Prve duge, iscrpne razgovore o međunarodnim odnosima i vanjskoj politici Hrvatske imao sam s državnim glavarom, predsjednikom Franjom Tuđmanom, tijekom jedanaestodnevne turneje po Sjedinjenim Državama i Kanadi potkraj rujna i početkom listopada 1990. Bio je to prvi važan izlazak u inozemstvo izaslanstva najviših državnih tijela Republike Hrvatske nakon izbora u travnju i svibnju 1990. Hrvatska je još bila članica jugoslavenske federacije, ali sve je bilo drukčije: iz Ustava su izostavljene ideološke označnice, tako iz naziva republike (riječ „socijalistička“ primjerice), državnih tijela i najviših državnih dužnosnika. Promijenjeni su zastava i grb. Federacija (Predsjedništvo SFRJ), Savezno izvršno vijeće, tj. savezna vlada) o putovanju hrvatskoga izaslanstva u SAD i Kanadu nisu bili konzultirani.

U njujoršku zračnu luku John Kennedy sletjeli smo 20. rujna 1990. poslijepodne. Navečer je u jednome od čuvenih njujorških hotela bila priređena svečana večera u čast predsjednika Tuđmana, na kojoj bilo nekoliko stotina hrvatskih iseljenika i odličnika iz političkoga, javnog i kulturnog života New Yorka. Za nas je bio postavljen stol na uzvišenome mjestu ispod golemih zastava, hrvatske i američke. U sredini za stolom sjedili su predsjednik Tuđman i njegova supruga Ankica, lijevo od njih predsjednik Sabora Žarko Domljan, potom ja, do mene ministar znanosti i obrazovanja Vlatko Pavletić i Zdravka Bušić, osobna predsjednikova tajnica. Zdesna gospođi Tuđman sjedili su ministar iseljeništva Gojko Šušak, osobni predsjednikov savjetnik Slaven Letica, sveučilišni profesor Hrvoje Kačić i šef predsjednikova ureda Hrvoje Šarinić. Večera je počela kratkom molitvom, „blagoslovom jela“, na hrvatskome. Svećenik je na kraju homilije započeo tradicionalno katoličko križanje. Naš predsjednik slijedio ga je širokim i usporenim pokretima desne ruke. Pavletić mi je šapnuo: Vidi Franceka!

Svi smo se prekrižili.

 Večera je protekla u izvanrednome raspoloženju. Činilo se kao da iz nekakva dugo skrivana, dubokoga grotla snažno izbijaju snažne emocije vezane uz domovinu, neka čudna ljubav. Držani su govori, pjevala se himna, pa stare hrvatske pjesme. Iseljenici, koji žive daleko od Hrvatske gotovo sedam tisuća kilometara, bili su ganuti. Dizali su se sa svojih mjesta, dolazili i predsjednika Tuđmana dugo držali u zagrljaju, razdragani. Ne znam je li ga u životu ikad izljubilo toliko ljudi kao na večeri u New Yorku.

Susreti u američkome Kongresu

Nakon New Yorka posjetili smo Kongres u Washingtonu. Razgovarali smo s nama naklonjenim kongresnicima, susreli se s predstavnicima Bushove administracije u State Departmentu. Predsjednik se rukovao s američkim predsjednikom Georgeom Bushom. Prema informacijama koje su se slijevale u hotelski apartman našega predsjednika u Washingtonu se nije dogodilo ništa spektakularno vezano uz našu zemlju. Bushova administracija podupirala je opstanak i cjelovitost Jugoslavije, saveznoga premijera Markovića, reforme u gospodarstvu, otvoreno tržište i slobodne izbore. Razdruživanje (separatizam) republika smatrali su za SAD perifernim pitanjem i nepotrebnim golicanjem nacionalizama, posebice srpskoga i hrvatskog. Amerikance su zabrinjavali Irak i Kuvajt, Zaljevski rat. Jugoslavija nije više bila „država između Istoka i Zapada“, geostrategijski važna za obuzdavanje Rusa. Mene je posebno zanimao utjecaj na američki tretman Hrvatske Lawrencea Eagleburgera, savjetnika američkoga predsjednika za pitanja vezana uz Jugoslaviju. Eagleburger je bio tri i pol godine u Beogradu Carterov veleposlanik (od 1977. do 1980), smatrao se srpskim navijačem. Naši ugledni iseljenici savjetovali su mi da toga gospodina ostavim na miru, jer su ga navodno Srbi korumpirali pa je podupirao plasman vozila Zastave u SAD. Svejedno sam rekao predsjedniku da prema mišljenju mojih kolega iz njujorškoga Instituta za međunarodne odnose američku vanjsku politiku kreiraju predsjednik Bush, državni tajnik Baker, ali i Eagleburger, pa u odnosima s tim gospodinom valja biti pažljiv.

