Škotsko upozorenje Londonu

Na nedavnom referendumu o samostalnosti građani Škotske odlučili su da će njihova zemlja i ubuduće ostati u sastavu Ujedinjenoga Kraljevstva. Odgovarajući na jednostavno pitanje: Treba li Škotska biti neovisna zemlja?, za neovisnost se izjasnilo nešto više od 1,6 milijuna glasača ili njih 44,7 posto. Nešto malo više od 2 milijuna glasača ili 55,3 posto zaokružilo je odgovor No i na taj način odlučilo o ishodu referenduma. Razlika u glasovima nije osobito velika, no nije ni takva da ostavlja ikakve dvojbe oko ishoda, a takvu dojmu pridonosi i neuobičajeno visoka izlaznost – čak 84,5 posto upisanih pristupilo je glasovanju. Usporedbe radi, na povijesni hrvatski referendum o neovisnosti u svibnju 1991. izašlo je 83,6 posto upisanih (te odlučilo o neovisnosti s 94,7 posto glasova), dakle gotovo isto kao i u Škotskoj. S druge strane, u uvjetima slabe motiviranosti 2013. referendumu o Ustavnoj definiciji braka pristupilo je svega 37,9 posto glasača.

Ujedinjeno Kraljevstvo obično se definira kao ustavna parlamentarna monarhija iako nema formalnog ustavnog dokumenta. Zamjenjuju ga običaji, konvencije te pisani dokumenti, počevši od znamenite Magna Charta iz 1215, a uključujući i Union Act ili Zakon o savezu iz 1707, kojim je ustanovljen zajednički parlament za cijelu Britaniju i okončano stoljetno anglo-škotsko sukobljavanje. Parlamentarni i državni savez otada traje neprekinuto i uglavnom uspješno. Tradicionalno ratoborni Škoti ne samo da su s vremenom pacificirani nego su se postupno i srodili s britanskim identitetom, u velikom postotku sudjelovali u britanskim kolonijalnim pothvatima i naseljavanju kolonija kao i, dakako, u političkom životu unutar Velike Britanije.

No prihvaćajući britanski politički okvir, pa i izvlačeći nedvojbenu dobit iz njega, Škoti nisu prestali biti Škoti. Neke oblike samouprave, primjerice zakonodavstvo, sudstvo i crkvenu posebnost (prezbiterijanska Škotska crkva) zadržali su sve vrijeme, a nastavili su manje-više neometano njegovati i običaje i tradiciju u kulturi, uključujući i nacionalne simbole, stoga pitanje škotske nacionalne svijesti i identiteta nikad nije bilo dovedeno u pitanje, a s vremenom na dnevni je red došlo i pitanje veće političke samostalnosti.

Škotska nacionalna stranka (SNP), koja zagovara neovisnost, osnovana je još 1934. Ograničenu autonomiju Škoti su izglasali 1997. na referendumu koji su raspisali britanski laburisti ostvarujući proklamiranu decentralizaciju Kraljevstva. Potom su održani izbori te je 1999. uspostavljen Škotski parlament u Edinburghu. Sličan političko-pravni proces, nazvan devolucijom, odvijao se istodobno i u trećoj britanskoj sastavnici Walesu, a donekle i u Sjevernoj Irskoj uza sve tamošnje posebnosti. Pritom su ovlasti škotskoga parlamenta veće od ovlasti skupština u Walesu i Sjevernoj Irskoj, dok Engleska, zanimljivo je, nema, niti je nakon 1707. ikad imala vlastiti parlament. Treba naglasiti da se politički proces koji je do referenduma doveo odvijao uz punu suradnju Edinburgha i Londona, uz kraljevski nadzor i blagoslov i u atmosferi visoke tolerancije i političke korektnosti. 

Sa 77.167 četvornih kilometara Škotska zauzima oko trećinu površine otoka Velike Britanije, no sa svojih 5,3 milijuna stanovnika (2011) sudjeluje sa svega 8,7 posto u ukupnome pučanstvu cijeloga otoka. Iako je daleko manja od Engleske, s nedavnim referendumom barem nakratko je upravljala sudbinom cijeloga Ujedinjenoga Kraljevstva te držala u napetosti cijelu Europsku Uniju.

Po pitanju granice, barem one kopnene, problema nije bilo: postojeća administrativna anglo-škotska granica postala bi novom međunarodnom granicom. Nije sigurno, međutim, da problema ne bi bilo s morskom granicom. Naime, uredbom o jurisdikciji iz 1968. cjelokupni je britanski epikontinentski pojas podijeljen na dijelove pod engleskim, škotskim i sjevernoirskim nadzorom. Postojeća granica između engleske i škotske jurisdikcije u Sjevernome moru prati 55 stupnjeva i 55 minuta zemljopisne širine i opisana je kao „škotska granica“. Da je Škotska postala neovisnom, smatra se da bi Engleska tražila novu granicu sjevernije od postojeće, a s njome i dio bogatih podmorskih naftnih polja.

