Ritam mijena

Usprkos „atmosferi“ koja nije sklona pjesnicima i pjesništvu, pjesnici uporno traže svoju „zraku svjetla“. Tako je i đakovački pjesnik Franjo Džakula, rodom iz Bosne i Hercegovine (općina Stolac), objavio svoj poetski otpor bezumlju svijeta, svoju pjesničku zbirku pod simboličkim naslovom Iz vremeplova, u kojoj u pogovoru ističe da je „svaki čovjek umjetnik već po tome što ima snage da proživi život“. U Vremeplovu sabrano je devedesetak pjesama koje nisu omeđene naslovima ciklusa. U dvanaest pjesama objavljenih na početku stihozbirke (Oda, Delfi 1990, Drvo, Kameleon, Moja zmija, Nocturno, Razglednica, Rijeke uviru, Sjećanja, Stari pjevač, Trulež, Uskrsnuće mrtvih) dominiraju rime. U vremenu „imidža netransparentnosti“ autor je na tragu naše ponajbolje književne tradicije. U pjesmi Kameleon („Ništa ponovo viđeno nije isto“), s istančanim poetskim iskustvom propituje fenomen životnih mijena i nemogućnost da se išta izmijeni u svakodnevnom slijedu stvari: „I svejedno je kakvo mu je ime, / obličje i boje mijenja svakog trena, / Pred onom mijenom što vlada nad svime, / osjeća se cijela vječnost prevarena“.

Izd. vlastita naklada, Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2014.

U kontrapunktu životnih mijena ta je poezija ponajviše rezignirana: „A drvo gleda pokradeno / i ne zna da će kostur biti / Bez lišća vjetar će mu šaptat / Sve je rođenjem izgubljeno“ (Razglednica). Autoru je prva zbirka pjesama Razglednice (1988). A onda slijede redom stihozbirke Baštinik drveta, Pisma djeteta, Pjesme o sjenama, U snu modrom od godina, Zrna gorušice, Zapisi o zelenim slikama.

Pjesnička zbirka Iz vremeplova sačuvala je od zaborava neka gotovo nostalgična sjećanja na djetinjstvo i lik brižne majke, čuvarice obitelji (Blagoslovljena si ti, Bratu Jakovu). Pjesnik misli da bi trebalo „pohraniti bajkovitost djetinjstva“: „Moglo se još onda sve posložiti / u tvoje malo srce“. Ipak, ostajući dosljedan odabranim poetskim snoviđenjima, zapisat će neumoljivu tjeskobu svijeta: „Topim svoju misao čajem / da nema tako ružne / ni tako bajkovite bajke / kao što je hodanje zemljom“ (Čaj). Pjesnik zna da je „hodanje“ zemljom mučno i da „proizvodi“ obuzdane, pokorene, ponižene, uništene živote (Cvijet, Daleko je zeleno, Dvojstvo, Imao sam djetinjstvo, Jedan dan u životu bodeža, Lei Deutsch).

Ljudski život koji nam je dan autor propituje u samu središtu svoje poetske samoće što je sazdana od tjeskobne „slabosti“, ali je i dokaz osebujne „zriobe“.  U neumornom poetskom htijenju da dođe do esencije stvari autor se priklanja ironijskom iskazu,  intenzivno naglašenom u pjesmi Odaje, u kojoj dominira paradoks poetskog snoviđenja i stvarnosti rastočenih bića. Usprkos ravnodušnosti svijeta možda će na kraju „dugog i premračnog“ tunela zatitrati ona simbolična svjetlost kojoj teže i ponajbolji stihovi Iz vremeplova.