U kongresnoj kavani upoznao sam zastupnicu Helen Bently Delich, stariju damu izrazito svijetlo ofarbane kose, s velikim brošem na reveru. Ispričala mi je da su njezini roditelji iz Jugoslavije, stigli su u SAD nakon Prvoga svjetskog rata. Otac joj je bio rudar u rudniku bakra, a majka iz obitelji Ković. Snažno je podupirala Jugoslaviju i srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Mi Hrvati smo trouble-makeri, podrivači i izazivači nereda, podmećemo dinamit pod jednu finu i uvaženu državu. Amerika nas neće podržati. Izmijenili smo na brzinu nekoliko teških udaraca. Na kraju me upitala: Što ste vi? Nacist?. Odgovorio sam: Ne, gospođo. Ja sam sveučilišni profesor.

Tijekom turneje, u predsjednikovim apartmanima, u hotelskim restoranima, u zrakoplovima za dugih letova, analizirali smo različite solucije izlaska iz jugoslavenske državne krize. Ono što je za nas bilo neupitno jest proglašenje suvereniteta i neovisna država Hrvatska! Razmotrili smo brojne varijante država i državnog uređenja, od ideje trijalizma u Austro-Ugarskoj koju je podupirao u Sarajevu ubijen Ferdinand, savezničkog plana u početku Pravoga svjetskog rata o stvaranju dviju država, jedne katoličko-hrvatske-slovenske i druge pravoslavno-srpske, do podunavske konfederacije, kombinacija Josipa Broza i Georgija Dimitrova, konfederacije i federacije Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine (BiH), posebnih državnih odnosa s BiH, alijanse neutralnih država Švicarske, Austrije, Slovenije i Hrvatske (Slovenija u to doba nije bila članica Sjevernoatlantskoga pakta, NATO-a), koju sam javno zagovarao i smatrao sjajnim rješenjem. Posebice smo analizirali konfederaciju kao najrealniji oblik saveza država nakon raspada Jugoslavije.

Srpski je državni vrh pripremao pakleni plan koji su namjeravali predložiti jugoslavenskoj Saveznoj skupštini: referendum na području čitave države na kojemu će se građani odlučiti za federaciju ili konfederaciju. Prema procjenama u Beogradu Srbija i Crna Gora su za unitarnu državu (federaciju) u kojoj će se u odlučivanju primjenjivati načelo „jedan građanin – jedan glas“, Hrvatska i Slovenija žele konfederaciju na temelju međunarodnoga ugovora, a Bosna i Hercegovina (BiH) i Makedonija nešto labaviju SFRJ. Razumljivo, u takvoj konstelaciji republika prevagnula bi federacija, jer je broj stanovnika Srbije i Crne Gore bio viši od zbroja glasova dviju ostalih skupina, uzetih napose. Predsjednik je bio odlučan: za nas je jedini prihvatljiv oblik konfederacija. Za koji dan, nakon povratka u domovinu, ustvrdio je, objavit ćemo nacrt konfederalnog ugovora koji su načinili hrvatski i slovenski stručnjaci i ponuditi ga svim jugoslavenskim republikama.

