Porfirije je sve rekao šutnjom

Kad je tada još neustoličeni mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije dao svoj prvi službeni intervju nakon odluke Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve o njegovu imenovanju, izgledalo je da stiže čovjek koji će pisati neku drukčiju povijest u odnosima između Hrvata i Srba na području Republike Hrvatske. Jasno je da ti odnosi imaju svoj odraz i na druge države u hrvatskom susjedstvu, posebno na Srbiju i BiH. Dajući Hini intervju, Porfirije je rekao da dolazi otvorena srca, nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo i da je bolje susjed blizu, nego brat daleko.

Koliko god bila kratka, ova njegova izjava vrlo je jezgrovita i nabijena snažnom porukom koja bi, kad bi bila provedena, mogla iz temelja promijeniti mnoge društvene i političke odnose na prostoru koji su stoljećima opterećeni međusobnim nepovjerenjem Hrvata i Srba. Za nas Hrvate, Porfirijeva izjava da je „bolje susjed blizu nego brat daleko“ nije ništa drugo nego pozivanje pravoslavnih vjernika na nepobitne i nepromjenjive činjenice, odnosno na to gdje žive.

Nemirna povijest hrvatsko-srpskih odnosa na prostoru Republike Hrvatske nije bila uvjetovana pokušajem pridošlica u prošlim stoljećima da zadrže svoje običaje, jezik, kulturu, tradiciju, pa čak i vlastite legende. Te je odnose dugoročno uokvirio pokušaj tih ljudi da svoj jezik, kulturu, tradiciju, običaje i legende nametnu onima koje su zatekli na prostoru na koji su došli potražiti spas od osmanskoga progona. Nepoštivanje susjeda najkraći je opis stoljetnih napetosti. Onda se konačno pojavio Porfirije s ovom izjavom.

Ovo što je on izgovorio bilo je toliko snažno da nitko u Hrvatskoj nije obratio posebnu pozornost na njegovo izbjegavanje da u istom tom razgovoru za Hinu nedvosmisleno izjavi kako se ne protivi beatifikaciji kardinala Stepinca, iako zna koliko je Hrvatima to važno pitanje. Je li to bila prva Porfirijeva figa u džepu?

Nije trebalo dugo čekati da se na kušnji nađe iskrenost mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Pobrinuo se za to Milorad Đurđević, šibenski paroh već godinama sklon podizanju međunacionalnih tenzija.

Nepoštene parohije

Hrvatski branitelj pravoslavne vjeroispovijedi Vojislav Beader prerano je preminuo u svojoj 54. godini. Sahranjen je 20. kolovoza ove godine na šibenskom groblju Svetog Spasa. Nažalost, pokopan je bez vjerskog obreda koji je poželio za života i koji je željela njegova obitelj. Šibenski paroh Milorad Đurđević odbio je voditi vjerski obred ako pokojni Beader bude pokopan uz pripadne mu vojne počasti s hrvatskom zastavom koja će prekrivati lijes. Očevici kažu da je prije pogreba vladala neprimjerena napetost između paroha i članova obitelji, koji su se, pritisnuti Đurđevićevom ucjenom, odlučili za hrvatsku zastavu na lijesu i vojne počasti. Paroh Đurđević ostao je dosljedan svojoj ucjeni i odbio je voditi vjerski obred na pokopu. Hrvatski branitelj Vojislav Beader pokopan je uz pripadne mu vojne počasti i molitve kolega branitelja. Tada već ustoličen mitropolit zagrebačko-ljubljanski nije ni jednom riječju reagirao na incident. Milorad Đurđević, paroh koji je nešto slično napravio i proteklih godina, još je u službi.

Istražujući slučaj, pokušao sam saznati postoji li neki vjerski propis koji bi zabranjivao vojne počasti prilikom pravoslavnoga vjerskog obreda na pogrebu. Nisam pronašao bilo kakvu odredbu ili nešto slično zbog čega bi šibenski paroh mogao postupiti kao u opisanom slučaju. Dapače, naišao sam na druge primjere koji govore da nije nimalo neuobičajeno da se u Hrvatskoj pripadnici pravoslavne vjeroispovijedi sahranjuju uz vojne počasti. Tako je 1993. u Osijeku pokopan Stevan Milić, pripadnik 1. gardijske brigade, Tigrova. On je, po svemu sudeći, bio prvi od branitelja pravoslavaca koji su poginuli u obrani domovine i koji su pokopani uz zaslužene vojne počasti i s hrvatskim barjakom preko lijesa.

