Imamo što pokazati i dičiti se

Glazbeni razgovori u Vijencu nastoje približiti djelovanje osoba iz niza glazbenih struka. Jednu od temeljnih, muzikološku, u ovom razgovoru dotičemo i u diplomatskom kontekstu. Sugovornica je Zdenka Weber, ministrica savjetnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, na dužnosti u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Austriji.

Na Malu gospu dobili ste nagradu za prinos ugledu i promociji županije u predstavljanju županijske kulture, gospodarstva i turizma izvan granica Hrvatske, a prije dvije godine nagradu Grada Varaždina za četrdesetogodišnji glazbenokritičarski rad na Varaždinskim baroknim večerima. Kako ste ih primili?

Varaždinka sam, rođena u gradu stoljetne kulture i oduvijek uljuđena građanskog odgoja i temeljita obrazovanja, koje sam stekla u varaždinskoj gimnaziji i srednjoj glazbenoj školi i bilo mi je logično krenuti putem profesije koja je spajala kulturu, napose glazbenu, i strane jezike, što sam potvrdila diplomama na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji. Tako sam, iako sam ostala raditi u Zagrebu, trajno njegovala veze s Varaždinom i u svim životnim situacijama nastojala promicati dobar glas o rodnom gradu. Da je to na gradskoj i sada na županijskoj razini rezultiralo nagradama, čini me osobito ponosnom i zahvalna sam da su priznanjima vrednovali moj rad.

Prilikom ovogodišnje dodjele istaknuli ste da vam je to prvo priznanje za kulturološki rad u zvanju ministrice savjetnice u hrvatskom veleposlanstvu u Austriji. Što je posebno važno pridonijelo tom priznanju?

Ne bih sada nabrajala sva priznanja koja sam tijekom života dobila, od kojih su mi svakako najvažnija Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i francusko odličje Viteza umjetnosti i književnosti, ali to su uglavnom bila priznanja za moj rad u kulturi. Nagrada Varaždinske županije prva je za moj rad u hrvatskoj diplomaciji, i to ponajprije za odlično prihvaćeno predstavljanje grada i županije u povodu Dana državnosti u Beču 24. lipnja 2014. Svakako je to bio rezultat svih nas koji radimo u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Austriji, dakako i potpore od strane veleposlanika Gordana Bakote, a mogu biti sretna da su moji Varaždinci nagradili upravo moj osobni angažman.

Priznanje se dotiče i Varaždinskih baroknih večeri, koje su i ove godine bile predstavljene u Beču?

Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beču već tri godine uoči Varaždinskih baroknih večeri festival predstavlja austrijskoj potencijalnoj publici. Ove smo to godine organizirali zajedno s Veleposlanstvom Italije u velebnoj palači Metternich, jer je Italija u ovoj sezoni država partner festivala. Bio je to iznimno uspio događaj, a činjenica da Italija predsjeda Europskom Unijom u ovom razdoblju nedvojbeno je pomogla vrlo velikom odazivu diplomata koji su akreditirani u Austriji.

Koliko je to sastavnica pripreme Varaždina za dobivanje laskava, ali i izazovna naslova Europske prijestolnice kulture 2020, kada bi Varaždinske barokne večeri trebale imati pedesetogodišnji jubilej?

Proces dobivanja naslova Europske prijestolnice kulture vrlo je složen, a Varaždin se kandidira za 2020, što znači da će Grad trebati obaviti veliki posao. Mi u diplomaciji svakako možemo pomoći u našim bilateralnim kontaktima, a napose u senzibiliziranju austrijske javnosti za tu kandidaturu. Pedesetogodišnji jubilej Varaždinskih baroknih večeri sigurno će biti važan podatak u „osobnoj karti“ grada koji želi postići taj, kako kažete, izazovni naslov.

Trenutno ste jedina muzikologinja u diplomaciji, u tradicionalno zvanoj funkciji kulturnog atašea? U diplomatskoj ste službi od 1997, a u Beču od prije dvije godine. Kako ste se usmjerili toj specijalizaciji?

Od 5. studenoga 2012. sam ministrica savjetnica u Veleposlanstvu RH u Beču, a od 1997. do 2001. bila sam na mandatu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu. U diplomaciju sam prešla nakon rada u Njemačkoj operi u Berlinu, dakle tako reći iz dijaspore, što mi je tada mnogo značilo da sam dobila tako ugledno i važno radno mjesto u hrvatskoj instituciji. To da sam muzikologinja s doktoratom stečenim na pariškoj Sorbonni itekako mi je olakšalo prelazak u diplomatsku službu, jer sam bila prepoznata kao stručnjakinja i osoba koja može i na najširem području promocije hrvatske kulture mnogo učiniti. Dakako, uvijek mi je bilo lakše organizirati glazbene događaje, ali pokazala sam se vještom i u organizaciji izložbi, predavanja i drugih kulturnih događanja te vjerujem da dobro obavljam sve zadatke koji se postavljaju pred nas „kulturnjake“ na poslovima diplomatske službe. U Beču osim svega mnogo surađujem i s gradišćanskim Hrvatima, zadužena sam i za područja obrazovanja i znanosti, što su sve vrlo poticajne i zanimljive specijalizacije.

Najzapaženiji je Festival hrvatske glazbe u Beču. Što se ove godine očekuje?

