Lutka može od politike do nježnosti

Ovogodišnji program PIF-a okupio je u lutkare iz osam zemalja. U konkurenciji je bilo 16 predstava, 7 izvan konkurencije, sveukupno 36 izvedbi, s više od 12 tisuća gledatelja i kvalitetan popratni program.

Od klasičnih tehnika vidjeli smo izvrsnoga Petrušku u istoimenoj predstavi (režija Anatolij Arkipov i Larisa Balevska, Kazalište lutaka Moskva, Rusija). Petruška je stari lutkarski oblik, ginjol, ručna lutka (na lutkarevu je kažiprstu lutkina glava, a srednji prst i palac su ruke), „zloćko“ koji ubija pse i ljude batinom ili vlastitom drvenom glavom, tuče se i psuje, nepristojan je i nasilan, ali toliko šašav da je pritom smiješan. On uvijek napada figure višega društvenog položaja ili snažnije od sebe (policajac, general, svećenik, Smrt…). Njegov je obrazac ponašanja i pokreta ne samo poznat znalcima nego se i u samoj predstavi odmah vidi. Kad je došla Smrt i Petruška se s njom tukao u ritmu tako da su jedan drugom otimali batinu, jedna djevojčica je rekla: to je kao i sa psom. Svi vide da se ponavlja obrazac, ali kad je savršeno napravljen – užitak je! Zato je Šilo Oleksij nagrađen za animaciju.

Prizor iz predstave Saga kazališta Waka Waka iz New Yorka / Snimio Ivan Špoljarec

Od repertoarnih predstava državnih kazališta najbolja je bila Deveta ovčica prema slikovnici Silvije Šesto u dramatizaciji i režiji Ljudmile Fedorove i izvedbi Dječjega kazališta Branko Mihaljević iz Osijeka. Odlična priča o dječaku koji večer prije prvoga dana škole od straha ne može zaspati pa broji ovce. Zaspi brojeći devetu, ona ostane zaglavljena i probudi ga da dovrši brojanje! Vrlo dobro vođena i zamišljena predstava, topla i duhovita, pomaže djeci u borbi sa strahovima, a vidi se i da sudjeluju obrazovani lutkari (Edi Čelić, Lidija Kraljić). Slabost su priči nakalamljene majčine laži o školi, što potpuno nepotrebno i suprotno osnovnoj priči otvara temu o roditeljskim lažima, ali na razini pukoga štosa. Drugi je nedostatak što nema ilustracija za brojalicu. Dječak naime ne zna brojati, a ovca mu pomaže dajući mu slike brojeva, ali kad dođu do „šest strana kocke“ ili „osam tonova“, to i odrasla publika teško shvati pa bi bilo nužno to slikovno ilustrirati u jednom od ormara na sceni koji su ionako za projekcije. Predstava je dobila nagradu za „suodnos stvarnosti, lutke i djeteta“, a Ivica Lučić nagrađen je za animaciju Devete ovce jer osim što je stvorio izvrstan karakter, zaslužan je i za jedan od antologijskih lutkarskih trenutaka festivala – kad se ovca naljuti na dječaka jer joj kaže da je debela!

Od malih formi i izvaninstitucionalnih kazališta najbolja je bila predstava Ronilac bisera Ludviga Bauera u režiji i izvedbi Morane Dolenc i Sanje Milardović (Dječje kazalište Dubrava i LOFT). Priča o dječaku koji zna da je zbog njegove bake i ljubavi grčkoga trgovca prema njoj upravo u našem moru najvredniji biser na svijetu koji on želi izroniti! Nagrađena je Morana Dolenc za animaciju brojnih likova kojima je dala karakter, a nagrađen je i njezin otac (Drago Dolenc) za izradu stolnih lutaka jer je lijepo vidjeti da jedan dobar stil (Voje Radoičića – sa živim bojama i stiliziranim, ali povećanim dijelovima tijela) nastavlja živjeti i u drukčijim, osobnim varijantama. Predstava se zbiva u malom pokretnom kazalištu-kutiji (kao i Petruška) pa kad se otvori scenica, tu se odigrava priča o djevojci, dok na gornjoj liniji otočani pjevaju kao kor i govore o protoku vremena putem poslova koje rade. Kad bi to glumice uspjele bolje riješiti (jer sad kao da se rugaju tom pjevanju), imale bi doista pravi biser.

Osim kvalitete na festivalu me posebno obradovalo što je većina predstava imala jasnu i smislenu poruku. Nagradom Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom nagrađeno je kazalište Maska (Rzeszow, Poljska) za predstavu Snježna kraljica H. C. Andersena u režiji Olega Žiugžde zato jer je za razliku od pomodnih trendova relativizacije dobra i zla u priči o Snježnoj kraljici poljsko kazalište ispričalo priču prema originalu, jasno pokazavši da je dobro i zlo u svijetu, ali da je svaki pojedinac slobodan u izboru.