Šibenski paroh u ovom slučaju nije poštovao slobodu svog vjernika na vlastiti izbor. Mitropolit Porfirije svega nekoliko tjedana nakon službenog ustoličenja pogazio je vlastite riječi. Dolazeći na službu u Hrvatsku, on je rekao: „Iznad svega poštujem slobodu svakoga i u slobodi osobnu opredijeljenost po svakom pitanju, pa i po pitanju vjere!“ Da te njegove riječi ne bi zvučale mlako, Porfirije je naglasio i da će, u skladu sa svojom odgovornošću, ukazivati ako zapazi bilo kakav oblik prisile vezan uz vjeroispovijed i da će činiti sve da zaštiti slobodu vjeroispovijedi!

Porfirije u ovom slučaju nije reagirao. Zar trebamo zaključiti da se izjavama trsio očekujući drukčija zbivanja, očekujući pritisak na pravoslavce i njihovu vjeroispovijed od strane katoličke većine? Zar je Porfirija iznenadilo saznanje da su baš neki radikalni pravoslavci najveći neprijatelji slobodne vjeroispovijedi pravoslavnih vjernika?

Pupovčeva trgovina

Po svemu sudeći, Porfirije se jako dobro uklopio u postojeću situaciju u Hrvatskoj, u kojoj su međunacionalne napetosti nekima postale unosan posao. Naime, na spomenuti incident nisu reagirale ni Novosti, poluslužbeno glasilo srpske manjine u Hrvatskoj, koje je baš zbog tog svog statusa obilno financirano iz državnog proračuna. Je li taj tjednik namjerno prešutio incident u Šibeniku? Možda, ali nisam baš uvjeren u to. Ako malo pažljivije analiziramo sadržaj tih novina, neće nam biti teško shvatiti da se oni više bave čistim političkim temama, čvrsto zagovarajući sve što radi ljevica u Hrvatskoj i latentno podupirući ideju jugoslavenstva. Ukratko, te novine rade točno ono što treba njihovu šefu Miloradu Pupovcu. Dobrobit srpske manjine u Hrvatskoj i pravoslavaca među njima Pupovcu i novinarima njegovih Novosti zadnja su rupa na svirali, rekli bi u narodu. Po svemu sudeći, u tu i takvu politiku savršeno će se uklopiti i mitropolit Porfirije: zajedno u šutnji kad treba donositi mir među narodima i zajedno galamiti kad treba podupirati napetosti na kojima oni opstaju.

Kako izgleda ta Pupovčeva trgovina međunacionalnim napetostima, odnosno kapitaliziranje tobožnje srpske ugroženosti u Hrvatskoj, dobro može opisati primjer od prije osam godina iz Knina.

Bila je to jedna od onih godina velikih i masovnih požara po cijeloj Dalmaciji. U gašenju vatrene stihije posebno se iskazao pripadnik kninskoga dobrovoljnog vatrogasnog društva. Zdrava mladića iz stare kninske katoličke obitelji, koja se u Kninskom polju u franjevačkim maticama rođenih i umrlih bilježi od 17. stoljeća, puno snažnijeg od većine vršnjaka profesionalna vatrogasna brigada upućuje na školovanje u Zagreb. Plaćaju mu jednogodišnji smještaj i sve troškove školovanja. Može li država bolje investirati? Koji tjedan prije nego što će položiti završne ispite, Mihovila G. pozivaju na gašenje požara pod kojima se nalazi cijela Dalmacija. U pauzi između dva požara jedne noći dolazi u Zagreb, polaže završni ispit s odličnim uspjehom i vraća se izravno na požarište. Nakon nekoliko tjedana, kad su požari u Dalmaciji smireni, dočekuje ga neugodna vijest. Gradonačelnicu Knina ucijenila je SDSS, stranka kojoj je na čelu Milorad Pupovac i koja je bila koalicijski partner HDZ-u u Kninu. Prijetili su da će srušiti gradsku vlast ako u profesionalnu vatrogasnu brigadu ne bude primljen Srbin povratnik koji je prije Domovinskoga rata bio u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi. Nemajući kamo, gradonačelnica naređuje vatrogasnom zapovjedniku da se primi povratnik jer tako traži tadašnji šibensko-kninski dožupan Mirko Rašković. No muškarac u kasnim pedesetim godinama ne prolazi zahtjevni liječnički pregled za profesionalnu vatrogasnu brigadu. I opet je Mihovil G. pozvan da opravda zašto je država investirala u godinu dana njegova boravka i školovanja u Zagrebu. No na scenu opet stupa Pupovčeva stranka SDSS i prijete rušenjem gradske vlasti. Traže pauzu, u kojoj je njihov favorit otišao u Beograd i vratio se s liječničkom svjedodžbom. No riječ je o dokumentu koji nije izdala ovlaštena ustanova u Republici Hrvatskoj i nevažeći je. Tu prestaje svaka volja za poštovanjem zakonitosti od strane Pupovca i njegovih, ali i hrvatskih institucija. SDSS je tada bio u parlamentarnoj koaliciji s HDZ-om.