Od 4. studenoga do 7. prosinca u Beču će biti održan jubilarni 10. festival hrvatske glazbe, koji je utemeljio i sadržajno osmišljava muzikolog Davor Merkaš, a mi mu u veleposlanstvu samo pomažemo na terenu. Otvaranje će ipak biti više pod našim vodstvom i u Austrijskoj akademiji znanosti pripremam međunarodni znanstveni skup o skladateljskoj obitelji Sorkočević te koncert Ansambla Sorgo iz Beča koji će izvesti djela Luke i Antuna Sorkočevića, Jelene Pucić Sorkočević i skladbe Mozarta i Haydna.

U svom muzikološkom radu bavili ste se s nekoliko područja i osoba važnih u hrvatskoj kulturi. Što smatrate svojim najvažnijim muzikološkim radom?

Najvažnijom smatram svoju doktorsku tezu o prijemu glazbe Claudea Debussyja u Hrvatskoj, što je rezultiralo mojom knjigom Impresionizam u hrvatskoj glazbi koju je objavila Matica hrvatska. To me nekako usmjerilo na glazbu 20. stoljeća i nju i dalje pratim, a drago mi je kada mi studenti Muzičke akademije kažu da moju knjigu rabe kao izvor podataka. Sada samo mogu reći da je ta moja knjiga već odavno rasprodana, a oni koji se bave glazbom na početku 20. stoljeća vjerujem da su upoznati s mojim radom. Ali važnim smatram i bavljenje životopisom Milke Trnina, o kojoj sam zajedno sa suradnicima objavila monografiju koje je izdavač Općina Križ. Posebno sam pak sretna da su mi varaždinski izdavači 2012. objavili knjigu U zagrljaju glazbe, koja obuhvaća izbor od nekoliko stotina mojih glazbeno-publicističkih i drugih tekstova, uključujući i znanstvene, tako da su na jednom mjestu okupljeni moji radovi unatrag četrdeset godina, a mislim da mogu slobodno reći da sam jedna od „plodnijih“ hrvatskih muzikologa budući da sam dosad u Hrvatskoj i u inozemstvu objavila više od 3000 što glazbenih kritika što rezultata svojih znanstvenih istraživanja.

Zborsko pjevanje, posebno amatersko, koje je bilo predmetom vašega nedavnog istraživanja, postalo je osobito popularno nakon televizijskog serijala Do posljednjeg zbora?

Socijalizacija putem sudjelovanja u amaterskom pjevačkom zboru, druženje, putovanja, sudjelovanje na natjecanjima, ali i upoznavanje vrijedne zborske literature, „brušenje“ glazbenog ukusa, želja da se napreduje i bude najbolji, sve su to elementi koje je i serijal dobro prikazao i stvarno takve pothvate treba pozdraviti. Upravo obavljena anketa sa zagrebačkim i varaždinskim amaterskim zborovima pokazala je koliko je korisno pjevanje u zborovima, jer donosi rezultate i na drugim područjima, nije dakle „ samo pjevanje“.

Bavili ste se u znanstvenom radu i našim dvjema velikim umjetnicama, Dorom Pejačević i Milkom Trnina. Kako doživljavate sve veće uvažavanje skladateljskog stvaralaštva Dore Pejačević u svijetu?

Milka Trnina kao operna diva, koja nažalost nije ostavila trajne zapise svojeg toliko hvaljena glasa, te Dora Pejačević, koja je ostavila itekako važan skladateljski opus, hrvatske su glazbene veličine koje dokazuju vrlo visoku razinu reproduktive i stvaralaštva. Dora Pejačević je zahvaljujući muzikološkim radovima akademkinje Koraljke Kos dobila onu nužnu intelektualnu „obradu“, ali posebno je zadovoljstvo pratiti kako se njezina glazba sve pouzdanije javlja na inozemnim koncertnim podijima i u diskografiji. To se posebno odnosi na objavljene CD-ove u Njemačkoj i s njemačkim glazbenicima, koji su prepoznali veliku vrijednost njezine glazbe. A i u Hrvatskoj je Dora Pejačević svakako važno ime i njezina su djela nezaobilazna sastavnica brojnih koncertnih programa.

Na Varaždinskim baroknim večerima i ove ste godine angažirani pri dodjeli nagrada. Dodjeljujete ih kada će ovaj broj već biti u tisku pa ćemo pojedinosti i imena moći objaviti tek u sljedećem broju. No dosad ste ipak odslušali veći dio Večeri, pa kažite neke dojmove.

Varaždinske barokne večeri održavaju se ove godine 44. put, što najbolje govori o njihovoj tradiciji. One su i nacionalni festival, ali nažalost je kod nas glazbena kritika i glazbena publicistika poprilično zamrla pa javnost o mnogočemu nije stalno obaviještena. Svakako valja reći kako su i ove godine osigurana gostovanja vrlo relevantnih svjetskih solista i ansambala specijaliziranih za autentično izvođenje barokne glazbe i po tome su Varaždinske barokne večeri doista festival na vrlo visokoj međunarodnoj razini. Talijanski ansambli – jer Italija je zemlja partner ovogodišnjeg festivala – Accademia Bizantina, Accademia degli Astrusi ili pak ansambl La Magnifica Comunità izvrsno su izveli skladbe najvažnijih talijanskih baroknih majstora. Dakako, bila je zastupljena i njemačka barokna glazba i uvijek brojna publika mogla je uživati u sjajnim izvedbama. Dugo će se po izvornosti i osebujnosti pamtiti nastup turskog ansambla Pera s odličnom sopranisticom Francescom Lombardi Mazzulli, ali tu su i vrijedne domaće snage, Ansambl Garestin, violinistica Laura Vadjon, orguljaš Krešimir Has, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i Hrvatski barokni ansambl. A to nije sve izvrsno što se događalo u baroknom Varaždinu. Doista, festival je to koji se isplati pratiti.