Kucalo

Ima u Collodijevu Pinocchiju jedna strašna scena. U njoj drveni lutak, nakon niza nepromišljenih postupaka, stiže sav očajan pred vrata svoje vile-zaštitnice po imenu Fatima i ondje kuca na vrata moleći da ga puste unutra i da mu još jednom oproste. I, doista, negdje visoko otvara se prozor, kroz njega proviri puž i kaže Pinocchiju neka pričeka. Dalje se može zamisliti: taj puž bez kraja i konca putuje do prizemlja, a lutak dotle gotovo umre od muke.

Spominjem tu epizodu zato što mi je zanimljivo pitanje čime je Pinocchio zapravo kucao: sam je bio drven pa bi udarac njegove šake o hrastova vrata zacijelo bio i sam po sebi dovoljno glasan. Ali on je kucao kucalom, jer kucala su tada bila uobičajena na svim boljim kućama, među koje se, dakako, brojila i kuća vile Fatime. Još više, ta kucala bila su toliko česta, da su postojala takoreći do jučer, a ni danas nisu posve nestala, premda su se pretvorila u karikaturu, kao što se i ono kucalo kojim je Pinocchio lupao pretvorilo u jegulju i izmigoljilo mu iz ruku.

Stajala su kucala na ulaznim vratima i imala su redovito oblik ovećega prstena. U bogatijim kućama, kucalo je u ustima držao lav – koji put i neka druga zvijer – čija je glava bila modelirana od kovana željeza, a ako su vrata bila dvokrilna, onda su bila i dva lava, svaki sa po jednom alkom u ustima. U skladu s tim, i samo je kucalo bilo načinjeno od željeza i ukrašeno, najčešće tako da je izgledalo kao da je omotano nekakvim lišćem. Koja je bila namjena te sprave, posve je jasno: valjalo je onaj prsten uhvatiti za slobodni kraj, pa ga malo podići, a onda pustiti da bubne o vrata za koja je pričvršćen. To je trebalo ponoviti nekoliko puta: tako su ukućani znali da netko želi ući.

Pritom je važno još i to što su kucala postojala samo na vanjskim, ulaznim vratima kuće. Unutar kuće kucala nije bilo, i zato je ono signaliziralo i to da u kući živi samo jedna obitelj. Dakako, nije se tu uvijek moralo raditi o lavljim glavama: bilo je i jednostavnijih kucala, manjih i skromnijih, ali neka mjera estetske dotjeranosti ipak je morala biti prisutna. Ljudi su voljeli kucala pa su ih na vrata stavljali i oni kojima zapravo nisu bila potrebna, jer im je kuća bila toliko malena da bi i lupanje rukom odjeknulo po cijelom njezinu prostoru. Dapače, reklo bi se da je s vremenom namjena kucala postala isključivo estetska, i ja zapravo – koliko god da sam prilično star – ne pamtim kuću koja bi od svojih posjetitelja očekivala isključivo da kucaju: uvijek im se davala i mogućnost da zvone pa se po tome vidi da je kucalo bilo čisti ukras.

I to zvonjenje imalo je neke razvojne faze. Recimo, ispočetka je bilo teško nabaviti električna zvona, a još je složenije bilo instalirati ih, jer ona za svoje funkcioniranje trebaju i nekakve transformatore i druge sitnice kojih tada nije bilo u izobilju. Zato je zvono bilo mehaničko: visjelo je ono u predsoblju kuće, kao da je riječ o školskome predvorju, bilo je maleno, žuto, načinjeno od mjedi i imalo je lijep, ne odveć prodoran zvuk. Od njega je vodila žica, koja je izlazila u dvorište, pa slijedila zid kuće i napokon se, kod ulaznih vrata, spuštala do neke dohvatljive visine. Tu je zid bio probijen, a na vanjskoj strani nalazila se okrugla udubina prekrivena limom: u njezinu središtu vidjela se žuta kugla, sva uglačana od dodira. I doista, za tu je kuglu trebalo uhvatiti i malo povući, pa bi ono zvonce u predsoblju zacilikalo i netko bi došao da posjetitelju otvori. Ovo pak želim osobito naglasiti: nikome nije padalo na pamet da zbog toga zvona demontira kucalo, jer ono je s vremenom posve izgubilo svaku praktičnu namjenu, a stajalo je na vratima isključivo zbog svoje simbolike.

Prije nego što pokušam odgovoriti na pitanje o kakvoj se simbolici radi, još ću samo reći da su kucala preživjela i pojavu električnih zvonaca te da su ostala na svome mjestu i onda kad su se pojavila ona zvona što čine ding-dong, a i kad su napokon, u naše vrijeme, pristigle šifrirane brave i nadzorne kamere što iznad vrata zure u vas svojim žandarskim okom.

A tko želi znati što su kucala značila, neka pogleda gdje se ona još i danas javljaju. Ne mislim tu na one stare palače na kojima i dalje stoje lavlje glave, pa čak ne mislim ni na građanske kuće na kojima su se kucala također sačuvala. Mislim na prava, nova, suvremena kucala koja ćete najlakše pronaći ako se uputite u koji od onih šoping-centara ili, još bolje, u koju od firmi što prodaju drvenariju i ostalu opremu za kuću. Ondje ćete naći sve što vam treba: i protuprovalna vrata, i zastakljena, i u bojama, i plastična. Ali naći ćete i vrata s kucalom.

To je kucalo maleno, lagano i nalazi se malo ispod špijunke kroz koju će vas domaćin promotriti prije nego što vam otvori. Čemu to kucalo služi? Ja bih rekao da služi isključivo tomu da posvjedoči o ukusu svojega vlasnika. Taj vlasnik imat će, doduše, kraj vrata moderno zvonce, možda i portafon, a u svakom slučaju neće od svojih posjetitelja očekivati da ga dozivaju kucanjem. Prema tome, on se kucalom na svojim vratima nekako legitimira. Što poručuje? Pa, poručuje otprilike da poznaje tradiciju i da se odlučuje za pomalo konzervativne vrijednosti, a da osim toga i znade što je lijepo. Teško da bi se više značenja i moglo zbiti u tako malen komadić kovine.

Ili je možda riječ o tome da već i samo kucanje ima neko simbolično značenje, a da kucalo to značenje samo utjelovljuje? Kucanje govori o namjeri da se uđe, a i o tome da se dolaznik – kao i Pinocchio – prepušta dobroj volji onih koji vrata mogu otvoriti ili ne otvoriti. I zato se meni koji put događa da, kad ugledam kucalo, pomislim na scenu iz Zoranićevih Planina, i to baš na onu najvažniju, gdje se opisuje junakov san o Perivoju od slave i govori o hrvatskoj književnosti. Ondje stoji marginalna bilješka na latinskome koja kaže otprilike ovako: Uzalud kuca na vrata pjesništva tko je pri punoj svijesti. San je, dakle, istina, a kucanje na vrata pjesništva sudbonosan je čin. Budući da mnogi žele ući, na vratima pjesništva sigurno postoji nekakvo kucalo, pa ja, otkako sam tu rečenicu pročitao, osjećam silnu želju da doznam kako ono izgleda.