Pjesnik gnjevne Ukrajine

Izabrane pjesme Tarasa Ševčenka u izdanju Matice hrvatske nisu ni slučajno ni obično izdanje. U doba kada ime Ukrajine ne napušta svjetske medije zbog dramatičnih događaja opstanka te zemlje u otporu invaziji, u Zagrebu izlazi nova knjiga prijevoda njezina pjesnika. Svojedobno je August Šenoa ponudio prvi prijevod Ševčenka na južnoslavenskome prostoru, a Matica hrvatska poslije je objavila isto tako prvo knjižno izdanje prijevoda. Nova knjiga nastavlja hrvatsku tradiciju razumijevanja Ukrajine i njezine književnosti. Taj pjesnik, slikar, nacionalni bard i prorok, rođen prije dvjesto godina u siromašnoj obitelji kmetova, aktualan je i danas zbog svojih svevremenskih djela koja ocrtavaju situaciju u Ukrajini kako u vrijeme kad su nastala, tako i danas.

Fenomen Tarasa Ševčenka upravo je u činjenici da višestruko talentiran Ukrajinac nije izgubio aktualnost ni nakon gotovo dva stoljeća, a prigodom izdanja odabranih pjesama osvrnut ćemo se na njegovo pjesničko stvaralaštvo koje ga je u kratkom, četrdesetsedmogodišnjem, životu koštalo deset godina progonstva i ropstva, da bi nakon toga bio pušten na prividnu slobodu, a zapravo je bio pod stalnom pratnjom žandarmerije. Treba spomenuti i to da je najveći dio života, dvadeset i četiri godine, bio kmet bez uvjeta za normalan život i školovanje. Pojavio se u jednom od najkritičnijih trenutaka u povijesti Ukrajine – na početku 19. stoljeća, kad je pod upitnikom bilo njezino postojanje jer je Rusko Carstvo nijekalo sve ukrajinske nacionalne vrijednosti. Pjesnik koji je za Carstvo označavao veliku prijetnju, strah i trepet zbog svojih djela, pa je zbog toga bio proglašen jednim od najvećih zločinaca i neprijatelja carske Rusije, zaslužuje posebnu pozornost, danas možda više nego ikada prije, još od svoje smrti ili vremena Sovjetskog Saveza.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Izdanje u povodu dvjestote obljetnice pjesnikova rođenja zabljesnulo je, ni više ni manje, nego u ova (ponovno) strašna vremena za Ukrajinu, kad ta slavenska zemlja bogate povijesti, kulture i tradicije proživljava po tko zna koji put napade i ugnjetavanja svoga slavenskog susjeda nešto mlađe povijesti, koja je nastajala, između ostaloga, na krvi, znoju i kostima ukrajinskog seljaka – kmeta i kozaka, o čemu u pjesmama govori Taras Ševčenko. Hrvatska, koja je doživljavala slične nedaće tijekom povijesti pa može u Ševčenkovim pjesmama pronaći neke poznate i zajedničke momente, na taj je način pokazala solidarnost sa slavenskom sestrom Ukrajinom, a rezultat je još jedno izdanje Ševčenkove poezije u povijesti hrvatske ševčenkiane – hrvatske društvene misli o Ševčenku. August Šenoa je 1863. (u godini kada je ukrajinski jezik zabranjen kao nepostojeći) započeo tradiciju razumijevanja Ukrajine prijevodom pjesme Rasuta mogila, jednog od boljih djela političke lirike u Ševčenkovu stvaralaštvu, koja metaforizira dramatično stanje u Ukrajini kako u Ševčenkovo, tako i u današnje vrijeme. Taj prijevod ne označava samo početak prevođenja Ševčenkovih djela u Hrvatskoj, već i na cijelom južnoslavenskom prostoru. Šenoa svojim prijevodom uvodi u hrvatske kulturne krugove ime Tarasa Ševčenka i njegove zemlje Ukrajine (a ne Malorusije, Jugozapadnog kraja ili sličnih naziva kojima je ruski carizam nijekao postojanje tog naroda i zemlje) te predočava patnje ukrajinskog naroda koje je uzrokovao drugi, slavenski, susjed, čime se ruši mit o slavenskom bratstvu naroda – utopija koja je u to vrijeme bila aktualna u Hrvatskoj. U izdanju Matice hrvatske svjetlo je dana već ugledala knjiga prijevoda Tarasa Ševčenka, i to još u pretprošlom stoljeću, točnije 1887. Zaslužan je August Harambašić, koji je preveo veće lirsko-epske spjevove te ih objedinio u knjizi Pjesničke pripovijesti, prvom knjižnom izdanju prijevoda ukrajinskoga pjesnika na južnoslavenskom prostoru. Tijekom 20. stoljeća razvija se hrvatska ševčenkiana, objavljuju se različite publikacije u povodu važnih datuma iz piščeva života. Josip Badalić, Ivo Kozarčanin, Stanko Gašparović samo su neka od imena koja su tekstovima pridonijela problematici lika i djela Tarasa Ševčenka.

