Rana glazba u kasne sate

Zahvaljujući naporima Alojzija Prosolija, utemeljitelja udruge Sveta glazba, i ove se godine održala Noć glazbe u Zagrebu, međunarodni festival rane glazbe, pokrenut 2009. Ovaj se odvijao 13. rujna, a u jednu večer donio je četiri koncerta, održanih jedan za drugim u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije na Dolcu. Iako se opravdano moglo pretpostaviti da će nekoliko sati glazbe s tek petominutnim stankama slušateljima biti naporni, unatoč organizacijski nes(p)retnim rješenjima, programski koncept te prije svega vrhunske interpretacije pridonijeli su dinamičnosti.

Vedrana Zrnić i Yasunori Imamura

Glazbenom programu prethodio je nepotrebno predug pozdravni govor koji nije zamijenio izostanak programske knjižice. Na početku su se uz sigurnu orguljsku pratnju Marija Penzara predstavile mlade pjevačice djelima Caccinija, Monteverdija, Lukačića, Cecchinija i Jelića – programom njima ipak odveć teškim. Vedrana Zrnić imala je jasan i bogat ton, no nedostajalo joj je muzikalnosti. Stilskoj interpretaciji rane glazbe najviše se približila Josipa Bainac, no ostaje joj poraditi na intonativnoj sigurnosti i ujednačenosti boje tona unutar različitih registara. Iako su odabrale sporiji tempo no što je uobičajeno kod izvedbe Lukačića, Cecchinija i Monteverdija, Jelena Čilaš i Martina Klarić publici su se, osim solistički, predstavile i u duetima, pri čemu su pokazale kako zajedničkim osluškivanjem i prilagođavanjem mogu ostvariti lijep nastup. Dok je Martina Klarić prenijela svoje bogato iskustvo kad je u pitanju glazba baroka, pa je smetala tek nešto slabija dikcija, nastupu Jelene Čilaš nedostajalo je odvažnosti, a boja glasa svakako bi bila prikladnija za Mozartove opere. Premda nijedna pjevačica zadatku nije odgovorila u potpunosti, u daljem će im usavršavanju sigurno pomoći trodnevni seminar Yasunorija Imamure. Japanski lutnjist surađivao je sa svim važnijim ansamblima rane glazbe te umjetnicima poput Hopkinsona Smitha, Tona Koopmana, Marca Minkowskog, Philippea Herreweghea.

Imamura se odlučio slušateljima predstaviti na vihueli, svirajući glazbu španjolskih skladatelja prve polovice 16. stoljeća. Intimna ostvarenja Luysa Milána, Diega Ortiza, Luysa de Narváeza, Luysa Venegas de Henestrosa i Alonsa Mudarre pod Imamurinim prstima zazvučali su muzikalnošću koja je prelazila u transcendentalnost. Oblikujući i najmanji detalj, pazeći na svaki ton, logično vodeći fraze prema zaokruženoj cjelini Imamura je slušatelje vratio u zlatno doba Španjolske, izvedbom najviše razine, kakva se čuje tek rijetko. Bila je to uistinu Glazba, a Yasunori Imamura nedvojbeno je umjetnik kojega bismo voljeli i u budućnosti čuti na hrvatskim koncertnim prostorima.

Osim što je znanja i iskustva prenosio pjevačicama, održao je i lutnjistički seminar.

Jednosatnim koncertom glazbu, mahom talijanskih autora renesanse, prenijeli su Igor Paro na lutnji te Ema Stein svirajući vihuelu de mano. Iako je bio pravi izazov nastupiti nakon Imamure, dvoje glazbenika odlično se snašlo, pokazujući sigurnost te skladno nadopunjavanje u zajedničkim izvedbama.

Nakon središnjega vihuelsko-lutnjističkog dijela manifestacije, kraj večeri, baš kao i početak, protekao je u znaku vokalne glazbe. U kasne sate publika je zajedno s urugvajskim kontratenorom Leandrom Marziotteom te hrvatskim teorbistom i lutnjistom Diegom Leverićem otputovala na renesansne dvorove – središte uglazbljene poezije. Uz izvrsnu pratnju lutnjista, Marziotte, iako mlad, nastupom je opravdao sve dosad svjetski zapažene uspjehe. Precizne intonacije, lijepo oblikovana tona i s pažnjom posvećenom tekstu oduševio je prisutne. Nakon glazbe engleskih skladatelja, nešto iza ponoći 6. noć glazbe u Zagrebu završila je povratkom u Italiju, kolijevku vokalne muzike.