Neobični dani običnih ljudi

Jednostavne i zanimljive priče o tzv. malim ljudima – čini se da je to recept kojega se i u najnovijoj knjizi, zbirci priča Divan dan za Drinkopoly, drži mladi koprivnički pjesnik i prozaik Marko Gregur. U vremenima kada nas zanimaju samo krajnosti, tj. s jedne strane svijet bogatih i slavnih za kojim čeznemo, a s druge strane svijet siromašnih i poniženih nad kojim žalujemo ili ga perverzno volimo zbog toga što svjedoči da postoje i gori od nas, Gregur u svojim pričama pozornost posvećuje ljudima koji nisu ni na društvenom vrhu ni na dnu (iako su bliže drugom) pokazujući kako i njihove sudbine itekako mogu biti zanimljive i važne. Priče su to lišene velikih gesta, pametovanja i senzacionalizma kojih su prepuni masovni mediji što uvelike oblikuju ono što bismo trebali zvati suvremenim ukusom.

Nakon što prva Gregurova zbirka priča, Peglica u prosincu (2012), unatoč visokoj kvalitativnoj razini nije dobila adekvatnu kritičku, pa ni čitateljsku recepciju vjerojatno prije svega zbog toga što je objavljena kod malog nakladnika u Koprivnici, ova druga valjda će biti bolje sreće jer osim jednake, pa i veće kvalitete zadovoljava za ovoliko centralizirao društvo kakvo je naše i drugi važan kriterij, a to je da ju je objavio veliki nakladnik iz Zagreba. Dug prvoj Gregurovoj zbirci možda će ipak biti vraćen jer će vjerojatno mnogi čitatelji, ali i kritičari, nakon čitanja Drinkopolyja željeti pročitati i Peglicu. Osim tih dviju zbirki priča, Gregur je do sada objavio i zanimljivu zbirku poezije Lirska grafomanija (2011), koja mu je i bila prva knjiga. No, iako je započeo poezijom, koju i dalje objavljuje, književni talent dosad je najbolje pokazao u kratkoj prozi, za koju je i višekratno nagrađivan, a uvršten je i u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (2012). I rukopis najnovije zbirke nagrađen je književnom nagradom Prozak koju mladim prozaicima dodjeljuju časopis Zarez i Algoritam, koji je knjigu i objavio.

S obzirom na sadržaj priča, mogli bismo govoriti o nekoliko tematskih krugova. Prvi bi obuhvaćao one koje tematiziraju naizgled neznatne probleme i čarke prosječnih obitelji, koje unatoč svojevrsnim kriznim stanjima na kraju uglavnom završe pomirljivo. Priče su to o roditeljima koji djeci ne mogu priuštiti sve što bi htjeli (Glupi mobitel, makar nije stvar u njemu) ili nisu zadovoljni životnim izborom svoje djece (Moj mali Nurejev, Popravak), djeci koja žele ispuniti roditeljska očekivanja (Bio sam sarkastičan, ali sam se sjetio)… Važnost obitelji, unatoč povremenim krizama, najsloženije je i najtoplije obrađena u pričama Tramvajac i pogotovo nešto duljoj Die besten Dinge in Leben. Gregur se u tim, kao i u ostalim pričama, pokazuje kao sjajan portretist međuljudskih odnosa i poznavatelj društvenoga konteksta, prilikom čega vješto izbjegava patetičnost, štoviše priče karakterizira i stanovita doza humora.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2014.