Suvremeni pristup Ševčenku

Pedesetih godina 20. stoljeća Ševčenkovo stvaralaštvo dobiva novo primjereno tumačenje, i to iz pera poznatoga hrvatskog rusista – Aleksandra Flakera. U to je vrijeme objavljen i prijevod pjesme Oporuka u prijevodu rusistice Antice Menac. Upravo je Antica Menac ostvarila nove prijevoda Ševčenkovih pjesama. Počevši s prijevodom pjesme Oporuka 1950, označila je moderan pristup poeziji Tarasa Ševčenka i novo razdoblje u odnosu Hrvata prema pjesniku. Kako se hrvatska ukrajinistika širila i kako je Ševčenko počeo doživljavati sve veću zastupljenost u kulturnom životu s različitim publikacijama, tako se osjećala i nužnost prevođenja pjesnika na suvremeni hrvatski jezik. U tom smislu Antica Menac vrhunskim prijevodima nastavlja tradiciju hrvatske ševčenkiane, i to upravo u ovaj gotovo simbolički čas kad su se poklopile dvjestota godišnjica piščeva rođenja i nemiri u Ukrajini, a 2014. proglašena je godinom Tarasa Ševčenka.

Novo dvojezično izdanje čini pedeset prevedenih pjesama, a Antica Menac Ševčenka je inače prevodila tijekom posljednjih šezdeset do sedamdeset godina. Formama i značenjski sličan leksik i srodna frazeološka uobličenja pogoduju uspješnu prijevodu s jednog slavenskog jezika na drugi srodni slavenski jezik, ali, s druge strane, brojne različitosti između dvaju jezika čine taj vid književnog djelovanja teškim, dugotrajnim i izrazito pedantnim poslom. Antica Menac u prijevodu je posezala i za nekim arhaizmima i provincijalizmima kako bi što vjerodostojnije prenijela duh Ševčenkove poezije. Također je vjerno prenijela Ševčenkovu složenu rimu, a konačni je rezultat nadahnut, elegantan, vrhunski prijevod koji je prenio poetiku i duh originala.

Knjiga donosi i leksikon komentara pod imenom Rajise Trostinske, dugogodišnje profesorice s Katedre za ukrajinistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ona navodi kako „sačuvati poetiku Ševčenkovih pjesama nije lako. Treba biti i pjesnik, i glazbenik, i znanstvenik, a sve to imamo u jednoj osobi – Antici Menac“. Također navodi da su kompozicija i ritam ekvivalentno dati u prijevodu. Trostinska upotpunjuje knjigu komentarima jer je čitatelju ponekad teško shvatiti povijesno-kulturni kontekst pjesama. Tako ona upoznaje čitatelja sa svijetom kozaka Zaporožaca, hajdamaka, hetmana, čumaka, koji su neki od likova pjesama, te daje neke biografske i druge podatke o Ševčenkovu životu i stvaralaštvu.

Nacionalni bard

Knjigu otvara uvod u baladu Ureknuta, prvu objavljenu Ševčenkovu pjesmu s izrazitim simboličnim značenjem, kojom obično počinju posthumna izdanja pjesničke zbirke Kobzar. Taj je uvod uglazbljen i postao je jednom od najizvođenijih pjesama u Ukrajinaca. Prikazan je romantičarski krajolik rijeke Dnjepra kao metafore gnjevne Ukrajine spremne na pobunu protiv nepravde. Među izabranim se pjesmama našao i ulomak iz Raskopane mogile, prve pjesme prevedene na hrvatski jezik (Šenoa), koja simbolizira ukrajinsku nacionalnu tragediju kad tuđinac iskopavajući grobnice krade vrijednosti iz slavne prošlosti Ukrajine. Najčešće prevođenom i uglazbljenom pjesmom Oporuka Ševčenko poziva na stvaranje nove, velike i slobodne obitelji, čime aludira na ukrajinski narod. U knjigu su uvrštene i neke pjesme iz ciklusa U samici. Riječ je o pjesmama Svejedno mi je da l’ ću živjet’... i Pred kućicom je višnjik mali. Ciklus se sastoji od trinaest pjesama napisanih 1847, u razdoblju kad se Ševčenko nalazio u samici u Sankt Peterburgu i čekao presudu zbog svoje kulturno-umjetničke djelatnosti. Te pjesme govore o spremnosti pjesnika da podnese sve nedaće, ali i o ravnodušnosti prema svemu osim prema sudbini njegove Ukrajine. Pedeseta je i posljednja pjesma Možda bi sada dobro bilo... u kojoj Ševčenko predosjeća vlastitu skoru smrt. Pjesma odiše smirenošću i optimizmom, pjesnik je ispunio svoju ulogu, bio je dosljedan u širenju svoje poruke do sama kraja, nikada konformist.

Pjesme je odabrao i pogovor napisao Jevgenij Paščenko, predstojnik Katedre za ukrajinski jezik i književnost. Paščenko se priređujući izbor iz poezije namjerno odlučio za nove, suvremene prijevode pjesama (a ne za, recimo, povijesnu retrospekciju prijevoda, Šenoina i Harambašićeva, što je također bila legitimna mogućnost), i to je bila dobra odluka. Priređivač u pogovoru daje cijeli prikaz ukrajinske povijesti, Ševčenkova života i stvaralaštva, u kojem naglašava kako ovo nije točka, već nastavak hrvatske ševčenkiane, te ističe da je sljedeća zadaća prijevod cijele Ševčenkove pjesničke zbirke Kobzar na hrvatski jezik.

Hrvatski čitatelj ovim je izdanjem dobio bogatstvo susreta s vrsnim prijevodom izabranih pjesama najvećeg ukrajinskog pjesnika. Veliko ime strane (a opet srodne) književnosti, povod dvjestote obljetnice rođenja pjesnika, veliko ime hrvatske prevoditeljice, svevremenost i suvremenost pjesama, njihova aktualnost s današnjim događajima u Ukrajini samo su neki od razloga da svi ljubitelji poezije i književnosti posegnu za ovim djelom u izdanju Matice hrvatske.