U povodu Dana neovisnosti

O Danu neovisnosti važno je prisjetiti se u kojim je okolnostima nastala suvremena hrvatska država. Iako je od njezina nastanka prošlo tek nešto više od dva desetljeća, čini se da smo zaboravili uz kolike je žrtve ona stvarana i danas je već uzimamo kao nešto samo po sebi razumljivo. Stoga nije naodmet kratkim prikazom ključnih događaja podsjetiti kako samostalna hrvatska država nije stvorena ni lako (a ni slučajno), nego je posljedica želje velike većine hrvatskoga naroda, koji je za njezino stvaranje podnio teške žrtve.

Nakon smrti Josipa Broza SFRJ se suočila s ozbiljnom gospodarskom i političkom krizom, koja je vrhunac dosegnula potkraj 1980-ih godina. Premijer Ante Marković krizu je pokušao riješiti reformama koje su trebale omogućiti prijelaz s planskoga na tržišno gospodarstvo, no provedene reforme otvorile su Pandorinu kutiju građanskih sloboda i time se pridružile ostalim procesima koji su nezaustavljivo vodili demokratizaciji društva. Slabljenjem krutosti komunističkoga sustava u pojedinim jugoslavenskim republikama i pokrajinama jačale su političke opcije i ideje koje su dotad bile zatomljene proklamiranim načelom „bratstva i jedinstva“, kao i Titovim autoritetom. Konačno, u siječnju 1990, dolazi do raspada Saveza komunista Jugoslavije.

U Srbiji su tijekom 1980-ih godina jačale ideje o neriješenom srpskom nacionalnom pitanju u okviru federativne Jugoslavije, odnosno o ugroženosti Srba u autonomnim pokrajinama, kao i onih koji žive izvan granica Srbije. Nezadovoljstvo je najviše proizlazilo iz odredbi Ustava iz 1974, kojim je Jugoslavija bila u stanovitoj mjeri decentralizirana, a republike, dijelom i pokrajine, dobile su neke ovlasti samostalnih država. Prema shvaćanjima srpskih političko-intelektualnih krugova, srpski narod time je rascjepkan u nekoliko republika i pokrajina te se sve glasnije zahtijevala centralizacija federalne Jugoslavije. S druge strane, u vrhu JNA također je vladalo snažno nezadovoljstvo procesima koji su se odvijali, a koje je vojni vrh doživljavao kao dezintegraciju države.

U rujnu 1987. na čelo Saveza komunista Srbije došao je Slobodan Milošević. On je vrlo brzo shvatio potencijal srpskoga političkog nezadovoljstva, koji je, godinu prije, kada je u beogradskim Večernjim novostima objavljen nacrt Memoranduma SANU, dobio i teorijsku podlogu. Ostvarivanje konačno proklamirana cilja „Svi Srbi u jednoj državi“ kretao se u početku od ideje preustroja jugoslavenske federacije u centraliziranu državu, u kojoj bi primjenom načela „jedan čovjek – jedan glas“ Srbi osigurali dominaciju u odnosu na ostale narode, do ideje „velike Srbije“, koja bi obuhvatila sva područja u Jugoslaviji u kojima živi srpsko stanovništvo, ili su od geostrateškog i gospodarskog interesa. Projekt je uspio mobilizirati gotovo sve političke čimbenike u Srbiji te Srpsku pravoslavnu crkvu i srpske intelektualce okupljene oko SANU. Tijekom 1988. i 1989. tzv. „antibirokratskom revolucijom“, odnosno njezinim osnovnim svojstvima – mitinzima te instrumentalizacijom medija, ponajprije dnevnih novina Politika, smijenjena su čelništva u Vojvodini i Crnoj Gori, a zatim su ustavnim amandmanima praktički ukinute autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo. Postavljanjem novih čelništva u Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori, Srbija je osigurala prevlast u Predsjedništvu SFRJ. „Antibirokratska revolucija“ primarno je bila usmjerena protiv političkih protivnika Slobodana Miloševića, najprije u Beogradu, zatim u autonomnim pokrajinama, a kada su oni suspendirani, usmjerena je na Miloševićeve protivnike u drugim republikama. Uslijedili su mitinzi u Hrvatskoj, koji su ikonografijom, parolama i četničkim obilježjima slali otvorene šovinističke i velikosrpske poruke.