Konfederacija (državni savez ili savez država) termin je za dvije ili više država koje su na temelju međunarodnoga ugovora stvorile savez (vezu) radi ostvarivanja određenih ciljeva. Konfederacija, prema tome, nije jedna država (za razliku, primjerice, od federacije). Države članice zadržavaju svaka svoj teritorij, nema zajedničkoga državljanstva. Dogovoreni zajednički organi nemaju izravnu vlast u pojedinim državama (primjerice, nad državljanima). Ako je jedna od članica konfederacije u ratu, druga može ostati neutralna. U suvremenim međunarodnim odnosima Senegal i Gambija dogovorili su konfederaciju Senegambiju (11. studenoga 1981), koja nikada nije ostvarena. Smatra se da su međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Liga naroda, Ujedinjeni narodi, pa i Europska Unija, neka vrsta konfederacija. Nakon raspada Sovjetskoga Saveza (1991) osnovana je Zajednica neovisnih država jedanaest bivših sovjetskih republika koju neki pisci smatraju konfederacijom. Konfederacije su pretežito povijesne tvorevine. Danas ih u Europi nema.

U svome znanstvenom radu godinama sam proučavao trajnu neutralnost i unutarnje državno uređenje Švicarske, koja se samo formalno naziva Konfederacija Švicarska, a zapravo je nacionalno unitarna država. U toj maloj alpskoj zemlji četiri su službena jezika, njemački, francuski, talijanski i jedna vrsta starolatinskoga, retoromanski. No nacija je jedna, švicarska, s vrlo snažnim sustavom teritorijalne obrane (zbog nacionalnoga jedinstva i snažne obrane Njemačka nije okupirala Švicarsku tijekom Drugoga svjetskog rata). Istina, i u uvaženoj demokratskoj Švicarskoj nije u unutarnjem životu sve idilično. Ispričao sam predsjedniku zgodu sa završnoga natjecanja svjetskog prvenstva u nogometu u Švedskoj 1958. Igrači u švicarskom timu bili su iz različitih kantona, pa tijekom utakmice oni iz kantona u kojemu se govori njemački nisu htjeli dodavati loptu igračima iz kantona u kojima se govori francuski. Nasmijali smo se. Nije, dakle, Jugoslavija bila nikakav unikat!

O pristupanju Europskoj zajednici

Izaslanstvo se iz Ottawe vratilo u New York (nakon Washingtona posjetili smo Los Angeles, San Francisco i Vancouver), potom u domovinu, a ja sam još tri dana ostao u New Yorku, u luksuznome hotelu Plaza. Prisustvovao sam, po nalogu predsjednika Republike i u ime Hrvatske vlade, međunarodnoj konferenciji o gospodarstvu koju je u njujorškom Institutu za globalnu ekonomiju organizirala Vlada SAD-a. Na skupu sam 5. listopada 1990, među ostalim, izložio odlučnost Hrvatske da postane punopravna članica Europske zajednice (EZ, danas Europska Unija). Skup je vodio Heinz Precheter, predsjednik Izvoznog vijeća u Američkoj vladi. Pozdravio je tu našu odluku, a francuski ministar vanjskih poslova Michel Rocard iznenadio se što jedino Hrvatska među europskim tranzicijskim zemljama izražava želju za učlanjenje u EZ (konferenciji su prisustvovali ministri ili visoki vladini dužnosnici gotovo svih država bivših članica „sovjetskoga bloka“ te predstavnik Kine)! O mome govoru izvijestio je hrvatsku javnost dopisnik zagrebačkoga Vjesnika iz SAD-a Vladimir Drobnjak, koji je poslije bio glavni hrvatski pregovarač za naše punopravno članstvo u EU (izvještaj je objavljen u Vjesniku 6. listopada 1990). 

Moj govor bio je prvo službeno očitovanje hrvatske volje za učlanjenje u Europsku Uniju.

