Greške u sustavu

Dvije kategorije, neupitne konstante bez kojih ne bismo mogli percipirati ni sebe ni svijet u kojem živimo, jesu prostor i vrijeme. One određuju subjekt u odnosu na objekt. Uže mišljeno to je čovjek u prostoru. Zadanost prostora, ograničenost, prepreka, funkcionalnost, organizacija, estetika pa čak i etika – dovoljan broj pojmova koji zanimaju čovjeka kad razmišlja o vlastitom prostoru, a kamoli arhitekta koji sve te elemente mora povezati u cjelinu. Takav uvod ukazuju na problematiku arhitekture koja je od najranijih vremena zaokupljala čovjeka; i danas ga na isti način zanima kad treba izrasti neko zdanje. Možda i ne! Barem ne na način koji bismo mogli nazvati humanim. Mnogi su se filozofi, estetičari, povjesničari umjetnosti, pa čak i urbanisti, godinama bavili tom temom i ukazivali na opasnosti koje nosi. S druge strane, arhitekti su se bavili ispunjenjem sna velikih korporacija i udovoljavanju potreba suvremenih naručitelja.

Tanja Deman, Teatar, 2013.

Eksperiment utjelovljen u (Ne)postojanosti prostora sublimira zajedničke teze mnogih, u ovom slučaju umjetnika. Sjajno organizirana, postavljena i preglednošću duboko promišljena izložba u Galeriji Prsten HDLU-a pokazatelj je da umjetnici diljem svijeta imaju gotovo identične zaključke kad percipiraju arhitekturu danas i onu jučer, iz duboke prošlosti ili staru dvjestotinjak godina. Izložba (Ne)postojanost prostora govori o umjetnost nekoliko svjetskih i hrvatskih umjetnika, njihovim radovima, promatranju i bilješkama onoga što su uočili gledajući vlastito ili tuđe dvorište. Poznate vedute ili pejzaži danas su im neprepoznatljivi, doslovno – izbrisani s lica zemlje. Zapravo svi oni imaju istu primjedbu – uniformiranost arhitekture s blažim estetskim ili domišljatijim odmacima. Zajedničko im je da svojim radovima upozoravaju na isto – globalizaciju koja proždire pojedinca, prostor i vrijeme. Upozoravaju na potrebnu reakciju kojom bi sačuvali i komad neba iznad sebe i baštinu stoljećima građenu, ma kako se vremena mijenjala, prošlost je potvrda postojanja.

Babilonski toranj kao inspiracija

Inozemni radovi djela su stranih umjetnika koji djeluju u Nizozemskoj i njima su pridruženi radovi domaćih autora čiju selekciju i realizacija postava potpisuje dvoje hrvatskih kustosa, Neva Lukić i Vanja Babić. Sam prostor Galerije Prsten podijeljen je u četiri grupe jasnih naslova, možda i još jasnijih poruka: Život, moć i smrt – Na razmeđu utopije, fantazije i distopije – Klaustrofobija i mijene – Granice i vizije. Sve su to fenomeni aktualni posljednjih četvrt stoljeća, od kada se vizura urbanoga stopila u hrpu monolita, od kada su izjedene poetike primarne ljudskosti u funkcionalnosti suvremene arhitekture, i kada su veliki korporativni bogovi svojim novcem odredili u što ćemo gledati. Takav stav otvorio je put umjetnicima i prosvjednicima da izraze nezadovoljstvo i ukažu na globalnu krizu viđenja arhitekture danas, njezina socijalnog, psihološkog, filozofijskog i kulturološkog odjeka na čovjeka.

Običan čovjek često ne sudjeluje u promišljanju o tome, a još manje u kritici ili nuđenju rješenja. Jednostavno hoda između zgradurina. Zato nastupaju umjetnici, kojima je zadaća ukazati na problem, oni su političari estetskog i likovnog, što je na ovoj izložbi naglašeno. Vraćanjem na Babilonski toranj (nimalo neobična inspiracija s obzirom da je riječ o umjetnicima iz Nizozemske kojima je Pieter Bruegel pod nosom) nekoliko radova predstavlja upravo rješenja eksterijera i interijera drevnog spomenika arhitekture. Čak su se dvije autorice pozabavile istom temom iz različitih vizura. Za jednu je unutrašnjost Babilonskog tornja zasićeni prostor odjeljaka u kojima se nalaze stisnuti prozori situacija, ljudi, ambijenata i ostalog (Lilian Kreutzberger), dok je druga umjetnica doživjela staru civilizacijsku ostavštinu obraslu zelenim bršljanom ili hladnim pogonom vulkana iz kojega se još puši (Anke van den Berg).

