Slikam svijet koji nestaje

Ljetna retrospektivna izložba dubrovačkoga slikara Josipa Pina Trostmanna u Modernoj galeriji u Zagrebu bila je povod ovom razgovoru u njegovu dubrovačkom atelijeru. 

Gospodine Trostmann, kako ste postali slikar?

Nemoj mi govoriti vi. Dakle, kao mladić imao sam sreću da mi je učitelj bio Kosta Strajnić, povjesničar umjetnosti koji je svakoga tko je imao smisla za crtanje u to uputio. A bio je i ljubitelj kolorizma, koji je u Parizu i Pragu upoznao i na nas prenosio. Pritom sam opazio da njegovi učenici nisu dobri crtači pa sam pošao u Zagreb na Likovnu akademiju i pet godina vježbao crtanje. Imao sam vrsne profesore Režeka i Tiljka, odlične crtače, te Hegedušića pet godina u malom aktu. Dosta sam postigao pa mi je Režek u zadnjoj godini ponudio dvije godine svoje specijalke zidnog slikarstva, a Hegedušić još dvije godine majstorske radionice. Naučio sam što sam htio i vratio se u Grad. Otad radim ono što mi se svidjelo u kolorizmu.

Može li se kolorizam naučiti?

Krasno pitanje. Na akademiji sam pored crtanja učio tonsko slikanje, kako jednom bojom stvoriti bogatstvo tonova, što je antikolorizam. Tako slikajući shvatio sam da tko nauči jednom bojom naslikati bogatstvo tonova taj lakše može slikati kolorizam. Ali sam kolorizam ne može se naučiti.

S tim se umjetnik rađa?

Apsolutno. Riječ je o osjećaju, a ne o stvarnosti. Ali dobar crtež je kao dobra gramatika ili razumijevanje matematike, to je logičnost u priči.

Crtež je priča?

Da. Eksploziju boja može naslikati i netko tko nije naučio crtati, ali samo onaj tko zna crtati, vidjet će razliku.

Znači li to da si na slici crtež sakrio u boju?

Ta sažimanja pravilno može raditi samo netko tko zna matematičke operacije. Ekspresionizam, to ja slikam, sažeto je i jako izražavanje doživljaja, u tome i crtež treba biti sažet i očit, jasan.

U tvojem kolorizmu, odnosno fovizmu, ima i apstrakcije?

Apsolutno. Slika koju gledaš pojednostavnjena je gotovo do apstrakcije iako je u njoj prisutan crtež i može ga uočiti tko poznaje crtež. To je razlog zašto sam pet godina uporno učio crtanje, a s bojom sam se rodio, imao sam je s deset godina kada sam počeo ići u večernju školu portreta Iva Dulčića, koji je za mene najveći hrvatski kolorist. Sudbonosna je pojava Strajnića, kulturnoga Križevčanina koji se nastanio u Gradu i stvorio važnu likovnu koloniju, učinivši Dubrovnik žarištem francuskoga kolorizma.

Je li Strajnić slikao?

Studirao je i likovnu akademiju. Žena mu Jovanka bila je odlična slikarica, slikala je krasne, male slike. I sam sam počeo sa slikanjem malih slika, potaknut ljepotom njezinih malih formata. Radila je fragmente Dubrovnika u malim formatima.

Može se i na malim formatima odlično slikati?

Može se čudo napraviti. Sjetite se Julija Klovića. Za male formate siguran sam da su mi dobri, a veliki...

I u apstrakciji?

Moj je kolorizam gotovo cijeli apstrakcija. Malo sažetog crteža, koji sugerira nešto iz Dubrovnika, prekrije boja. Boja je ta koja organizira slikarsku plohu. Apstrakcija je stopostotni osjećaj, dinamika, divljina, ritam, a crtež je misao. Dakle, ja sam donekle ipak malo trijezan, držim se jednom rukom da ne padnem od pijanstva boje dok divljam po platnu.

Evo dok gledam tvoje slike, iako nemaju previše realističnih detalja, ipak prepoznajem Dubrovnik po bugenvilijama, kolonama, oleandrima, po puteljcima koji se provlače između cvijeća...

Drago mi je što tako vidiš, to govori da si ušao u bit stvari. Ja sam oduševljen Mediteranom, kojega je Dubrovnik samo djelić. Isto se događa u Dubrovniku kao u bilo kojoj točki Mediterana; ljeto je isto, dinamika, uzavrelost, vrisak boje. Van Gogh, Holandez, koji je tonski slikar, došao je na jug Francuske, u Arles, i našao sebe u raspjevanosti krajolika i vrelini sunca. Teško je ostati ravnodušan prema ljepotama Mediterana.