Raketirani Banski dvori

Demokratske promjene

U sklopu sloma komunističkoga sustava u zemljama istočne Europe tijekom 1989, kao i demokratizacijskih i dezintegracijskih procesa unutar Jugoslavije, SKH je na 11. kongresu održanu od 11. do 13. studenog 1989. donio odluku o uvođenju višestranačkoga političkog sustava te održavanju slobodnih izbora.

Sukladno odlukama 11. kongresa, Hrvatski sabor odlučio je pristupiti raspravi o promjeni Ustava SR Hrvatske. Političku odluku o slobodnim izborima Sabor je proveo u veljači 1990. nizom zakonskih akata. Tim odlukama dan je zakonski temelj za uvođenje demokratskoga sustava, koji je tijekom 1990. i 1991. vodio stvaranju samostalne Hrvatske. Na izborima održanim u travnju i svibnju 1990. pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica pod vodstvom Franje Tuđmana, osvojivši 42,3% glasova, odnosno 205 od ukupno 356 zastupničkih mjesta u Saboru. Prema broju glasova slijedila ga je stranka Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, reformirana stranka hrvatskih komunista, osvojivši 35,3% glasova i 107 mjesta, te zatim Koalicija narodnog sporazuma s osvojenih 15% glasova te 21 zastupničkim mjestom.

Konstitutivna sjednica višestranačkoga Hrvatskog sabora održana je 30. svibnja 1990, a uskoro zatim, 25. srpnja, Sabor je usvojio ustavne amandmane kojima su iz Ustava i naziva Republike i njezinih tijela izostavljene socijalističke oznake i ukinuta ideologijska obilježja grba i zastave. Novi Ustav, često zvan „božićni“, proglašen je 22. prosinca 1990. Hrvatska je njime ustrojena kao suverena država hrvatskoga naroda i njezinih državljana pripadnika drugih naroda i manjina, država parlamentarne demokracije, vladavine prava i tržišnoga gospodarstva.

Tijekom 1991, u ozračju sve većih napetosti, koje su bile uzrokovane pobunom dijela srpskoga stanovništva u Hrvatskoj i pritiscima iz Beograda (koji je bio središte pobune), nastavljen je proces osamostaljenja. Hrvatski sabor usvojio je 21. veljače Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnoga poretka Republike Hrvatske, pri čemu je naglašeno da u slučaju kolizije sa saveznim zakonima prednost imaju republički. Zatim je 19. svibnja održan referendum o hrvatskoj samostalnosti. Na njega je izašlo 83,56% građana Hrvatske (od 3.652.225 koji su imali pravo glasa). Od toga se 93,24% glasača izjasnilo za samostalnu i suverenu Hrvatsku, dok se 92,18% glasača odlučilo protiv ostanka Hrvatske u Jugoslaviji.

Hrvatski sabor, u koordinaciji sa Slovenskim parlamentom, proglasio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske te Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Sabor je istoga dana donio i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, kojom su Srbima zajamčena sva ljudska, nacionalna i građanska prava. Tom je odlukom Sabora de facto završen proces razdruživanja Hrvatske od drugih republika SFRJ, no na sastanku ministarske trojke Europske zajednice s predstavnicima republika, Predsjedništva SFRJ, Saveznog izvršnog vijeća i JNA, održanom na Brijunima 7. srpnja 1991, dogovoreno je uvođenje tromjesečne odgode na odluku o osamostaljenju Hrvatske i Slovenije.

JNA u službi Velike Srbije

Nespremna za sukob s nadmoćnim neprijateljem, Hrvatska je nastojala pod svaku cijenu izbjeći otvoreni rat, no tijekom srpnja 1991. srpska pobuna prerasla je u otvorenu agresiju JNA i srpsko-crnogorskih snaga na RH. Svjesna moguće osude međunarodne zajednice, JNA je agresiju provodila u ime zaštite Jugoslavije, no de facto je u ljeto i jesen 1991. djelovala kao srpska vojska. Prema zabilješkama srpskog člana Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića, Slobodan Milošević i Jović su 5. lipnja 1991. od tadašnjega saveznog sekretara narodne obrane Veljka Kadijevića zatražili koncentriranje snaga JNA na liniji „Karlovac–Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci–Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi“ kao i potpuno eliminiranje Hrvata i Slovenaca iz JNA. „Bili smo kategorični“, svjedoči Jović te navodi kako „Kadijević bez ikakve diskusije prihvata“ postavljene mu zahtjeve. U sljedećim mjesecima JNA otvoreno nastupa u službi velikosrpske agresije.