Lutkarsko političko kazalište

Dvije oprečno predstave izdvojile su se kao vrhunske i lutkarski važne i obje su mogle dobiti glavnu nagradu, ali ju je na kraju dobila Saga Kirjana Waagea i Gwendolyn Warnock u režiji Gwendolyn Warnock (Kazalište Waka Waka i Vizualno kazalište Nordland, New York, SAD). Jedna od neobično jasnih i dojmljivih političkih predstava u posljednjih deset godina govori o nedavnoj islandskoj krizi kad je država zbog brojnih građana u dužničkom ropstvu bankrotirala! To nas obavještava mali premijer koji se pojavljuje u oblaku u obliku Islanda, kao ironijski komentar priče. Priča govori o Gunnaru koji upada u dužničko ropstvo i načinu kako se to dogodi. Banke mu olako daju kredite, a onda ih naplaćuju tako da mu oduzimaju sve. Predstava lutkarski impresivno koristi prostor scene (igra s veličinom, oblikom i svjetlom i lutke i stvarima poput kuće, stuba) i vrijeme (priča počinje na početku propasti i donosi nam prošlost kroz vrsno animirane flashbackove). Gunnar pokušava riješiti problem realnim putem, ali kako sve dublje tone u propast (gubi i kuću i obitelj) sve više gubi doticaj sa zbiljom i vraća se mitskim korijenima. Dolazi mu Viking koji raste u skladu s njegovim osjećajima bijesa i nemoći i nudi mu da sve pobije! Osim nepotrebnog eksplicitnog seksa s lutkama na sceni i nejasne metafore animatora koji nose konjske maske, ovo je doista izvrsna predstava koja govori o pravoj islandskoj krizi koju je, inače, ta zemlja riješila tako da je izbacila strane banke.

Druga posebna predstava bila je Mali daždevnjak prelazi cestu Kazališta lutaka Ljubljana u kojoj je Matija Solce nagrađen za režiju. Na sceni je veliki bijeli balon, a publika ide oko balona i gleda elemente koji se poslije koriste (voda, pijesak, svjetlo, zvuk), a onda ulaze u balon, u bijelo i prigušeno svjetlo gdje se priča poezija Srečka Kosovela ilustrirana zvukom, svjetlom, slikom. Gledatelj tako leži na jastuku i gleda na balonu oblike u koje se pretvaraju riječi o bezbrižnom daždevnjaku, o psu koji kroz prozor vlaka gleda kako prolaze polja, o suncokretima, o maćuhicama i ivančicama… Naoko o nebitnim, malim stvarima. Zanimljivo je da je Srečko Kosovel u gradu pisao modernu poeziju (ekspresionizam i konstruktivizam), a kad bi došao doma na selo, pisao bi nježnu i toplu poeziju (s izgovorom da je „za djecu“). Onda je Matija Solce uzeo te dječje pjesme i maštovito ih oživio, a ujedno je publiku pretvorio u su-kreatore predstave. To je bila najmodernija predstava na festivalu, potpuno zaokružena i savršena, i nadam se jedan od putova kojim lutkarstvo također može ići.

Od japanskih lutaka do klaunova

Predstava Tristan i Izolda poljskoga Kazališta u Klodzkom, režija Michal Tramer, imala je vrlo lijepe lutke u japanskoj tehnici bunraku i vrsnu animaciju. No osnovni elementi na kojima se predstava gradila bili su krivi (doslovno prenošenje srednjovjekovne, i to izrazito kršćanske, romance u drugu i drukčiju kulturu), odnosno pomodni i nedosljedni.

Pobuna u postolarskoj radionici splitskoga kazališta u režiji Ivana Lea Leme ima izvrsnu poruku (priča Želimir Hercigonja, dramatizacija Lada Martinac Kralj). Genijalnom postolaru toliko omile njegove cipele da ih nikomu ne želi prodati, a na njihovu želju da odu u svijet odgovara plašenjem („svijet je grozan“). Cipele pobjegnu, a postolar shvati da ih mora pustiti. Zanimljiv i moderan okvir (na platnu se crtao dio scenografije, a vidjela se i potraga djevojčice za cipelama putem Facebooka!). Lutkari su odlično animirali cipele dajući im karaktere (od francuskih s visokim petama do balerinki Splićanki). No problem je predstave u lutkama. Glumcima su stavili tjelešca oko vrata, a njihove su ruke postale noge. Tako su odrasli likovi izgledali kao iskrivljeni kepeci, to više što su i glumački igrali neku čudnu grotesku. To je potkopavalo zamisao ozbiljno i odlično postavljene predstave o problemu posesivnosti (prema stvarima, ali i djeci) i o oholosti onoga kojemu nitko nije dostojan njegove genijalnosti.