I Dubrovnika.

Ja mislim da je život počeo gdje je bilo toplo. Da mogu, zimi bih išao živjeti u Afriku. Toplina stvara život, ljepotu, radost. Moje slikanje je skromna zahvala Mediteranu i ljepoti prirode, svemu što toplina i voda daju. Na mojim slikama nema betonskih kuća, auta, na njima je život prirode, koji nažalost sve više propada, sve ga više uništavaju naši suvremeni barbari. Sreća što još toga ima i u tome uživam.

Na slikama ima nešto i od tvojih vrtova na Lopudu i Koločepu, nešto arhajsko?

Moja žena gleda turske seriji koje kadgod povirim i ja pa joj rečem: To je tu na Lopudu, taj krajolik. Cijeli Mediteran je isti u Turskoj, Francuskoj, Španjolskoj, sjevernom dijelu Afrike. To nisu države, to su biljke, ista zemlja, ista klima, isto sunce.

Ali i isti oblaci?

Bio bih obični šovinist kada bih rekao da Mediteran nema i jesensko i zimsko i tmurno nebo i mrtvo more. U osmom razredu gimnazije tonsko slikarstvo učio sam od Milovana Stanića, izvanrednoga tonskog slikara i genijalnoga crtača koji je nepravedno zapostavljen u Dubrovniku i Hrvatskoj. Kod njega sam vidio što je sjajan crtež, što je pravo tonsko slikarstvo i upoznao opreku kolorizmu. Naučio sam da je bogatstvo jedno i drugo.

Prije dvije godine razgovarao sam sa sada pokojnim Slavom Strieglom.

Onim fantastičnim tonskim slikarom i akvarelistom iz ravnice?

Iz Siska. On mi je govorio i o Dulčiću.

Dulčić je bio sjajan crtač i vrhunski kolorist. Mnogi ga smatraju vrhunskim europskim portretistom za doba u kojem je živio. Za mene najveći hrvatski slikar, kojega sumnjam da će itko prestići.

Općenito trolist Dulčić, Masle, Pulitika.

To je doba kada je Dubrovnik bio metropola kolorizma. Pulitika je govorio da su Maslini crteži akta u klasi Ljuba Babića bili najbolji. Kad se vratio u Dubrovnik i meni je bio profesor crtanja na školi, imao sam i tu sreću. Radeći na osnovnoj školi s nama sjetio se crteža koje je radio kao dijete u Orašcu i sve se više kod njega rastvarao svijet dječjega crteža pa je zapustio strogi akademski. I Picasso je kao starac govorio da se nakon plave i ružičaste faze, pa kubizma sve više vraćao dječjem crtežu, u mišljenju. Tim naoko nelogičnim, nefotografskim prikazivanjem stvari zbunjivao je aristokraciju. To je radio i Masle koji je, ogorčen na socijalizam, slikama zbunjivao pobornike realnoga. U konzervativnom Dubrovniku očekivalo se od njega da će slikati Majku Božju fotografski, kako je radio Vlaho Bukovac, kojega i danas najviše cijene svi bogatuni u Hrvatskoj. Masle je bio suprotnost, on ih je vrijeđao svojim prikazivanjem stvarnosti.

A Pulitika?

 Pulitika je također rođen u selu, na Bosanki, odakle se Dubrovnik vidi kao potkova.

On ga je gledao kao igračku?

Upravo kao igračku. U svojoj duši ostao je privržen dječjem doživljaju Bosanke; stabala, kućica, puteljaka, životinja. Njegove slike također su dječja priča, vrhunski koloristički naslikane, gotovo apstraktne. On je zapravo pjesnik seoske idile, veoma rafinirane boje.

A treći, Dulčić?

On iz Straduna upućuje svoj protest, pršti bojama.

Striegl mi je rekao da je već na Akademiji bio gotov slikar.

On je prije apsolvirao pravo u Beogradu, a onda upisao slikarstvo. Bio je zreo, pa su mu i radovi bili kvalitetniji.

Već se tada vidjelo da je veliki slikar.

