Novi i stari šef dirigent

Dva su zbivanja obilježila novije vrijeme glazbe na HRT-u. Za Simfonijski orkestar HRT-a u velikoj je tajnosti, kao u kakvom krimiću, nimalo primjerenu ustanovi od javnog interesa, izabran novi šef dirigent. Bivši pak šef dirigent Pavle Dešpalj, skladatelj i dirigent, s neprijepornim glazbenim kriterijima i ukusom, ovih je dana koncertom proslavio osamdeseti rođendan.

Smiješno je kad ne bi bilo ozbiljno da se ime novoga šefa dirigenta taji „ko što zmija krije noge“ i da su na manipulatorske „tajne“ u zemlji zabrinjavajuće nezaposlenosti u strogo povjerljivoj „šutnji“ pristali svi odreda. Ime novoga šefa Simfonijskog orkestra Enrica Dinda nije izlazilo u javnost do velike fešte na promociji nove sezone u Muzeju Mimara. Pa u čemu je problem velike tajnosti? Doznati ime šefa dirigenta da onemoćali opako „desetkovani“ novinari ne bi malo pročeprkali po dosadašnjim dometima izabranika? U velikoj demokraciji presudnu je izbornu riječ imao Orkestar koji je Dindo naprečac šarmirao. On je, toliko znamo, odličan violončelist, dobitnik uglednih nagrada, koji je u drugim promocijama jednakopravnih ipak ostao u B-planu. Ljubav prema dirigiranju, prema vlastitoj izjavi, iskazivao je već u djetinjstvu glumom sa špagetima. Valjda sušenim i sirovim jer u protivnom bi bilo vraga paklenoga. Od toga se djetinjega nagnuća prometnuo u dirigenta, i to šefa simfonijskog orkestra, ma što mi o tom orkestru povremeno mislili. Dobri dojmovi s prošlosezonskoga koncerta moći će se provjeriti dvaput u sezoni Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra u Lisinskom.

Orkestar zahvaljuje Pavlu Dešpalju na dugogodišnjoj suradnji

Velikim uzvikom „sretan rođendan“ na kraju koncerta Orkestar je uz primjerene darove i bez samopromocijskih suvišnih govorancija zahvalio Pavlu Dešpalju na dugogodišnjoj suradnji u povodu osamdesetog rođendana. Prvi dio koncertne večeri predstavio je njegovo skladateljstvo proizašlo iz stroge škole Stjepana Šuleka – rani opus vrlo složenih, a manje efektnih mladenačkih Varijacija za orkestar, ali i naširoko privlačnu Svečanu paradu za rogove i orkestar u čijoj izvedbi ne treba zanemariti sudjelovanje članova Hrvatskoga društva kornista. Jednako je tako imponiralo bogatstvo prodorne izvedbe Gordana Tudora u Dešpaljevu Koncertu za alt-saksofon i gudače. Djelu koje svjesno izbjegava moguću brbljavu brzinu instrumentalističkoga virtuoziteta saksofonista. Tudor je tu zadaću ozbiljno shvatio i iskoristio na najbolji način. Za rođendansku koncertnu radnu proslavu u drugom je dijelu bilo i, recimo tako – djelo po izboru. I premda ne treba sumnjati da je iz Dešpaljeve sveobuhvatne riznice poznavanja simfonijske literature bilo teško odlučiti, ipak je to bila Šesta simfonija u h-molu, Patetična Čajkovskog. Slavljenik je na konkretnom primjeru pokazao koliko u razinama nekih prezasićenih izvedbi, poštujući tekst, tako i ne mora biti.