Strategije manipulacije

Umjetnički ravnatelji Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan u uvodnom tekstu u programskoj knjižici objašnjavaju koncepciju Festivala svjetskoga kazališta kao pokušaj razvoja „strategije umjetničkog obrazovanja koja uključuje upoznavanje kulturnih radnika i široke publike s vrhunskim djelima nastalim proteklih sezona“. Od 19. do 28. rujna pogledali smo pet predstava iz Europe i Australije.

Camille Cayol i Christophe Gregoire u predstavi Kralj Ubu / Snimio Johan Persson

Dekadentno bijel građanski salon na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih postupno je u predstavi Kralj Ubu, francusko-britanskoj koprodukciji u izvedbi kazališne skupine Cheek by Jowl kojom je započeo ovogodišnji Festival svjetskoga kazališta, mijenjao naizgled zadan kazališni kod: raslojavao se i preoblikovao s obzirom na kut gledanja publike i trenutnu dominantnost glumaca pretvorenih u groteskne lutke koje povezuju kraj 19, 20. i početak 21. stoljeća. Kamera u rukama dječaka/glumca (Sylvain Levitte) snima njegovu nadrealističku fizionomiju; cijela se perspektiva predstave rastvara iz dječačke, tinejdžerske, adolescentske glave; a snima se iza zida u pozadini kojega otkrivamo u realnu vremenu vidljivu spavaću sobu, kuhinju s povrćem i mesom, očevim velikim nozdrvama i majkom koja stavlja masku u kupaonici i zatvara mu vrata.

Alfred Jarry napisao je dramu kao dječak. U Rennesu je dobio skicu teksta Poljaci Charlesa Morina, učeničkoga ruganja profesoru fizike, Hébertu, zvanom P. H. ili „Père Heb“, koji je Jarry pretvorio u farsu što ju je prikazivao u kućnom kazalištu lutaka. U središtu je i drugih Jarryjevih tekstova Ubu, ubuesque, „malograđanski glupav“. Dječakovi roditelji, čekajući goste, pretvaraju se u dječačkoj bolećivoj emotivnosti u svoje karikature, glumeći animalističku dvostrukost pod zelenim nadrealističkim svjetlom u koji se zaklinje i Ubu (i Tzara piše o zelenim slonovima).

Ludost i starost

Kao i Jarryjeva drama Ubu Roi, preteča nadrealističkoga i začetnica tzv. teatra apsurda, predstava prikazana u Zagrebu 19. i 20. rujna obiluje reminiscencijama na povijesne i književne (Macbeth, Richard Treći), ali i filmske i stvarne, sadašnje diktatore. Iako praizvedba 1896. (Jarry je rođen 1873, kad i Matoš) u režiji Lugné-Poea, izviždana i skinuta s repertoara Théâtre de l’Oeuvre, započinje poznatim vulgarizmom, ovdje nema WC-a, osim onoga prikazana kamerom.

Sve se problematično, prljavo i građanski neutemeljeno događa u glavama, snovima, tijelima – savršenim maskama iznimno tjelesno pripremljenih glumaca (Xavier Boiffier, Camille Cayol, Vincent de Boüard, Christophe Grégoire, Cécile Leterme, spomenuti Sylvain Levitte). Redatelj Declan Donnellan mudro transformira tekst u kazalište, ne razotkrivajući što je prava pojavnost: ono što vidimo u salonu ili život u prostorima iza scene, sofisticirano društvo na pristojnome ručku na kojemu se i ne čuje šaputavi tekst dobroodgojenih predstavnika ili pohlepa i strast u glavama. Kralj Ubu pročitan je kao psihoanalitički tekst bez debeloga Ubuja i kao satira koja prikazuje autokratski i korumpirani režim iza zida.

Predstavu Otac o starenju i gubljenju autoriteta, nemoći, promjenama uloga oca i sina redateljski potpisuje cijela belgijska skupina Peeping Tom i redatelj Franck Chartier, uz dramaturgiju i asistenciju Gabriele Carrizo. Scenografi (Peeping Tom i Amber Vandenhoeck) i na sceni HNK-a 21. rujna naglašavaju strahotu koja vlada u staračkim i domovima umirovljenika golemim zidovima i vratima koja sugeriraju podrumski izlaz/neizlaz. Manipulacije onemoćalim, starim i duševno bolesnim ljudima u takvim ustanovama, s naglaskom na stanje u Belgiji, naglašene su u nekoliko punktova: od uzdignute pozornice za zabavu i glazbenike do prostora za hranjenje i stol, od primaće prostorije pretvorene u invalidska kolica do glasovira s desne strane pozornice. Raspršena scena sugerira raspršen um, demenciju, Alzheimerovu bolest, zaborav i tugu, a predani plesu, pjesmi, glumi izvođači pokazuju suživot osoblja i štićenika kojim manipulira veliki tiranin, goleme medicinske, farmacijske i financijske korporacije.