Da. Ali je bio i veliki bundžija, protivnik socrealizma. Na kraju su ga izbacili s akademije, nakon čega se vratio u Dubrovnik, na Lapad, kamo su se njegovi roditelji doselili s Hvara i imali vinograde u kojima je radio. Usput je slikao pun bijesa na režim koji nije volio. Te njegove slike nabijene su snagom, prkosom, pršte bojama, prekrasne su. Usput, opet da bi komitet bio miran, osnovao je školu portreta za omladinu Dubrovnika, koju sam i ja pohađao. Tu smo svaku večer dva sata crtali portrete plaćenih modela. U ta dva sata išao je od jednoga do drugog, sa svakim popričao, ispravljao, pokazivao što nije dobro. Napravio bi petnaestak portreta za svakoga od nas i još bi našao vremena da nas skicira kao i modele.

Bili ste dobri?

Da. Ovdje smo radili mozaik za katoličku crkvu u Budvi i za osnovnu školu u Lapadu, to su sve dimenzije preko 30 kvadrata..

Vas dvojica?

I još pet asistenata. Trebalo je svaki kamenčić staviti na pravo mjesto i ispuniti kvadraturu. To je trajalo danima. Radio je sve tehnike. U Splitu, u Gospi od zdravlja, napravio je fresku najveću na Balkanu, brojne mozaike po Bosni, vitraje, slike...

U vrijeme rata u Bosni uništeni su brojni njegovi radovi; primjerice u apsidi crkve franjevačkog samostana u Gučoj Gori, na Plehanu kod Dervente, Kotor Varoši... Inače je dosta radio za crkvu.

Iako je mrzio komunizam, ipak su ga zbog kvalitete pozvali u Skupštinu SFRJ u Beogradu da radi freske. Kada je sve dogovorio i krenuo jedan od pregovarača je rekao: Samo trenutak. Znate, tema treba biti iz NOB-a. Na to je on rekao: To ja nikada neću raditi! Takav je bio. Ali dobar kao kruh. Recimo, kada smo završili mozaik u Budvi, počeli smo čistiti crkvu pa je i on uzeo metlu i počeo mesti. U to su došle dumne pa je jedna rekla: Nemojte vi, majstore, maestro, ne znam kako je rekla, što on nije volio. On je nešto promrmljao i nastavio raditi. Da se nisam rodio u Dubrovniku, da nije bilo Strajnića, Milovana Stanića, pa Masle, Pultike i Dulčića...

Dubrovnik ima nešto u sebi što stvara slikare?

Ja slikam to što nestaje. Kao dijete kad me je ljeti baba s Prijekog poslala da pođem na Kono treći, to je najviši dio prema Srđu, uzet jaja ili pomadore kod tete Nine, to je bilo kao selo. Onako bos idem, pa se penjem i penjem, sunce žeže, uske ulice, pijesak na njima, visoki zidovi, ništa ne vidiš, a sa strane u kanalima teče voda koja je dolazila iz Rijeke dubrovačke, koju su svi uzimali. Ja bih se napio te vode i ako su slučajno otvorena vrata nekog đardina gledao unutra da odmorim oči od sunca. Zelenilo đardina i odrina stišavali su svjetlost, unutra su domaćice radile aranžmane boja, sadile cvijeće, povrće i voće. Time sam očaran od djetinjstva. To su mediteranski vrtovi na mojim slikama gdje se tu i tamo vidi koja kolona ili komadić zida od kuće.

Ali na tvojim slikama se osjeća miris, vidi titranje zraka...

Hvala. Neki ne vide ništa. Samo Bukovca vole.

Je li ti draži Bukovac ili Medović?

Bukovca cijenim kao izvanrednog crtača i najboljega klasičnog, fotografskog portretista, Medovića smatram bratom ili ocem, ajmo rijet, oduševljen sam njegovim pejzažom. I kada radi portrete ljudi, to su zdravi ljudi koje on poznaje i osjeća, to su intimni portreti, dok Bukovac radi za solde. Nađe Pera na ulici, zna da je bogat i dok ga slika misli da to radi najbolje. Taj portret Pera Čingrije bude gotov za mjesec dana i zarade se lijepi soldi. Ali kad bi padala kiša, Bukovac gleda kroz staklo ateljea i „odmarajući“ se na komadiću šperploče naslika sliku koju bih ja, da imam sve njegove slike, a nemam tu, mijenjao za sve njegove portrete. On je zarađivao na portretima, novac mu je bio dosta važan.

Koliko je tebi važan?