Razgovor Busha i Jovića

Dok smo mi boravili u Kanadi, potkraj rujna 1990. doputovao je u New York na zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović, zajedno sa saveznim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom. Prvoga listopada Jović se sastao s američkim predsjednikom Bushom, u njegovoj rezidenciji u New Yorku. Busha je pratio državni tajnik (ministar vanjskih poslova) James Baker. Razgovarali su o bilateralnim jugoslavensko-američkim odnosima i o ratu u Iraku (u vrijeme susreta bjesnio je Prvi zaljevski rat). Odmah na početku razgovora Bush se ispričao Joviću: dolazak predsjednika Hrvatske Tuđmana u SAD, s kojim se samo rukovao u hodniku, ni u kojem pogledu ne mijenja američka načelna stajališta prema Jugoslaviji. Podupro je suverenitet, jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost SFRJ, pozdravio demokratske promjene, izbore u svim republikama (dotad su bili održani istinski demokratski izbori samo u Sloveniji i Hrvatskoj) i izrazio uvjerenje da će jugoslavenski narodi sami odlučivati o tome kako će se Jugoslavija razvijati. Čak je upitao Jovića bi li Jugoslaveni željeli „da SAD budu glasnije (eksplicitnije) u izražavanju stajališta u prilog jedinstva i teritorijalnog integriteta Jugoslavije?“ Jović je iskoristio priliku i zatražio da jasno osude secesionizam Kosova. Okomio se na kosovske Albance koji su baš tih dana, 7. rujna, proglasili Republiku Kosovo i secesiju od Srbije. Oni uživaju sva ljudska prava jednako kao i ostali narodi u Jugoslaviji, ali njihov cilj jest pripojenje Albaniji, ustvrdio je Jović. U košaru separatista ubacio je i Slovence, nas je spomenuo uzgred. Bush se pravio lud. Rekao je da u Americi malotko zna nešto više o Albancima i Albaniji (istodobno su u američkom Kongresu albanski lobisti dizali paklenu galamu zbog maltretiranja kosovskih Albanaca). Amerikance zanima jedino da li se u Jugoslaviji poštuju ljudska prava i demokratske slobode.

Zbog oružanog napadaja Iraka i iračke okupacije Kuvajta koalicija država, na čelu sa SAD-om, Saudijskom Arabijom i Egiptom, izravno je oružano intervenirala protiv iračkih vojnih postrojbi. U vrijeme susreta Busha i Jovića rat je još trajao (Prvi zaljevski rat započeo je 2. kolovoza 1990) pa se Bush zanimao što je s remontom 16 iračkih migova u Jugoslaviji. Jović je zajamčio Bushu da su popravljene iračke zrakoplove „smjestili na sigurno mjesto“ i da ih sada neće dostaviti Iraku. Ti zrakoplovi su, čini se, bili najveća Bushova briga u razgovoru s jugoslavenskim predsjednikom. Poslije, kada su Amerikanci prepustili državnu krizu i oružane sukobe na području Jugoslavije Europskoj Uniji, zaključio sam da čak ni supersila nije kadra istodobno se oružano sučeljavati s dvije krize, ili voditi rat na dvije geografski udaljene fronte.

Jović se vratio u Beograd 2. listopada. Iz zračne luke odjurio je u Predsjedništvo SFRJ, jer je na sjednici toga tijela valjalo donijeti odluku o oduzimanju zapovjedništva nad teritorijalnom obranom Sloveniji (zapovjedništvo bi preuzeo Savezni sekretarijat, tj. ministarstvo obrane) i o naredbi Hrvatskoj da „ne maltretira Srbe na Baniji“. Potom je jugoslavenski predsjednik u uredu primio tridesetak „najuglednijih Srba iz Hrvatske“ i s njima razgovarao o „oružanom sukobu između Srba i hrvatske vlasti“.

Poslijepodne sam obišao sjedište Ujedinjenih naroda, kamo sam često zalazio tijekom jednogodišnje specijalizacije međunarodnoga prava u njujorškom Institutu za međunarodne odnose. Uz rijeku Hudson, ispred zgrade UN-a, blistao je na suncu impozantni konjanički spomenik Mir hrvatskoga kipara Antuna Augustinčića, koji je Jugoslavija darovala Ujedinjenim narodima. Odvažan konjanik na moćnome konju. Budući da mnoge zemlje u svjetsku organizaciju šalju nestručne ljude, rodbinu i poslušnike državnih glavara, sjećam se rečenice koja se često ponavljala u hodnicima UN-a: Nije Jugoslavija jedina zemlja koja šalje konje u Ujedinjene narode!