Premda predstava na neki način pokazuje strategije manipuliranja osjećajima gledatelja jer prikazuje najtužnije i najkrhkije trenutke svačijega života, ipak nekoliko umjetničkih vrhunaca pokazuje snagu i ironiju umjetnosti koja može olakšati ili pobijediti smrt: najistaknutiji je trenutak kad tek pridošli štićenik doma umjesto u spavaću sobu kreće prema klaviru i maestralnom glumačkom izvedbom pokazuje snagu sviranja i pjevanja te egzistencijalni okret očekivanja. Predstavu publika ispraćuje ovacijama. Dali bismo ih dramskoj skupini zagrebačkih umirovljenika koja je u iznimno kratkom roku ušla u strukturu predstave i pridonijela njezinoj izvedbi. Da pljesak nije potrajao, hrvatska bi glumačka ekipa bila zaboravljena, možda u nehotičnom prostoru manipulacije. Predstava je zaokružena Beckettovim ponedjeljcima, kolicima i ostavljanjima na pustom otoku u svjetioniku nade.  

Indijska i europska tradicija

Kazalište Back to Back pomaže vlada države Viktorije, koja od 1987. na australskom jugu podupire umjetničko djelovanje osoba s posebnim potrebama. Predstavu prikazanu na Sceni Travno 24, 25. i 26. rujna Ganeš protiv Trećeg Reicha, izvedenu na engleskom s dijelovima na njemačkom, potpisuje redatelj i autor koncepcije Bruce Gladwin, a scenograf Mark Cuthbertson nizom najlonskih kazališnih zastora koji se pomiču i odmiču dubinom pozornice te otvorenim kutom garderobe u lijevom dijelu scene gledateljima sugerira položaj osoba s posebnim potrebama u svakodnevici. Izvođači prikazuju pirandelovski teatar kao mogućnost ispunjene egzistencije u predstavi u predstavi što se zasniva na nacističkoj strahovladi i manipulaciji čovječanstvom. Predstava postavlja pitanje kako redatelj manipulira glumcima, ovaj put s posebnim potrebama, i kako Hitler manipulira svijetom – u ritualnoj božanskoj središnjici početaka kazališta u kojoj Ganeš, epski junak, hinduističko indijsko božanstvo koje otklanja prepreke, na putovanju u Njemačku istražuje simboliku ukradene svastike susrećući se s figurom Hitlera, dr. Mengelea, mladoga Židova. Je li život osoba s posebnim potrebama sličan onomu u koncentracijskim logorima, pita se neobična predstava posvećena bogu naobrazbe, mudrosti i znanja, kojemu se moli za uspjeh na poslu, kad najranjivijega i najvedrijega člana skupine glumac-redatelj ostavlja bježeći s ruksakom dok izvođač misli da se igra skrivača pod stolom. 

Navodno svjetski uspješna performerica Angélica Liddell na veliku pozornicu HNK-a dovodi predstavu Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije) – ciklus uskrsnuća te se nakon javnih izvedbi u Rennesu u Zagrebu događa koprodukcijska svjetska premijera 26. rujna u trajanju više od dva sata i 15 minuta. Premda španjolska redateljica, autorica teksta, scenografkinja, kostimografkinja i izvođačica sebe, kako se navodi u festivalskoj programskoj knjižici, ocjenjuje kao sociopata pod kontrolom, paradoksalnu anarhisticu, te PR ili marketinške trik-sintagme ne bi trebale utjecati na kvalitetu i komunikativnost predstave. Pod krinkom preokreta priče o Lukreciji, banalnom aktualizacijom rimske prošlosti u suvremenu Veneciju, predstava – veliki performans – manipulira ne samo tumačenjima mita, anarhija i diktatura, nego u svoju utrobu uvlači sve moguće kičaste slike i izraze diletantskoga kazališta, rugajući se gledateljima. Sinteza kiča i diletantizma uvlači u igru scene kazališne pornografije, spoj vjenčanja i sprovoda, čak i jednoga velikoga staroga automobila, u igru beskonačnoga bubnjanja, sjedenja i polijevanja pivom autorice i glavne izvođačice uvlačeći i dječake – male glumce iz Zagreba. Dosadno, neinventivno, gadno i bezobrazno ne može se ni u kojem smislu spojiti s bilo kojom vrijednošću, estetikom, čak ni provokacijom. Gledatelji za vrijeme izvedbe hrpimice napuštaju gledalište. Shakespeare, Britten, Demokrit, grupa Prospero i fondovi Europske Unije stopili su se u večer punu samolaži, nekreativnosti i manipulacije s pozornice.   