Toliko koliko mi je potrebno za boju i da žena ne prigovara. Meni soldi nisu nikada bili u špagu. I sada imam točno deset kuna koliko mi je potrebno i najbogatiji sam čovjek na svijetu. Znam doći ujutro u šest ura i slikam do večeri, kada iziđem na ulicu kao da sam pijan. Govore da je Tin Ujević bio pjanica, a on je zapravo jadan cijeli dan radio i onda teturao od umora do betule, gdje bi se napio od čaše vina. I onda se priča da je balunjer. Tako ti je i sa mnom. Toliko radim da zaboravim jesti, toliko sam zaokupljen slikanjem.

A tu u vrtu imaš smokava, grožđa, bresaka...

Ima prasaka, grožđa, smokava, šljiva, ali zaboravim jesti. Ovo je nekada bilo selo, a sada je sve izgrađeno. Tu više nisu vinogradi nego vile. Šteta.

Preko puta vidim jednu staru, restauriranu.

To je vila Flora, kojoj je nekada pripadala i ova kuća u kojoj je atelje. Nekada davno bila je jedina, oko nje su bili samo vrtovi i vinogradi. Usred vrta Flora Jakšić, žena kapetana, napravila je svoj atelje, koji se zove Florin dom, čak joj je Bukovac dao nacrt. Imam sreću da sam tu. Dulčić je bio prvi. Flora je toliko bila zaljubljena u slikarstvo da je kuću ostavila u nasljeđe dubrovačkim i slavenskim slikarima, kada dolaze ljeti da mogu tu ostati neko vrijeme. Imala je viziju širenja likovne kulture. A kuću je ostavila popovima.

Koju su komunisti prisvojili?

Oni su je spasili od popova. Hahaha...

Koliko slikarstvo danas može spasiti svijet od propasti?

Joj, to je kao da me pitaš koliko vjera koja daje utjehu može dati utjehu čovjeku koji je treba. Golema je uloga umjetnosti; riječ čovjeka oplemenjuje, glazba da ne govorimo, balet, slikarstvo... Književnost je dakako najmudrija, riječ može ono što ne može zvuk; zvuk ne može opisati da si ustao i popio kavu, kakva je kava ili kakav je keks koji te podsjetio na djetinjstvo; je li mu okus kakav je imao kolač kod tvoje tetke ili kod nekog drugog? Opet, što riječ ne može, muzika može, može baratati dubinom i visinom ljudskih strasti i osjećaja. I ovo moje slikarstvo dosta je blisko muzici jer bojom, kao muzika tonom, nastojim izraziti bogatstvo i dubinu osjećaja koje pretačem u kolorističke tonove.

Koliko dugo slikaš sliku?

Mislim da je Racine rekao da teško stvara lagane stihove. Dakle, osim nagle eksplozije iz koje kao da je šiknuo vulkan sliku radim dugo. Veliki kolorist Mediterana, Francuz, Pierre Bonnard, potpisao je sliku 1925–1937, radio ju je dvanaest godina. Ne iz dana u dan, ali je radio.

Je li teško uspostaviti ravnotežu osjećaja i razuma?

Meni su razum i osjećaji jedno te isto, to je simbioza, oni se prožimaju, ne znam kada i čemu koji pomaže. Zato je potreban crtež. Ja sam jučer cijeli dan sjedio pred slikom i razmišljao.

Nisi ništa slikao?

Nisam mogao. Ima dana kada sam potpuno izvan kontrole razuma. Možda i osjećaja, jer kroz osjećaj zaključujem čemu razum može pomoći.

Razum ipak kontrolira potez, osjećaje.

Ne u trenutku stvaranja, onda je to delirij. Ja kada jedem kimčaricu u osmom mjesecu, možda napravim najbolje slike jer počnem pjevati, biti veseo više nego inače.

Što je kimčarica?

Grožđe, direktor, tako se reče? Ima u sebi malo droge. Inače ničim se ne drogiram, možda turskom kavom.

Podrijetlom nisi Turčin, nego Nijemac?

Ma ja sam čisti Hrvat. Meni je djed rođen u češkim Budjeovicama, tamo su prebjegli iz Alzasa. Otac je rođen u Sarajevu, gdje mu je otac živio i radio, mati je Austrijanka rođena na Visu, sve Austrougarska. S druge strane majka potječe iz Korčule, a njezini iz Italije. Dakle, tipični Hrvat. Hladne glave slušam i gledam kada se ljudi oko toga svađaju.

Kako si doživio i preživio nedavni rat?

Kao strašljiv čovjek, koji je stao na skaline i pitao se zašto to čine? Ja sam bio donekle zadovoljan komunističkim sistemom, sviđala mi se ideja reda i rada; teško se moglo ostati bez posla i biti gladan. Možda je to farizejski, ali bilo je brige o malom čovjeku.

