Umjetnost s ruba

Arhitekt, kipar, slikar i grafičar Dominik Škunca pokazivao je fascinaciju umjetnošću od samih početaka. Oduvijek ga je zanimalo crtanje, kiparstvo, arhitektura, pomno je istraživao umjetničko blago i spomeničku baštinu gradova u kojima je obitavao. Pariz je bio presudan za izbor arhitekture, ali pritom nikada nije prestao crtati prema sjećanju, slikati uljenim bojama, izrađivati plitke reljefe i stilizirane kipove. Usporedno sa studijem arhitekture pohađao je kolegije koji su mu omogućili razvoj i spoznaju na drugim poljima umjetnosti, kao što su svladavanje proporcija i volumena, crtanje i modeliranje. Ljubav prema drevnim tehnikama i ikonografijama prošlosti srednjovjekovnih i dalekoistočnih kultura očituje se u njegovim ovodobnim inačicama klasične religiozne ikonografije.

Izd. OMH u Novalji i S. A. Škunca, Rijeka, 2014.

Intrigantan je Škuncin interes za boju iskazan u izboru teme diplomskog rada u kojem se bavi različitostima opažanja boja u arhitekturi, kao i prednost koju prilikom učenja davnašnje tehnologije slikanja ikona na drvenoj podlozi daje simbolici zlatnih površina i njihovim svjetlosnim odnosima. Primat boje svjedoči o predanu izučavanju srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa, arapskih kaligrama te kineske i japanske kaligrafije koji će dovesti do Škuncina svojstvena oblikovanja kaligrama putem crteža i grafičkog otiska. Upravo tim područjem bave se Ive Šimat Banov i Margarita Sveštarov Šimat u monografiji Biće traga. Škuncin opus crteža u tušu nastao u kasnom razdoblju njegova života tijekom 2005. i 2006. razlikuje se od njegova ranijeg stvaralaštva. Dominik Škunca uzima ljudsku figuru kao osnovnu temu u kojoj ujedinjuje svoju dualističku narav – romantičarske osjećaje iskazane gestualnom ekspresijom spontanoga traga i purističku konstrukciju arhitektonske osnove slike. Monografija započinje prikazom figura u pokretu. Podsvjesni impulsi stvaraju crtež slobodne imaginacije. Crnilo definira završne elemente razigrane linije. Istaknut osjećaj za prostor i proporcije u kombinaciji sa slobodnim pokretom plesa iskaz je naslijeđene kulture i estetike stopljene s voljom i energijom stvaraoca. Genijalnost dolazi do izražaja u prikazu zasebnih figura u vrtnji. Vodoravnim transparentnim linijama Škunca naglašava centrifugalnu vrtnju a da pritom ne gubi primarnu vertikalnost lika. U nizu manjih figura dolazi do koncentracije mase i kontemplacije lika. Manji pokret autor naglašava većom prisutnošću crnila. Ono što je prije bilo razgranato sada je koncentrirano u srži ljudskoga lika. Kod većih figura sklad svjetlijih i tamnijih poteza Škunca iskazuje profinjenim osjećajem za formu i pokret. Svjetlije figure dočaravaju veću pokrenutost s većim brojem linija, dok tamnije figure puninom crnila ističu nekoliko ključnih kretnji. Pronicavo izvježbano oko u potpunosti vlada znanjem kako jednostavnim potezima dočarati detalje kojih zapravo nema, već ih promatrač pogledom na figuru dovršava i vizualizira. Ciklusom glava kojima dominira oval lica s dubokim crnim očima Škunca stvara slojevit psihološki karakter likova isključivo elementom linije, kojom ostvaruje maksimalnu ekspresiju. U prikazima parova postupno nizom dinamičnih uskovitlanih poteza Škunca razgrađuje figure dovodeći ih na granicu s apstrakcijom, dok na drugima isti efekt postiže izostankom kontinuirane linije između pojedinih elemenata dajući bjelini dominaciju prostorom. Čest motiv majke i djeteta autor oblikom kruga pretače u kontemplativni znak neraskidive spone majčinske ljubavi. Dominacija kružnih oblika naglašava plodnost i bogatstvo života. U silueti ljudskoga tijela crnilo definira glave naglašavajući komunikaciju majke i djeteta, njihovu povezanost i razumijevanje. Povećanjem broja figura formira se niz likova iste visine i istog smjera kretanja, gdje minimalne razlike u oblikovanju ističu individualnost svake figure. Postupno se individualnost gubi, broj figura povećava i realizira se niz stiliziranih figura ujednačena ritma.

Crtež je najstarija likovna forma, forma kojoj se Dominik Škunca posvetio potkraj života ujedinjujući dualnost izričaja, emocija i osobnosti. U svojoj jednostavnosti crtež na temeljima formalnog obrazovanja i utjecaja dalekoistočnih kultura postaje izraz stvaralačkog impulsa. Ive Šimat Banov filozofskim propitivanjem objedinjuje iskustvo autora, dok Margarita Sveštarov Šimat razgrađuje opus referirajući se na obrazovanje, raznovrsnost utjecaja i razvoj izričaja zaključivši kako je Škuncina umjetnost „istančana u senzibilitetu, precizna u tehnici i materijalima i odmjerena u proporcijama“. Ive Šimat Banov tekst zaključuje pojašnjenjem naslova monografije, koji determinira cjelokupni opus Dominika Škunce kao „rubni prostor jedne kulture koji se, upravo poradi težnje za anonimnošću i utapanjem u sveopću milost tragova i prolaženja, smjestio u epicentru Bića koje želi reći da je postojalo“.