Slikarstvo, teatar i film

I na upravo održanoj MaxTv Filmomaniji, manifestaciji ponajprije namijenjenoj ljubiteljima art-filma koji na redovitom kinorepertoaru zagušenu „crtićima“, adaptacijama američke distopijske young adult proze i ekranizacijama superherojskih stripova pronalaze sve manje umjetnički ambicioznijih i relevantnijih naslova, u cjelini je bio zamjetan nastavak prošlogodišnjega trenda znatnog pada gledatelja. Čak i na udarnim večernjim projekcijama novih ostvarenja zvučnih redateljskih imena kojih filmovi nagrađeni na najprestižnijim festivalima u Veneciji, Cannesu i Berlinu na sličnim revijama redovito jamče barem pristojno popunjene pa i dupkom pune dvorane, ovaj je put bio znatno manji broj gledatelja, pa je ugodno iznenađenje bila i polovična popunjenost dvorana na projekcijama primjerice vrlo uspjele biografske drame Gospodin Turner velikog Mikea Leigha, u nekim segmentima uistinu dojmljive drame Oblaci nad Sils Marijom Oliviera Assayasa, vrlo solidne drame Kad se noć spusti nad Bukureštom Corneliua Porumboiua ili pak izvrsne drame Tom na farmi Xaviera Dolana. No to svakako ne znači da ambiciozniji filmofili nisu imali prilike uživati u najvećim dijelom intrigantnim i iznadprosječno uspjelim filmovima koji će nažalost teško a neki i nikako, pronaći put do redovitog repertoara, da bi se na njemu eventualno zadržali kratko i u neprikladnim kasnovečernjim terminima.

Timothy Spall nagrađen je u Cannesu za ulogu slikara Williama Turnera

Slikar svjetla

Ako titulu najvažnijega britanskog filmaša današnjice dijeli s Kenom Loachom, s kojim ga povezuju i nerijetka socijalna kritičnost i angažman te kreiranje emotivnih djela obilježenih sjajnim i punokrvnim likovima, njihovim iznimno zanimljivim i suptilnim međuodnosima te izraženom društvenom sviješću i dominantno lijevim socijalnim opservacijama, titula jednog od najvažnijih svjetskih redatelja Mikeu Leighu ne može se osporiti. On je umjetnik poznat po specifičnom radu s glumcima, autor naglašeno sklon strpljivu promatranju i pronicavu, no nenametljivu komentiranju svakodnevice pripadnika britanske niže srednje klase i radništva, koji se bavi često sivim životima i turobnim sudbinama ljudi sličnih nama. Leighova djela odlikuju gotovo dokumentaristički verizam i autentičnost, ljubav ili barem primjetna simpatija prema njegovim nesavršenim i tako stvarnim likovima, meastralna i neopisivo sugestivna režija, sjajne glumačke interpretacije i neobičan rad na filmskim scenarijima koji se, poput onog što u hrvatskom kazalištu rade Bobo Jelčić i Nataša Rajković, konačno zaokružuju i definiraju tijekom same realizacije filmova.

Većina navedenog razvidna je i u vizualno impresivnoj te u skladu sa slikarovim umjetničkim habitusom pastelnim bojama oslikanoj i sfumato-fotografijom Leighova stalnog suradnika Dicka Popea predočenoj, scenografski i ikonografski iznimno detaljno i pedantno rekonstruiranoj te na previranja u protagonistovu intimnom svijetu i umjetničkom geniju usredotočenoj biografskoj drami Williama Turnera, „slikara svjetla“, jedinstvenog pejzažista i prema mnogima najvećega britanskog slikara uopće. Ostvarenje za naslovnu ulogu u kojem je inače odlični karakterni glumac Timothy Spall, koji je upravo u Leighovim filmovima Tajne i laži i Sve ili ništa ostvario najuspjelije uloge dosadašnje karijere, u Cannesu nagrađen kao najbolji glumac, u prikazu nešto više od dvadeset posljednjih godina života velikog meštra fascinantnog impresionističkog dočaravanja prostornosti i atmosferičnosti te poigravanja koloritom i stvaranja neponovljivih svjetlosnih „efekata“, fokusira se na golemom umjetničkom strašću i sklonošću ironiji obilježenu osobnost slikara u interpretaciji kojeg Spall ponekad otklizava u karikaturu i grotesku.