Ne sviđa ti se današnji neoliberalni kapitalizam?

Mislim da je između ta dva zla mekši bio socijalizam. Ovo je strašno.

Više je bio komunizam nego socijalizam.

Bio je očajan režim, meni se nimalo nije sviđao, ali bilo je lakše nego danas.

Kako je zimi živjeti u Dubrovniku, je li dosadno?

Mogu zahvaliti Milovanu Staniću i možda svojoj duši da sam osjetio ljepotu kiše. Nitko nije tako lijepo ovjekovječio umivenost i vlagu dubrovačkih ulica kao Milovan. Nekomu šilok smeta, mene uzbudi, bura mi je divna kao zdrava žena. I ako manje slikam, ne znači da to nije dobro. Tako je otkako sam završio akademiju, nekada sam slikao ovako, a nekada onako. Poslije akademije zanimalo me tonsko slikarstvo, pa crtež, to pokazuju radovi od 1963. do 1973, to su tonski radovi s naznačenim preciznim crtežom, bliskim fotografiji. Ali slikar sam postao zbog kolora i tonskog slikarstva, koje je prelazilo u kolor. I danas se dogodi da naslikam malu tonsku sliku, puštam osjećajima da postoje.

Jesi li kada došao u iskušenje da se baviš enformelom?

Razumijem ga i priznajem, ali me nije zanimao. Predočit ću ti to jednom njemačkom karikaturom  koju sam vidio kao student: dvije vojske na konjima biju boj na širokoj poljani, a u daljini dvorac i sa strane seljak upire u plug koji vuku dva vola, on je sasvim drugi svijet. Tako sam i ja sam svoj svijet.

Jesi li zadovoljan recepcijom proljetne izložbe u Zagrebu?

Prije nje imao sam izložbu u Dubrovačkoj galeriji za koju sam rekao da je moja najbolja izložba. Ali zagrebačka u Modernoj galeriji premašila je dubrovačku, to je dosad najbolja moja izložba. Veliki sluh pokazala je ravnateljica Biserka Rauter-Plančić, osjetila je slikarstvo koje radim, a i sam je prostor kao stvoren za moje slike, male i velike. Najbolja izložba dosad u mom životu.

Čestitam. Kako si prošao financijski?

Što to znači?

Jesi li koju sliku prodao?

Ni jednu. Put sam platio sam, a spavanje galerija. Prošao sam odlično.

Može li se živjeti od umjetnosti?

Može s vodom i duhom. U Dubrovniku se živi od prodaje sendviča, pizza i suvenira iz Kine. Postoje ljudi koji vole slike, ali njih ne voli novac.

Nekada su slikari i skulptori mogli živjeti od suvenira?

Danas je to preskupo u odnosu na Kinu.

Je li današnja umjetnost sve manje umjetnost, a sve više vještina?

A ne! To je vrhunska umjetnost s drugim sredstvima izražavanja. Da se skineš gol, ne treba akademija. Bitne su vrhunske ideje, a ne platno i boja.

Danas bi pokojni Ivo Labaš bio vrhunski konceptualist?

Na generalne probe otvaranja Ljetnih igara svi smo išli da slušamo što će on govoriti, koje monade i koje duhovitosti. Drugog „konceptualca“ Frana Miša policija bi znala voditi preko Gundulićeve poljane do zatvora, a on bi Gunduliću spomeniku govorio: Ajde, sad pjevaj: O lijepa, o draga, o slatka slobodo... Labaš, Miš i Šeparović bili su genijalci ulice.

Kakva je perspektiva umjetnosti u današnjem svijetu?

O tome ne mislim.

Može li promijeniti trku za novcem, srećom, uspjehom?

Današnja je moderna umjetnost možda najiskrenija dosadašnja umjetnost, ali sredstva izražavanja su trenutna. Kad zakolješ pijevca, isteče krv, shvatio si poruku, ali ne možeš stalno klati i to staviti na zid kao sliku koja traje stoljećima. Kao što svirku violine nisi mogao zaustaviti dok nije bilo ploče. Možeš to snimiti, ali to nije isto. Kada gledam Bonnarda na snimci, nije onaj kojega vidim na originalnoj slici.

Spomenuo si klanje, bojiš li se smrti?