Istom retorikom i grafičkom izvrsnošću poslužio se još jedan umjetnik iz Nizozemske (Rik Smits) izabravši elemente čudovišnih nebodera koji prijeteći opasavaju malu gotičku crkvu toliko snažno da je morao zaštiti staklenim zvonom. Krhka, ali ipak nekakva zaštita! Koje koristi kad su gradilišta i bageri naša realnost (Willem van der Hofstede, Tea Hatadi), nešto što nam gazi sjećanja i uspomene, revidira sliku djetinjstva (Ana Sladetić), koje može biti i veoma traumatično (Sara Rajaei). Što se krije iza mraka hrpetine neboderskih gomilanja i silueta (Zoltan Novak, Ferenc Molnar, Vedran Perkov)? Jasno, klaustrofobija, strah koji ubija osobnost, slobodu, kreativnost, od čega jedino možemo pobjeći grčeći se u kockicama (Goran Škofić) ili iluzionizmom kojim stvaramo vlastite sličice, prozore, pejzaže (Tanja Deman, Darko Fritz, Gabriel Lester). U rasterima idealnih gradova dogodila se inverzija te se umjesto renesansnog ili baroknoga trga čija je sceničnost uvijek bila urbanistički uvod za posjetitelja sada nalaze svemirske kupole, natkriveni staklenici koji nas dijele od plemenite okoline kulturne baštine, pomno i dugo, tisućljećima građene (Rob Voerman).

A zapravo je riječ o istoj materiji, istom komadu građevnog tijela, ali potpuno drukčijeg konteksta (Shigeo Arikawa, Maja Marković). Ispred svega stojimo mi, u ovom slučaju umjetnici, gledajući kako se stvari mijenjanju. Gradimo zidove odbacujući podrijetlo, izvor, kulturni, socijalni, psihološki krajolik jer težimo uvijek istom, bolesti suvremenoga doba gdje je jedini imperativ imati, gomilati, pokazati bogatstvo (Robert Šimrak).

Svi ti umjetnici različitih kultura, iz različitih krajeva Hrvatske, svijeta ukazali su na isto: arhitektura je nužnost, ljepota, konačno zovemo je primijenjena umjetnost, ali ona služi čovjeku, a ne obrnuto.

Iluzija ili izlaz?

Suvremena arhitektura dokida iskonsku bit čovjeka koji teži biti slobodan; osjećati se ugodno i u prostoriji i na otvorenom. Svijet je stvoren s nebom kao pokrovom i zemljom kao mjestom na kojem ćemo graditi kako bismo mogli gledati u nebo. Pojam nebo-der naglasio je već agresivni prodor u prostor visina, zaklanjanje željene vizure. Ono nije spajanje pogleda s Uzvišenim kako je to bilo u vrijeme gotike, kada su se gradile stometarske katedrale – jer one su bile jedinstvene. Neboderi su postali ljestve uspjeha, oni na prvom katu ne mogu vidjeti nikoga doli onoga u drugom neboderu. Samo su odabrani na vrhu i mogu iz svojih penthousea gledati ono što žele. Pa gdje je tu naša priroda i čovjek kao prirodno stvorenje? Izrastanje betonskih čudovišta koja zatvaraju obzor reflektira se na razinu svijesti čovjeka, koji postaje ograničen, živi po zadanoj crti gotovo virtualnoga svijeta. Da, to je suvremeni svijet, ali treba li ga tako čvrsto slijediti u stvaranju oklopa nehumanosti? Treba li zatrti svaki komad zelenog u nama? Parkovi nisu dovoljni! Mnogi će reći, idite živjeti na selo, u prirodu. I grad je dio prirode, infrastrukture ne moraju zastrašivati ni stvarati fobije, poslovni prostori ne moraju biti građeni po načelu uniformiranosti Barbikina svijeta, ne moraju rušiti kulturne vrednote tako brižljivo čuvane stoljećima. Arhitektura je svjedok vremena, a vrijeme kojem težimo nije široko već visoko.

Negdje u svim ovim opaskama i pitanjima leže teze umjetnika. Oni današnji urbanizam proživljavaju ozbiljno dokumentirajući ga svojim radovima. Iluzija nije izlaz, već poziv na promišljanje, zapažanje okoliša prezasićena poslovnim prostorima vlastele velikih trgovačkih i poslovnih lanaca. Zar nije dovoljno da nam obezvređuju vrijeme, isplaćuju bijedne plaće, naplaćuju zrak koji dišemo i konačno prostor koji zauzimamo. Kad je već tako, posljednje sami plaćamo i želimo da ne izgleda ovako. Suvremeno ne znači neslobodu, jer i prije nas postojali su suvremeni ljudi, ali su o svom prostoru i mjestu u njemu itekako pametno razmišljali. Crni neboderi nisu izbor življenja, već greška u sustavu!