Usprkos tomu, ideolozi projekta „Svi Srbi u jednoj državi“ svoje su namjere skrivali iza ideje očuvanja Jugoslavije, politike koju je zagovarala međunarodna zajednica. Stavove nekolicine glavnih kreatora stvaranja proširene Srbije vrlo dobro oslikava zapis sastanka, održana 28. rujna 1991. u Beogradu (objavljen u knjizi Borisava Jovića Posljednji dani SFRJ), kojem su prisustvovali Slobodan Milošević, Branko Kostić, Momir Bulatović, Blagoje Adžić i Veljko Kadijević. Raspravljajući o budućnosti JNA, odnosno zahtjevu Kadijevića da ona i službeno postane vojska Srbije i Crne Gore, Jović zaključuje: „Nama politički razlozi ne dozvoljavaju da ‹izlazimo› iz Jugoslavije. To bi za budući rasplet jugoslavenske krize Srbiju i Crnu Goru vodilo u nepovoljnosti, a tu srpsko-crnogorsku vojsku u poziciju ‘agresora’ na srpskim prostorima van Srbije.“ Politika fiktivnog održavanja na životu države koja se u stvarnosti raspala bilo je višestruko korisna; Hrvatsku je teško pogodila odluka Vijeća sigurnosti UN-a o embargu na uvoz svih vrsta oružja u Jugoslaviju, koja je usvojena na prijedlog ministra vanjskih poslova Jugoslavije Budimira Lončara. S obzirom na vojni potencijal JNA i golemu nadmoć u naoružanju JNA i srpskih postrojbi u odnosu na hrvatske oružane snage, uvođenjem embarga srpskom agresoru omogućeno je lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a poslije i u Bosni i Hercegovini.

U vrijeme žestokih napada JNA i pobunjenih Srba istekao je tromjesečni moratorij koji je Europska zajednica nametnula na proglašenje hrvatske samostalnosti. Dan prije, 7. listopada 1991, zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore u Zagrebu. Meta napada bio je predsjednik Franjo Tuđman, koji je upravo tada u Banskim dvorima imao sastanak s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Antom Markovićem. 

Sljedećega dana, 8. listopada 1991, na dramatičnoj sjednici održanoj u podrumu zgrade INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu, Sabor je proglasio Hrvatsku samostalnom državom. Odluka se temeljila na volji građana iskazanoj na referendumu i na odluci Hrvatskoga sabora od 25. lipnja 1991. U odluci je stajalo da Hrvatska „raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ.“ Istovremeno, Hrvatska je priznala samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ i izrazila spremnost uspostaviti, održavati i razvijati odnose s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu. Sabor je utvrdio i da JNA i srpski teroristi provode agresiju na Hrvatsku, u okviru koje je izveden i pokušaj atentata na predsjednika Republike. Zasigurno, riječ je o jednom od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, koji se stoga obilježava i slavi svake godine kao Dan neovisnosti.

U ratu s daleko nadmoćnijim neprijateljem Hrvatska je, najviše zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti njezinih branitelja, sljedećih mjeseci uspjela obraniti samostalnost, a zatim je još godinama trpjela okupaciju trećine teritorija. Međunarodnim priznanjem Hrvatske 15. siječnja 1992. te primanjem u Organizaciju ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. završen je proces međunarodne afirmacije proglašene samostalnosti Republike Hrvatske.

Hrvatska u razdoblju od 1989. do 1992. prošla težak put. Proces demokratizacije društva, odnosno prijelaz iz komunističkog sustava u sustav parlamentarne demokracije praćen je procesom stvaranja samostalne države. No za razliku od ostalih zemalja bivšega komunističkog bloka, u kojima su se odvijali jedan ili oba ta procesa (primjerice Češka i Slovačka), situaciju u Hrvatskoj iz temelja je otežavao otpor dijela njezinih građana protiv navedenih promjena te zatim i otvorena agresija na njezin teritorij. Samostalna i suverena država plaćena je krvavim ratom i petogodišnjom okupacijom dijela teritorija, čije posljedice i danas osjećamo.