Ma ljutim se na nju. Ja bi htio živjeti još par milijuna godina da napravim sve što želim. Jedan mi je život premalo za sve što bih htio. Što sam stariji, vidim da sam malo naučio. Prije bih govorio: ne znam sve, a sada vidim da ne znam gotovo ništa. Glava je i u slikarstvu sve, sve ide preko glave, a iz glave preko srca. Osjećaji i razum za mene su jedno.

Nalaziš li poticaj za slikanje u književnosti?

Malo ću uvrijediti sebe, mogu li? Prije Drugoga svjetskog rata najprije sam na tavanu našao stripove: Mandrak mađioničar, Fleš Gordon i Karl May u balkanskim gudurama. Kada sam pročitao sve priče Karla Maya i doznao da nije vidio ni gudure balkanske, ni Divlji zapad primirisao, nego da je sve to kao lupež u zatvoru napisao, počeo sam shvaćati maštu. To je tako dobro prikazivao da je zaokupio moju dječju maštu pa sam ga gutao. Hvalio je dobro, a kudio loše. Poslije njega dolazi Krleža, isto mi je sočan i upečatljiv, vjerovao sam mu. Remarque je plastično prikazivao rat. Ti su mi pisci upečatljivi, iako to nekomu nije velika književnost. I sada, u starosti, došao sam preko sina, koji je napisao knjigu o mojem slikarstvu, do Prousta. Sin spominje Put k Swanu, koji sam pročitao i ustanovio da mi je blizak. Proust mi je književni Bonnard, oba moćni, genijalni umjetnici.

Sin se bavi slikarstvom?

Da, on je napisao odličnu knjigu o mojem slikarstvu. Prvi je o meni odlično pisao Igor Zidić, koji mi je organizirao izložbu u galeriji Šira, pa je Tonko Maroević o meni napisao lijepu knjigu, pa je pisao Milan Bešlić i izlagao me u galeriji Forum, pa Joško Depolo. Sin je završio povijest, često je gledao i dobro osjećao moje slikarstvo, a kako dobro piše, zamolio sam ga da napiše svoj tekst o meni. Tako je nastala knjiga koja je služila kao katalog retrospektive u Dubrovniku, Splitu i Modernoj galeriji u Zagrebu.

Koja je pozicija našega slikarstva u odnosu na europsko i svjetsko, pratimo li ga ili kaskamo za njim?

Mi kasnimo barem sto godina. Eto ja se oduševljavam stvarima koje su 1890-ih počele i danas ih radim. Vasko Lipovac, veliki kipar i slikar iz Splita, imao je izložbu u Italiji, vratio se u Zagreb i novinar mu govori: Bili ste u Italiji, izlagali u poznatoj galeriji, postigli ste ogroman uspjeh. Na to mu je on rekao: Ma kakav uspjeh, slikara kakav sam ja u svijetu imate masu! Nemojmo se zavaravati, tko zna njega ili mene. Krleža nije postao nobelovac jer ga ne znaju. Tuđi šovinizam ne dopušta da se zna za nas. Tako je svijet ustrojen. Unaprijed je određeno tko će uspjeti, to se određuje tamo gdje mi ne odlučujemo. To rade lobiji, politika, novac.

Novac ili politika?

To je za mene isto.

A moral?

Novac i politika brišu moral.

A istina? Istina boli, kažu jedni, drugi da se bez nje ne može živjeti, a što ti veliš?

Gledao sam film Rašomon velikog Akire Kurosawe, i nakon toga lako mi je odgovoriti. Plemkinja je u šumi napadnuta, je li bilo silovanja, ubojstva, ne sjećam se, ali na kraju je istraga tražila da svatko od njih kaže što se dogodilo i onda njih šest, sedam govori svoju istinu. Kako tko govori, vidiš na filmu. Vidiš sve što se dogodilo, ali sve je ipak nekako drukčije. Dunkve, istina je šarena kao paunov rep, pa ti izaberi. Možda svjesno uzimamo laž kao istinu, jer nam to odgovara.

Umjetnik se ne bi smio lako prilagođavati, nego tjerati svoje, zar ne?

Ja nikada nisam bio ni u kakvoj stranci niti sam pratio politiku. Tek kad su počele gruvati granate, shvatio sam da smo lutke na koncu i vidio da netko veći, ovdje na zemlji, ne na nebu, svime upravlja.

Ne vjeruješ u Boga?

Toliko je velik da o njemu ništa ne znam, ali vjerujem, ako je stvorio prirodu, da je doista dobar. Za mene je priroda gotovo pa božanstvo.