Njegov se Turner neprekidno i u svim situacijama neobično glasa, pri čemu to glasanje prerasta u pravo roktanje te upravo zvučnu sliku pretvara u onaj nerijetko i humorni segment filma koji se gledatelju možda i najviše urezuje u sjećanje. To roktanje Turneru je često i način komunikacije kojim on izgovorenome daje dodatno pa i posebno značenje i intonaciju, a ponekad funkcionira i kao njegov komentar onoga što vidi i čuje. U sekvenci slikanja mlade prostitutke Turner tako sažaljen nad njezinim nježnim godinama počinje neutješno ridati, a to je ridanje praćeno glasnim roktanjem, baš kao što je slučaj i u sceni u kojoj bez imalo nježnosti seksualno opći sa svojom tjelesno hendikepiranom služavkom Hannom, za koju tada shvaćamo da ga voli. Premda je njegovo ponašanje u tim trenucima prilično odbojno, ono snažno pridonosi kreiranju humane pa na određeni i empatične dimenzije Turnerove osobnosti. No istodobno služi oslikavanju Turnerove prema Leighu dominantno mizantropske prirode, razvidne i na njegovim slikama na kojima ljudi ili nema ili su tek sitne figure uhvaćene u velikim ambijentima.

Metafilmsko i metatekstualno

Nakon što smo na prošlogodišnjoj Filmomaniji mogli pogledati njegovu zanimljivu, no brojem likova i narativno donekle raspršenu šezdesetosmašku dramu Nešto u zraku, ove godine je u program revije uvršten zasad posljednji dovršeni film ponešto precijenjena Oliviera Assayasa, u konkurenciji Cannesa prikazana drama Oblaci nad Sils Marijom. Djelo pogrešno prijevodno naslovljeno (ispravno i značenjski dvoznačno bilo bi Oblaci Sils Marije) na dijelom pretenciozan i s vremenom pomalo zamoran, ali redateljski, glumački, snimateljski (Yorick Le Saux iz Ozonova Bazena i Jarmuscheva Samo ljubavnici preživljavaju) te uporabom prirodne i zadane scenografije dojmljiv način predočava odnos sredovječne glumice Marije Enders (uvijek sjajna Juliette Binoche) i njezine mlade asistentice Valentine (vrlo dobra Kirsten Stewart).

Marija je glumica koju je prije dvadesetak godina proslavila glavna uloga najprije u kazališnoj, a potom i u filmskoj adaptaciji drame Malojska zmija uglednoga švicarskog dramatičara Wilhelma Melchiora, komada o burnom poslovnom, ali i emotivnom odnosu mlade djevojke i njezine starije šefice na rubu suicida. Dok s Valentinom vlakom putuje u Švicarsku primiti nagradu za probojnu ulogu, istodobno pokušavajući što prije okončati buran razvod, Maria dozna da je Melchior iznenada umro, da bi se ubrzo pokazalo da je počinio samoubojstvo. Njegova će smrt inicirati ponovno teatarsko postavljanje drame u kojoj bi Maria ovaj put trebala glumiti stariju ženu, dok bi njenu nekadašnju ulogu mogla preuzeti mlada američka zvijezda Jo-Ann Ellis (Chloë Grace Moretz).

Oslonac na Bergmana i Antonionija

O njoj Maria na temelju rola u fantastičnim superherojskim hitovima nema nimalo dobro mišljenje, a da nevolja bude veća, ne može se nikako zamisliti u ulozi starije žene. Kriza Marijina glumačkog i osobnog identiteta, njezino odbijanje suočavanja s prolaznošću godina i činjenicom da više ne može glumiti mlade žene te dijelom ovisnički posesivno-pigmalionski odnos nje i Valentine tematsko su žarište filma koji s osloncem na Bergmana, a u završnici i Antonionija kreira metatekstualni i metafilmski mikrosvijet u kojem se Melchiorova drama na svakom koraku isprepleće i pretapa sa stvarnim odnosom glumice i njezine asistentice te u kontekstu kojeg autor pokušava progovoriti i o aktualnom stanju u kazalištu, na filmu i u medijima. Dok Maria s Valentinom i na švicarskim planinama uvježbava dijaloge za predstavu, postaje nemoguće odrediti granicu između dramske fikcije i filmske stvarnosti, a kad jedna od njih iznenada netragom nestane u planini, asocijacija na Antonionija nametnut će se sama od sebe.

Antonioni je u ishodištu i sasvim solidne, no također donekle pretenciozne i u filmofilskom smislu odveć doslovne drame Kad se noć spusti nad Bukureštom Corneliua Porumboiua (Policijski, pridjev), u kojoj nam autor eksplikativnim spominjanjem velikoga prethodnika i njegove glumice Monice Vitti kao da viče „ovo je filmska posveta Michelangelu, a ja sam rumunjski Antonioni“.

U filmu stanja, a ne zbivanja, koji u izvornom naslovu ima dodatak sau metabolism tj. ili metabolizam, što opet opisuje umetnuti endoskopski filmski snimak pretpostavljivo redateljeva metabolizma, najviše je vremena posvećeno odnosu redatelja Paula i privlačne mlade glumice Aline s kojom on prolazi kroz erotske scene za skoro snimanje. Osim o radu na filmu progovara se tako i o nemogućnosti pomirenja umjetničkog i osobnog senzibiliteta s djelom na kojem se radi, no autor pritom povremeno zapada u površna i banalna razglabanja o budućnosti filma.