Nešto izraženiju, ali ne i nametljiviju poziciju zauzima pripovjedač u prvom licu u krugu priča u kojima govori o sebi. Odnosi se to prije svega na naslovnu priču, u kojoj pripovjedač sa znatnom dozom autoironije, koja krasi i druge priče, propituje položaj mladoga subjekta, u nekoliko priča i umjetnika, u vlastitom društvu, ali i društvu općenito: „Mislim na vlastitu natprosječnost. Koja je sranje. Mislim o polovici ispodprosječnih zbog kojih sam je zaslužio. Kad bi se barem malo potrudili podići prosjek. Možda bismo promijenili svijet. Ili barem producente. Ili bi, a to bi bilo najbolje od svega, više ljudi došlo na predstavljanje moje knjige. Pa bih živio od književnosti. Pa bi me Dodo i Nikola smatrali piscem. Za Željka nisam siguran.“ Na sličnom su tragu i priče Zašto je ta stara aždaja uvijek na štangi? te Flash Gordon i ja u kojima ukazuje na paradokse, pa i apsurde koji sustižu čovjeka koji se u društvu koje priznaje samo nogometaše, estradnjake i političare pokušava izboriti za kakav-takav dignitet. Nešto ozbiljniji pristup istom problemu pokazuje i u priči Pat pozicija zimskog poslijepodneva, u kojoj otkriva i svojevrsni autorski credo. Našavši se, naime, potpuno nepotrebno u željezničkoj birtijetini među kojekakvim čudacima pripovjedač rezonira: „Možda sam morao biti ovdje. Piscu je svako iskustvo dobrodošlo. Za pisca ne postoji nevažan trenutak. Izgubljeno vrijeme. Postoji samo kriva interpretacija.“

Osim predstavljenih dviju tematskih dominanti, ostale priče tematiziraju različite osobnosti i pojave hrvatske tranzicijske stvarnosti. U osnovi su to manje ili više mladi neostvareni ljudi, kojima je život priredio kojekakve zamke, a dobrim dijelom si ni sami ne mogu/znaju pomoći (Traži se mito, Drago Milijunaš, Prodajem rabljeni automobil). U tim su pričama, za razliku od spominjanih, fabule u prvom planu te je nešto više prostora posvećeno kritici društvenoga konteksta, iako se i one uglavnom temelje na portretiranju središnjih likova. Najozbiljnija kritika društvene zbilje prisutna je, čini mi se, u priči Praznici, u kojoj je dekonstruirana idealizirana slika Hrvatske kakvu vidi naša emigracija. Među desetak priča što prikazuju različite luzere i marginalce koji štošta pokušavaju ne bi li uspjeli u životu posebno se ističe sjajan portret osebujnoga poduzetnika-uličara Šus Mirinde iz istoimene priče. A kad baš i mora govoriti o ljudima iz tzv. visokih društvenih slojeva, Gregur, kao prvo, izmišlja nepostojeće likove, a kao drugo prikazuje ih u nimalo blistavim, štoviše zagasitim fazama života (Poziv na bis, Jean Abeilleres). Posebno to vrijedi za vrlo uvjerljivu priču o fiktivnom francuskom piscu u kojoj najviše dolazi do izražaja Gregurova ozbiljnija strana.

Gregurovi se likovi, u kojoj god dobi bili, dakle, ne zamaraju velikim pitanjima, nego svojim malim, svakodnevnim problemima, koji zapravo i čine život. Njihove su sudbine prikazane realistično i uvjerljivo, ali i s dozom imaginacije koja pospješuje estetski višak vrijednosti. Ostvarene su uglavnom u tradicionalnoj fakturi, što ne isključuje moderan stil. Pripovjedački pristup, naime, s jedne strane obilježava društvena kritičnost, ali bez isključivosti i forsiranja ovih ili onih stavova, a s druge strane blagi humor, nerijetko i (auto)ironija, isprepleteni inventivnim dosjetkama te referencijama prema suvremenosti (od Magazina preko Paula Coelha do Ayrtona Senne). Pripovjedački prosede krasi i bogat rječnik, ponegdje začinjen žargonizmima i dijalektalizmima, i to uglavnom kajkavskima, koji dio priča i lokaliziraju u Gregurov podravsko-koprivnički zavičaj, dok se druge odvijaju u Zagrebu, Drnišu, Parizu, Frankfurtu, Youngstownu. No priče su sveprostorne i malotko u njima neće prepoznati barem dio sebe ili svojih bližnjih. Riječju, knjiga se teško ispušta iz ruku te uvrštava Gregura u sam vrh najmlađih hrvatskih prozaika.