Škotska zauvijek

Oko imena Škotske nekoliko je zanimljivosti koje proistječu iz unutarnje isprepletenosti britanskoga otočnoga svijeta. Škotsko ime zapravo je uvezeno iz Irske: dolazi od imena Scots kako su se nazivali naseljenici koji su u 6. stoljeću stigli iz Irske, tada nazivane Scotia. Suvremeni škotski nacionalisti svoju zemlju nazivaju Alba, smatrajući to geličkim (keltskim) imenom za Škotsku. Glavni politički slogan, obilato korišten i u referendumskoj kampanji, glasi Alba gu brath, što se prevodi kao „Škotska do sudnjega dana“ ili „Škotska zauvijek“. A zapravo, Alba jest najstarije poznato ime, ali ne za Škotsku nego za cijeli britanski otok. U latinskim izvorima Alba dolazi u obliku Albion – otud pogrdna sintagma „perfidni Albion“, koja se odnosi ponajprije na britansku politiku, ili pozitivnija „gordi Albion“, kojom se ponekad naziva i nogometna vrsta, ali ne škotska nego engleska!

Za nebeskoga zaštitnika Škotska ima svetoga Andriju, jednog od Isusovih apostola koji je i sam umro mučeničkom smrću tako da je razapet na kosom križu u grčkom gradu Patrasu. Njegove relikvije dospjele su u 8. stoljeću do Škotske pa se otada tamo slavi kao svetac zaštitnik. Prepoznatljiva plava zastava s bijelim dijagonalnim križem, nazvanim Andrijinim, kao škotski se barjak javlja od 13. stoljeća, a u službenoj je uporabi od 1999.      

Kada je 1707. donesen spomenuti Zakon o savezu i raspušten škotski parlament, još je uvelike vrijedila zemljopisna podjela Škotske u dva dijela s rijekom Tay kao okvirnom razdjelnicom između njih. Sjeverno od rijeke Tay bilo je područje gorštačkih klanova ili romantična Škotska kakvu poznajemo iz popularne predodžbe o njoj, posredovane primjerice notornim Gibsonovim filmom Hrabro srce i sličnim medijskim radovima. Nizinski, južni Škoti po svojoj su tradiciji bili sličniji Englezima od sjevernih Škota, posredovatelja drevnih mitova.

Sjeverna Škotska izgubila je s vremenom svoju posebnost i stopila se s angliziranim ostatkom zemlje, no pritom se dogodio i svojevrsni paradoks: gorštačka kultura ili pojedini njezini elementi raširili su se na cijelu zemlju i postali zaštitnim znakovima sveškotskog identiteta i modernoga škotskog nacionalizma. Kiltovi, gajde i plesovi bili su izvorno tipični baš za Visočje, gdje su bile i glavne destilerije u kojima se proizvodi nacionalno piće, ali i jedan od glavnih izvoznih proizvoda – viski. Valja spomenuti i tipične sportove kao što su bacanje kolca ili čekića, koji podsjećaju na natjecateljske vještine popularne u našim dinarskim krajevima. Danas sve te izvorno brđanske običaje poistovjećujemo sa Škotskom u cjelini.

Jedna od većih žrtava unifikacije bio je i škotski gelički (keltski) jezik, kojim je nekoć govorila većina stanovnika Visočja, da bi ga potkraj 20. stoljeća poznavalo, dakle ne nužno njime i govorilo, oko 1 posto stanovnika Škotske. Posljedica modernizacije bila je i depopulacija sjeverne Škotske. Još početkom 19. stoljeća polovica stanovnika Škotske živjela je u Visočju da bi već 1914. taj udjel iznosio manje od 10 posto. Većina Škota preselila se južnije, ponajprije u Glasgow, Edinburgh, ili pak još dalje u Englesku.

Proškotska promidžba

Referendum je bio prigoda zagovornicima škotske neovisnosti da iskoriste sve moguće simbole i znakovlje ne bi li privukli što veću pozornost svijeta. I zaista škotski je referendum na trenutke bio globalni događaj.