Kratko nakon pada HDZ-a s vlasti, Milorad Pupovac brzo se preselio pod skute SDP-a. Iako je Milanović formalno izjavljivao da nikad neće surađivati s Pupovcem, sad, kad je ostao bez vlastite parlamentarne većine i kad su mu glasovi nacionalnih manjina potrebni za svaku saborsku odluku, promijenio je retoriku. A Pupovac je sve ovo vrijeme putem svojih Novosti podnosio dokaze pravovjernosti, nimalo ne hajući za nacionalne interese Srba u Hrvatskoj i uporno se baveći podgrijavanjem međunacionalnih napetosti uz neskrivenu potporu lijevoj političkoj ideji.

Kontrola novca
ugrožava manjine?

Što bi se dogodilo kad bi Porfirije i Pupovac počeli provoditi u djelo mitropolitove riječi po kojima je bolje susjed blizu nego brat daleko, a posebno ono kad kaže da će poštovati slobodu svačije osobne opredijeljenosti? Što bi se dogodilo kad bi Pupovac i Porfirije jasno svojim sunarodnjacima i vjernicima rekli da je djeci srpske nacionalne manjine pametnije učiti hrvatski školski program ako planiraju svoju budućnost u Hrvatskoj nego da uče iz knjiga koje su pisane po srbijanskom školskom programu? Što bi se dogodilo kad bi Porfirije jasnim ekumenskim porukama objasnio svojim vjernicima koliko je pogubno kad netko na nekoj utakmici viče „Nož, žica, Srebrenica!“? Što bi se dogodilo kad bi Pupovac prestao govoriti protiv proslave Oluje i kad bi priznao kako je svjestan da su zločini koji su se dogodili bili pojedinačni i izolirani incidenti? Za početak, Hrvati bi im počeli vjerovati. Onda bi nestalo međunacionalnih napetosti, nestalo bi priča o ugroženosti, a nestalo bi i potrebe da se neki projekti financiraju iz proračuna. Možda bi se čak smjelo i kontrolirati financijske tokove novca u nekima od tih projekata. Zasad se nitko ne usudi to učiniti jer bi i to možda bilo opisano kao ugrožavanje nacionalne manjine.

Lijepo je rekao Porfirije: „U skladu sa svojim mogućnostima ukazivat ću na svaki oblik prisile na slobodu pojedinca.“ Je li mislio na onakav oblik prisile kakav je napravio paroh Đurđević u Šibeniku ili je mislio na moguće kontrole novčanih tokova za projekte srpskih političkih stranka i njima pridruženih udruga? Je li Porfirije mislio na slobodu hrvatskog branitelja da uz vjerski pravoslavni obred izabere i hrvatski stijeg na svom lijesu ili na slobodu nekih ljudi u Vukovaru da ne moraju progovarati o sudbini više od tisuću nestalih koje njihova rodbina traži i o vukovarskim silovateljima koji se slobodno šeću? Mitropolit zagrebačko-ljubljanski svojom je šutnjom o šibenskom slučaju, bojim se, sve rekao.