Predstavu Gorke suze Petre von Kant izvodi Residenz Theater iz Münchena. Pogled na to njemačko kazalište izvana, s rasvijetljenim prozorima omeđenima okvirima, gotovo je istovjetan pogledu na pozornicu predstave koja gostuje 27. i 28. rujna. Publika u za scenu priljubljenim gledalištima na pozornici ZKM-a gleda događanje inscenirano prema kazališnom tekstu Rainera Wernera Fassbindera u režiji Martina Kušeja. Dvosatnu festivalsku predstavu gledamo s druge strane zrcala, dok su u kvadru obrubljenu s četiri strane staklom kao u stakleniku, akvariju, staklenom ringu, staklenom zatvoru smještene glumice što imaju samo jedan jedini uski izlaz u crnom kutu podsvijesti. Fassbinder je prema vlastitu tekstu 1972. snimio istoimeni film poigravajući se strukturom izloga. Kušejevo slijeđenje kazališnoga teksta s dramaturgom Andreasom Karlaganisom daje sukladna rješenja, premda film navodno nije gledao.

Eskalacije strasti

U tekstu radnja je smještena u Petrinu spavaću sobu, u predstavi u scenografski fascinantno riješenu (Annette Murschetz) bijelu prostoriju prepunu simetrično postavljenih nizova staklenih boca među kojima se kreću glumice do, nadamo se fiktivnoga, samoranjavanja, dok se u polovici predstave, u trenutku emotivna sloma homoerotske ljubavi, na boce ne sruče bijeli madraci. Petočina struktura teksta u Fassbindera je odvojena zatamnjenjima i odtamnjenjima, kao i u Kušeja; u trenutku zatamnjenja u kazalištu publika se gleda kao u vlastitu zrcalu, a u trenutku osvjetljenja u zrcalima pozornice vidi slike izobličene psihe svijeta i figure glumica zatvorenih u staklenu kavezu psihijatrijske klinike u koju se pretvara intriga o žrtvi i manipulaciji kreatorica/dizajnerica – model u modnoj kući/svijetu. Dugi filmski kadrovi, vožnje i panorame zamijenjeni su dugim pogledima glumica, a dubinsko se filmsko pretvara u dijagonalno kazališno kadriranje postignuto stalnim ulaženjem nove glumice na pozornicu. Pogled u kazalište iz utrobe naizgled skučena prostora može se postovjetiti s pogledom u grob i grobnicu, i s prostorom niza simetričnih grobova. Precizna režija i fluidni pogledi preko očnih mrena snimljeno Fassbinderovo kazalište pretvaraju u kazalište prenaglašenih strasti i žudnje što se lome u želji za moći posjedovanja i ubilačkim i samoubilačkim namjerama.

Manipulacije u modnom svijetu današnjice i psihoze bolesnoga svijeta uprizoruje izvrsna, mračna Bibiana Beglau kao modna dizajnerica Petra von Kant. Šest glumica u svijetu suvremenoga pirandelizma pokušava pronaći autora svijeta mazohizma i manipulacije u obiteljskom, poslovnom, erotskom okviru. Artificijelna Fassbinderova melodramatičnost ovdje se pretvara u agresivnost, ludilo i samoubojstvo tihe asistentice Marlene (Sophie von Kessel). Treba li sadomazohizam prikazivati sadomazohizmom, strategijom moći i manipulacije, pa i glumicama i publikom koja se nerijetko dosađuje… ili postoje neki drugi umjetnički putovi?

Na kraju Festivala pitamo se: ako je Fassbinder imao jednu kameru, koliko ih ima današnji svijet prikazan kao zatvor? Sretni smo što u Zagrebu možemo vidjeti predstave iz dijela svijeta, neke dobre, neke loše, ali i nesretni jer ne želimo biti manipulirani.