Ježić Janček mariborskoga kazališta imao je izvrsnu glumicu Elenu Volpi, koja je pričajući priču stvarala brojne likove, koristeći se ne samo glasom i tijelom nego i predmetima i glinom. No priča je potpuno nesuvisla – zaboravlja važne likove, ne objašnjava motivaciju, niti pokazuje prave probleme prelaska u novi oblik pa još s bodljama! Uz to navodi se samo redateljica predstave (Margrit Gyisin), bez autora priče, što je već tradicionalno maćehinski odnos prema piscima u lutkarskom kazalištu.

 Bambi Zagrebačkog kazališta lutaka u režiji Dražena Ferenčine meni je bio drag zbog prepoznatljivih i lijepih lutaka srna Vesne Balabanić jer je ZKL neko vrijeme imao čudnu poetiku u kojoj su svi likovi bili ružni bez opravdanja. I scena je bila impresivna i bogata: šuma i livada u tri sloja i s deblima, krošnjama… No to je kazalište i dalje bez prave animacije (dvodimenzionalna, plošna igra i tzv. „roštiljanje“ štapnim lutkama), bez redateljski postavljene logike kretanja, a ni dramatizacija nije dovoljno jasna, kao da se stalo između knjige i Disneyjeva filma.

Najveće razočaranje bile su dvije zvijezde – jedna strana i jedna naša. Najveća zvijezda festivala bio je Britanac Stephen Mottram, svjetski priznat virtuoz marionete, između ostaloga pobjednik 31. PIF-a. Njegova predstava U trenu na trenutke je pokazala virtuoznost (etida o čovjeku i muhi), ali je kabaretska forma stvorila dojam skrpljenih ostataka drugih predstava i vježbi.

Druga, naša, zvijezda jest Tamara Kučinović, jedina hrvatska školovana lutkarska redateljica (u Rusiji). Ona je pak napravila jedinu nelutkarsku predstavu na festivalu! Predstava zadarskoga Kazališta lutaka Genijalni genije dobila je nagradu dječjeg žirija zbog klaunerije. Genije Leonardo (Sanja Zalović) u svojoj radionici stvara izume, susjedi mu se rugaju da je lud, a pomaže mu pomoćnik Frančesko (Paola Slavica), koji često i strada od izuma (predstava je po motivima stripa Leonardo, iako u programu ne piše što je i koga dramatizirala Nina Horvat). Dvije glumice odjevene su kao klaunovi, Leonardu iz glave izlazi puder u oblacima kao prašina, one skaču, prevrću se, krevelje… To rade odlično i to je „kupilo“ djecu. Ali nema lutaka (osim zlih susjeda koji su stolne lutke u prozoru). Lutkarsko znači da jedna stvar postaje nešto drugo, ali ovdje kada u koju su utaknuli metlu i dalje ostaje kada – ne postaje leteći brod, a ni podmornica. A njihova su tijela i dalje njihova tijela, ne postaju ništa drugo! Problem je i poruke: pretpostavljam da nam želi govoriti o neshvaćenom geniju ispred svoga vremena, ali pokazuju nam ludog i paranoičnog čovjeka zamotana u celofan klaunerije.  

Potraga za dijamantnom suzom Ivice Pokupića i Vanje Jovanovića diplomski je ispit lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku na kraju treće godine (mentorice Tamara Kučinović, Ljudmila Fedorova i Maja Lučić) u stilu ginjola, ručne lutke. Glavni lik Slaven u želji da pomogne prijatelju Janku koji se razbolio odlazi u Aziju kod senseia po zmajevu dijamantu suzu koja može ispuniti jednu želju. Predstava se koristi svim elementima toga kazališta (kopanje rupe, udaranje glavom, tučnjava, plesanje, pjevanje, preobrazbe) i poigrava stereotipima (i Azije i Slavonije), ali duhovito, s razumijevanjem i toplo.

Gogoljeva pripovijetka Kabanica o činovniku Akakiju koji sretno živi nezapaženim životom dok ne odluči sašiti novu kabanicu završni je ispit pete godine. Dehumanizirani svijet administracije i teškoća uklapanja pokazana je korskom igrom u kojoj su svi jednako odjeveni, lik Akakija preuzimaju svi pomalo, a priča se prepričava i ilustrira, a ne igra, jer je nosi zvuk Gogoljevih rečenica. Povremeno su kaputi ili šeširi odlično odigrali ljude, kabanica je oživjela jer je osobnija od mnogih ljudi, a neki su likovi bili posebno lutkarski napravljeni. Primjerice viši činovnik napravljen od tkanine rastegnute na visokim ljestvama, sa šeširom na vrhu, cipelama na podu i rukama na sredini doima se strašno prema jadnom Akakiju koji dolazi moliti pomoć. Lutkarski mišljena i impresivna predstava za odrasle, kao jeftinija verzija Sage, pokazala je da studenti imaju ne samo zavidne lutkarske i glumačke vještine nego i jasan stav o svijetu oko sebe.