Odrazi venecijanskog klasicizma

Tijekom duge povijesti umjetničkih dodira između dviju obala Jadrana – od rimske antike pa do međuratnih Mussolinijevih urbanističkih ekskursa – prostori Istre i Dalmacije novim su likovnim strujanjima bili izloženi iz raznih talijanskih kulturnih zona, a stjecajem povijesnih okolnosti ponajviše iz Venecije. I dok o mletačkim utjecajima na našu gotičku i renesansnu arhitekturu, ili na importirani sloj baroknoga slikarstva i oltarne plastike postoje relevantna istraživanja i opsežna znanja, međusobne relacije nakon rasapa Serenissime naglo opadaju pa su u 19. stoljeću s novom francuskom, potom i austrijskom upravom postale marginalne i posljedično vrlo slabo istražene. 

Portret Giannantoina Selve na venecijanskom
Teatro la Fenice,
1837.

Stoga je djelovanje Giannantonija Selve (1751–1819), jednog od ključnih arhitekata venecijanskoga klasicizma u Dalmaciji, poglavito u Trogiru, gdje je projektirao i gradio za aristokratsku obitelj Garagnin, prvorazredna kulturološka tema o kojoj je nakon obranjenoga doktorata arhitektica Ana Šverko nedavno publicirala i opsežnu znanstvenu monografiju. Knjige posvećene opusima pojedinih arhitekata u nas su još rijetke i fokusirane uglavnom na autore 20. stoljeća, pa je istraživanje koje zadire u nešto dublji povijesni sloj graditeljske baštine Dalmacije važan korak u međunarodnoj kontekstualizaciji arhitekture nastale na našem tlu. Okosnicu studije čine analize 44 sačuvana (i prethodno pouzdano atribuirana) lista Selvinih nacrta raznih građevina projektiranih za trogirsko područje – od uređenja interijera do rekonstrukcije palače Garagninovih, novogradnji u okolici grada, do parkovnoga i agrarnog uređenja na zemljoposjedima iste obitelji. Svi projekti nastali su u razdoblju 1800–1806, no tek je manji dio realiziran, a još manji i fizički očuvan do danas.

Izd. Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2013.

Strukturu knjige čine tri velike cjeline (s diskursom tumačenja – od općeg ka pojedinačnom). U uvodnom dijelu razmatra se širi europski okvir klasicizma kao stila i razdoblja, podsjeća se na kontekst velikih revolucija, a u teorijskoj potki i na pojam ideala u arhitekturi klasicizma (s referencijama na koncepte Boulléea, Ledouxa, Canove, Piranesija), također na romantični interes za klasične starine (Cassas, Adam, Clérisseau), što će u konačnici iznjedriti glavne atribute novoga stila. Potom se autorica osvrće na Veneciju kasnog 18. i početka 19. stoljeća te u još užem razmatraju – na arhitekturu Dalmacije istoga doba s ključnim imenima koja su ondje djelovala (arhitekti Basilio Mazzoli, Franceso Zavoreo, Valentino Presani).

U drugom dijelu, naslovljenu Arhitekt i naručitelj, autorica daje biografski i arhitektonski kroki Giannantonija Selve s njegovim venecijanskim projektima i kontekstom arhitektova europskoga intelektualnog sazrijevanja (Selvin grand tour) te paralelno i biografske crtice o Ivanu Luki Garagninu, trogirskome plemiću, „praktičnom romantičaru“ (nećaku splitskoga nadbiskupa Ivana), koji će Selvu angažirati na nizu projekata na svome veleposjedu. Za upoznavanje Selve i Garagnina autorica drži ključnim zajednički socijalni milje susreta visokoga plemstva i inteligencije toga vremena koji su se događali u venecijanskom salonu grofice Isabelle Teotochi Albrizzi.

U trećoj cjelini Ana Šverko usredotočila se na analizu tri ključna Selvina djela iz trogirskog opusa: preoblikovanje palače Garagnin u samu gradu, zatim agrarni park Garagninovih na Travarici s vrtnom arhitekturom te na ladanjski kompleks paladijanskoga ishodišta u Divuljama kod Trogira, s idejom ferme ornée (uljepšanoga gospodarstva).

Uzorno priređena knjiga opremljena je iscrpnom bibliografijom i referencijskim aparatom s više od 400 diskusijskih bilješki (vrijednih koliko i osnovni tekst!), uz to sadrži i regesta s transkripcijom ključnih arhivskih dokumenata (uglavnom dosad nepoznatih), imensko kazalo i bogatu ilustracijsku opremu sa 197 reprodukcija povijesnih nacrta, karata, starih gravura i dokumentarnih fotografija. Razumljivo je da ovako veliku knjigu u našim uvjetima nije moguće publicirati u punom opsegu dvojezično, no dobroj međunarodnoj recepciji svakako će pomoći opširni engleski sažetak, prevedene uvodne dionice te legende slika koje su sve opremljene usporednim hrvatsko-engleskim opisima. Uklapanje hrvatskoga kulturnog prostora u širu „topografiju“ vrsne venecijanske arhitekture klasicizma najveći je prinos ove knjige, koja će zasigurno potaknuti i druga originalna istraživanja još nepoznatih opusa ili neatribuiranih autora dalmatinskoga 19. stoljeća