Solidan prosjek

Američki film November Man redatelja Rogera Donaldsona osamnaesti je u njegovu opusu. Ne treba pritom zaboraviti da je Donaldson rođen u Australiji, ali se prvotno profilirao kao novozelandski redatelj s tri zanimljiva filma. Na poziv glasovita producenta Dina DeLaurentisa Roger Donaldson je u okrilju britanske kinematografije, nakon odustajanja filmskoga velikana Davida Leana, 1984. snimio film Bounty o znamenitoj pobuni na brodu Bounty. Uspjeh toga filma usmjerio ga je prema američkoj kinematografiji, u kojoj je, nakon razmjerno kvalitetna filma Marie (1985), režirao triler Bez izlaza (1987). Taj je uradak obilježio svršetak hladnoratovskoga razdoblja, a Kevina Costnera uvrstio u red uglednih glumaca. Istodobno, uz ostvarenja poput D.O.A. (Annabel Jankel, Rocky Morton, 1988) ili Uski prolaz (Peter Hyams, 1990) Bez izlaza je izvrstan remake klasika film noira, djelo koje izvorniku prilazi s punim poštovanjem te ga interpretira kroz suvremenu prizmu. Žanrovske su mijene obilježile i romantičnu dramu Koktel (1988), komediju Prodavač Cadillaca (1990), triler Bijeli pijesak (1992), znanstvenofantastični Vrsta (1995) i film katastrofe Danteov vrh (1997), sve redom filmove promjenjivih kvalitativnih i tržišnih dosega. Godine 1994. u taj se niz smjestio i dosljedan remake Peckipahova filma Bijeg (1972), zanimljiv u odnosu prema izvorniku, ali i kao punopravni predstavnik američke kinematografije prve polovice 1990-ih. Pomalo se čudnim može učiniti da u posljednjih petnaest godina Roger Donaldson rijetko kreće u iskorake iz određenih žanrovskih obrazaca. Tako su, osim političke drame o kubanskoj krizi Trinaest dana (2000) i jednokratnoga novozelandskoga povratka biografskoga predznaka Legenda o motoru (2005), filmovi Svježa krv (2003), Pljačka (2008) i Lanac osvete (2011) kriminalistički trileri.

Pierce Brosnan u još jednoj ulozi špijuna

Redatelj trilera

Žanrovski je raspon Rogera Donaldsona uistinu velik. Prevaga trilera u opusu očigledna je, a proturječnim se može učiniti raspon od povijesno utemeljenih Marie ili Trinaest dana do razbibrige kakav je Koktel. Zacijelo je i takav oprečan žanrovski sustav stvaralaštva uvjetovao činjenicu da kritika Donaldsonu nije priskrbila status filmskoga autora. Našao se tako taj redatelj u zapećku u odnosu na kvalitativni val australskih redatelja pristiglih u Sjedinjene Države, poput Petera Weira, Brucea Beresforda ili Georgea Millera. Navedeni su se redatelji profilirali još u australskoj kinematografiji, a u američkome su podneblju potvrdili autorski status. Pritom se mora naglasiti da je Weirov autorski rukopis u 1980-ima doživio ponajbolji kritički i tržišni odaziv, dok Beresforda i Millera nalazimo u krajnostima kritičkih vrednovanja i tržišnih uspjeha. Roger Donaldson već je tada proglašen redateljem koji zna zanat, ali mu nedostaje autorskoga pristupa, a ni ostvarenja kasnijih desetljeća nisu promijenila njegov status.

Nadalje, u odnosu prema trileru Rogera Donaldsona možemo usporediti s američkim redateljem i zamalo vršnjakom Andrewom Davisom. Ni Davisa nisu smatrali vrhunskim redateljem, kamoli autorom, premda su njegovi filmovi nastali u razdoblju kraja 1980-ih i početka 1990-ih, poput Živi paket (1989), Pod opsadom (1992) te pogotovu Bjegunac (1993) smatrani iznimnim ostvarenjima. Zanimljiva je to suprotnost Donaldsonu, koji je u tome razdoblju mijenjao žanrovske predznake, a podjednako je važan i podatak da je Roger Donaldson ustrajniji i zanatski tvrdokorniji od Davisa, koji od 2006. nije režirao ni jedan uradak, iako postoje naznake da bi mogao uskoro režirati osuvremenjenu adaptaciju Stevensonova Otoka s blagom. Prevlast se, dakle, trilera odražava u opusu Rogera Donaldsona, a potvrđuje to i recentni uradak November Man.