Zagovornici škotske neovisnosti svoju su zemlju predstavili u dobrome svjetlu, a njezinu neovisnost kao cilj vrijedan poštovanja. Kampanju su vodili ponajprije oni kojima je to posao, aktivisti Škotske nacionalne stranke, ali i mnoge javno poznate osobe škotskoga podrijetla. Škotska neovisnost predstavljena je kao pozitivna i svijetla perspektiva koja donosi samostalno odlučivanje o svim pitanjima, više novca i mogućnosti u vlastitoj državi, slobodu raspolaganja svim sredstvima, inozemne investicije. Kao na pozitivan a dosežan primjer pokazivalo se na bogatu Norvešku s druge strane Sjevernoga mora. Zagovarati takvu poziciju mnogo je zahvalnije nego zagovarati status quo jer tada ne možete ponuditi nikakve izazove ni pomake. Jedino što preostaje jest strašiti ljude da će im, izaberu li novo, biti lošije nego prije te da će im se uskratiti ovo ili ono. A zagovarati neovisnost bilo je i koreografski zahvalnije jer je proškotska promidžba, oslonjena na spomenute simbole, bila slikovita i maštovita te nadasve simpatična, a probritanska u nedostatku simbolike na koju bi se oslonila suzdržana i manje uočljiva.

Škoti su se ipak odlučili za ostanak u Ujedinjenome Kraljevstvu: na četiri glasa za neovisnost dolazi pet glasova protiv. Dobna granica glasača spuštena je na šesnaest godina kako bi što više mladih moglo odlučiti o dalekosežnoj budućnosti. Očekivalo se da će i to ići na ruku proškotske opcije jer je mlade lakše pridobiti za izazov novoga, no ni taj detalj nije bio dovoljan da se skupi dovoljan broj glasova u korist neovisnosti.

Od 32 referendumska okruga na koja je zemlja bila podijeljena, čak 28 je glasalo protiv neovisnosti. Samo četiri okruga dala su većinski glas u korist neovisnosti: okrug grada Glasgowa i još dva susjedna okruga naslonjena uz njega te grad Dundee, četvrti po veličini škotski grad. Stoga zemljovid referendumskog izjašnjavanja izgleda vrlo jednostavno: dva otoka, Glasgow i Dundee, u kojima je bilo više glasova za neovisnost, i jednoobrazni ostatak zemlje. Za neovisnost nije glasalo ni čuveno Visočje, ni otoci Shetland i Orkney, gdje jedino još ima onih koji govore drevnim geličkim jezikom, ni tzv. naftna prijestolnica Aberdeen, gdje bi se navodno ostvarivala najveća dobit od eksploatacije nafte, pa ni glavni grad Edinburgh, gdje je odnos glasova za i protiv baš na razini zemlje u cjelini.

Postojeći stupanj autonomije dobio je pozitivnu ocjenu glasača, no bilo bi pogrešno misliti da su Škoti posve odustali od samostalnosti. Londonu je s referendumom poslana poruka upozorenja. Sve vrijeme kampanje u Londonu su sa strahom gledali na moguću škotsku neovisnost te odahnuli kada su se doznali rezultati referenduma. Proces devolucije Ujedinjenoga Kraljevstva nije zaustavljen i nastavit će se kako je i obećano u riječima premijera Camerona uoči referenduma.

Referendum je bio važan i za Europsku Uniju u cjelini, posebno za one zemlje kojima bi mogao poslužiti kao presedan i primjer, a među takvima prvo se misli na Kataloniju i mogućnost njezina izdvajanja iz Španjolske. Ishod referenduma ne ohrabruje Kataloniju, a istodobno je toplo pozdravljen u Madridu. Usporedba Katalonije i Škotske otkriva stanovite sličnosti, ali i razlike. Sličnosti su u veličini dviju zemalja i prepoznatljivosti njihovih kultura, u snazi dvaju identiteta pa i potencijalu za izdvajanje iz postojećih okvira. Razlika je ponajprije u ustavno-pravnome okviru jer po postojećim pravilima igre u Španjolskoj nije predviđena mogućnost referenduma na kojemu bi Katalonci sami odlučili o samostalnosti. Kolika bi pak bila potpora stanovništva, zasad možemo samo nagađati, no sigurno se može reći da će otpor Madrida oživotvorenju referenduma biti mnogo žilaviji, što zbog same Katalonije, a što zbog Baskije, koja bi je pratila na putu u neovisnost.  

Referendum je bio jak iskaz škotske samobitnosti i pridonio je jačanju škotske pozicije unutar Ujedinjenoga Kraljevstva. Jedini stvarni gubitnici referenduma njegovi su glavni politički protagonisti – prvaci Škotske nacionalne stranke. A s njima u vezi jedna jezična zanimljivost. Vođa SNP-a preziva se Salmond, i samo zadnje slovo d smeta da se njegovo prezime ne prevede kao losos. Njegova zamjenica zove se Nicola Sturgeon (spomenimo uzgredice da se u našim medijima o njoj, zbog imena, više puta govorilo kao o muškoj osobi). Njezino prezime označava baš doslovce također jednu ribu – jesetru. Britanski premijer David Cameron ima prezime koje se inače svrstava u tipična škotska, a ne engleska prezimena, i u izvornom značenju označavalo je čovjeka iskrivljena nosa. Kada to znamo, moglo bi se malo poigrati riječima i reći da je na referendumu „krivi nos pobijedio dvije ribe“.