeći nove opsjene. Time se krug zatvara. I opet se „sretne“ žrtve nalaze na početku, pred licem laži, opet smo u konfuziji iz koje nema izlaza jer tako žele moćnici čiji smo klaunovi i lutke na koncu.

Predstava je aktualna, tematski funkcionira, njezina svijest o ponavljanju prošlosti itekako je životna. Ali njezin problem nije sama ideja, nego njezino redateljsko reduciranje koje dramaturgijskim postupkom nije uspjelo prispodobiti našu političku i identitetsku konfuznost. A ponad svega osiromašila je Krležinu dramskost za rad kazališnog modernog izričaja te time ublažila snagu dramskih silnica od kojih živi dobra dramska predstava.

Uskrativši predstavi bogatstvo likova i njihovih dramskih lomova, autori su individualno kolektivizirali, a onda reducirali na znakovno, osiromašivši tako ratnu kalvariju i dramatičnost pojedinačnih likova. Umjesto niza psihotičnih situacija i niza psihograma, koji bi tvorili dramsku fresku kakvu zaslužuje, ako ne hrvatski identitet onda Krleža, predstava je ponudila psihotični uzorak jednoga lika. Time su umanjili Krležu, koji je upravo u tim ratnim prozama prepoznat kao iznimni pisac traumatičnih europskih tema, koje su i sto godina poslije, ako ne pred vratima, a ono u našim glavama, žive od povijesti i našeg straha.

No bez obzira na slabosti riječ je o predstavi koja je konzistentna, a i glumački je uvjerljiva. Glumci su dobro, mjestimice i odlično odglumili što je koncepcija zahtijevala. Uz već spomenutoga Bukvića i ostali glumci (Franjo Dijak, Bojana Gregorić Vejzović, Sven Medvešek, Hrvoje Klobučar, Ana Kvrgić, Nenad Cvetko....) predočili su nam kaos i košmar ratnoga preživljavanja.