Vancouver

U bilješkama s puta po SAD-u i Kanadi sačuvao sam i zapis o našemu posjetu Hrvatskome iseljeničkome domu u kanadskome Vancouveru.

Dok je predsjednik Tuđman razgovarao sa skupinom naših iseljenika, njegov savjetnik Slaven Letica i ja obilazili smo novu, lijepo uređenu zgradu. Prije ulaska u veliku dvoranu, uz stubište na zidu bile su izložene tri goleme fotografije. Starčević, Radić i na trećoj slici mladić, rekao bih osamnaestogodišnjak, u bijelome uglačanom građanskome odijelu s mašnicom uz ovratnik. Slaven je skočio: Pavelić! Požurio je i obavijestio predsjednika da će na putu u dvoranu u kojoj ćemo večerati proći pored slike Ante Pavelića.

U govoru tijekom večere predsjednik Tuđman zamjerio je domaćinima što su izvjesili Pavelićevu sliku. Rekao je, ako su baš htjeli istaknuti tu sliku, onda su mogli postaviti još jednu, Josipa Broza Tita.

U dvorani su se začuli zvižduci.

Tuđman je uzvratio: Vi što zviždite, van!

Nastao je za trenutak tajac, govor je potom nastavljen i večera je prošla u dobrom raspoloženju.

Ciljevi hrvatske vanjske politike

Hrvatski vanjskopolitički ciljevi tijekom prvih godina nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990, u vrijeme proglašenja neovisnosti i samostalnosti države 25. lipnja 1991, bili su:

1. Steći potporu ili razumijevanje država članica međunarodne zajednice, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, za mirno razdruživanje Hrvatske, a i ostalih republika članica jugoslavenske federacije, na temelju (a) ustavnoga prava na samoodređenje i (b) rezultata referenduma građana o osnivanju samostalne i neovisne države Hrvatske;

2. Postići sporazum i međunarodnu potporu za zaključenje ugovora o savezu suverenih država (konfederacije) nekadašnjih republika – članica jugoslavenske federacije;

3. Složiti se sa Slovencima o istodobnom razdruživanju Jugoslavije i o savezu dviju neovisnih i suverenih država, Hrvatske i Slovenije, ako prijedlog o savezu suverenih država ne prihvate ostale federalne republike Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ);

4. Sačuvati državni teritorij zatečen na dan proglašenja državne neovisnosti Hrvatske i osigurati jasnu potporu država, posebice velevlasti, načelu sadržanome u Povelji UN o poštivanju suverenosti i teritorijalne cjelovitosti države Hrvatske;

5. Zadobiti međunarodnopravno priznanje države Hrvatske nakon proglašenja neovisnosti;

6. Postići punopravno članstvo u Ujedinjenim narodima i Europskoj zajednici (danas Uniji).

Nakon zločina agresije na Republiku Hrvatsku koji su 1991. počinile Srbija i Crna Gora popis je proširen. Među vanjskopolitičke prioritete uvršten je napor svih državnih tijela, iseljenih Hrvata i političkih stranaka za stjecanje potpore i pomoći međunarodne zajednice, prije svega svjetskih velevlasti, u obrani domovine i priznanja našega prava na samoobranu sukladno članku 51. Povelje UN-a.

Ti ciljevi nisu bili sadržani u jednome dokumentu, već su proistjecali iz odluka i naputaka predsjednika Republike Franje Tuđmana u skladu s Ustavom Republike Hrvatske o njegovu djelokrugu te odluka Sabora i Vlade. Predsjednik je bio glavni kreator i realizator vanjske politike svojim odlukama i službenim smjernicama, osobnim pismima i razgovorima s državnicima i političarima, uglednim i utjecajnim iseljenim Hrvatima, pripadnicima njegove političke stranke Hrvatske demokratske zajednice. Vlada je odgovarala predsjedniku države i Saboru, a ministri vanjskih poslova predsjedniku Vlade i predsjedniku države (povremeno su zastupnicima u Saboru pojašnjavali i branili svoja stajališta). O postavljanju i smjenjivanju ministara isključivo je odlučivao predsjednik Republike.