Dijalog s Bondom

Taj je film nastao prema romanu Billa Grangera There Are No Spies iz 1987, radu koji nastavlja niz književnih djela o agentu Peteru Deverauxu. Zanimljivo je da je upravo glavni glumac i koproducent November Mana Pierce Brosnan odabrao Donaldsona za redatelja toga filmskoga projekta, a valja se prisjetiti i njihove suradnje u Danteovu vrhu. Scenarij filmske prilagodbe književnog izvornika potpisali su Michael Finch i Karl Gajdusek, ponešto osuvremenjujući strukturu romana. Priča o umirovljenom agentu CIA-e koji se nađe u žrvnju špijunskih intriga vezanih uz kandidata za ruskoga predsjednika uglavnom je smještena u prostore jugoistočnoga Balkana. Tako film počinje u Crnoj Gori, tek je djelomice radnja prebačena u Rusiju, a većim se dijelom zbiva u Beogradu. Stoga nije čudno da u nizu sporednih uloga uočavamo srpske ili bosansko-hercegovačke glumce. Sukob je središnjega lika s bivšim učenikom tek jedna od okosnica filma čija struktura nastoji biti slojevita i društveno-politički angažirana, pa je objekt potrage suprotstavljenih strana središnji ženski lik koji je davnim svjedokom zločina počinjenih u Drugom čečenskom ratu, zločina što ih je počinio predsjednički kandidat. U procijepu između predstavnika CIA-e i pobočnika predsjedničkoga kandidata nalazi se osamljeni protagonist za kojega se otkriva i da je u tajnosti bio obiteljski čovjek. No usprkos činjenici da strada njegova bračna družica, protagonistova osveta, njegovo akcijsko i često razorno djelovanje ne zadobivaju razinu mitskoga otkupljenja zbog činjenice da habitusom pa i destruktivnim postupcima ne izaziva gledateljevu empatiju. U završnici dolazi do obnove okrnjene obitelji te otkrivanja zločinačkih planova suprotstavljenih strana pa je u posve žanrovskome smislu narušena ravnoteža iznova uspostavljena.

Jasne su poveznice Petera Deverauxa s likom Jamesa Bonda, kojega je Pierce Brosnan tumačio od 1995. do 2002. Deveraux zamalo da je slika i prilika Bonda, a razmjerna bešćutnost kojom se mjestimice služi primjerenija je predstavniku tajne službe negoli bondovski eskapizam. Dojmljiva je izvedba Piercea Brosnana pod Donaldsonovim redateljskim nadzorom. Tek mjestimice manirističkih glumačkih postupaka, uspio je dosljedno utjeloviti pomalo ambivalentan lik pozitivca na razmeđu pravoga profesionalizma i povremenog iskoraka iz etičkoga predznaka. Šteta što mu protuteža nije postao mladi Luke Bracey u tumačenju suprotstavljenoga učenika, nego Bill Smitrovich kao prijatelj i nekada nadređeni stožernik CIA-e. Olga Kurylenko je usprkos povremenim scenarističkim vrludanjima u karakternim postavkama središnjega ženskoga lika dosljednom izvedbom ostvarila uvjerljivu ulogu, a ne treba zaboraviti ni iskusne Willa Pattona ili pak Lazara Ristovskoga u uspješnu ocrtavanju likova koje tumače.

Predvidljiv scenarij
i stereotipni likovi

Uz precizan snimateljski rad Romaina Lacourbasa i montažerski Johna Gilberta kao bitne sastavnice učinkovitosti akcijskoga trilera špijunskoga predznaka, možemo se zapitati zbog čega November Man ipak nije postao i vrsnim predstavnikom žanrovskoga filma? Razloge prije svega nalazimo u manjem nizu scenarističkih propusta, nizu koji je temeljnu strukturu ostavio nedovršenom zbog čega je došlo i do mjestimične predvidljivosti. Pritom je jasno i da se karakteri rijetko pomiču od arhetipskih, što smeta da postanu punokrvni likovi, a neki nažalost ostaju na pukoj funkcionalnosti u okviru građe filma ili se pak o njihovim sudbinama ne vodi briga. Greška je dakako i Donaldsonova, jer je kao vrlo iskusan redatelj morao uložiti više osobnoga stava prema narativnosti i filmskoj građi od čisto zanatskoga. Razvidno je njegovo poznavanje filmskoga jezika, ali ne i barem natruhe istinskoga svjetonazora i stanovišta spram prikazanoga unutarfilmskoga svijeta. U njegovoj redateljskoj izvedbi nedostaje transparentnosti, a ni njegov odnos prema nasilju nije posve jasan. Nasilje u November Manu neće postati samo sebi svrhom, no ne zapažamo ni stvaralačku kritiku nasilja na filmu kao primjerice u djelima vrhunskih žanrovskih redatelja raznih razdoblja.

Upravo zbog takvih postavki November Man ne nadrasta razinu žanrovskoga ostvarenja. Iako mu ne nedostaje napetosti, akcije ni svrhovitih obrata, kontekst mu je nedostatno slojevit, a redateljski rukopis nedovoljno snažan da bi se dulje pamtio. I u opusu Rogera Donaldsona zacijelo neće ostaviti znatnijega traga, iako je dojmljiva marljivost s kojom taj redatelj niže filmske naslove.