Gramatika i poetika

Prije koji tjedan poštom dobih knjigu Jezik za uho Zlatka Vidulića. Dotad nisam čuo za tog autora niti što njegova čitao. Počeh listati to tvrdoukoričeno izdanje ne bih li doznao o čemu i kako čovjek piše. I već na početku zastah kod kratkog teksta naslova „Màrgina, a ne margína“:

Mnogo je toga ù nas zanemareno, na rubu,

kao da važnosti nema jer prečim se baviti treba.

Još je gore od toga kad nešto je tòbože važno,

ali to puke su riječi jer stvarnost pokazuje drugo.

Tako i onom što veli da nešto mu baš na margini,

možda na margini jest koješta, posebno jezik!

Izd. Biakova, Zagreb, 2014.

Što je ovo? – zapitah se. Didaktični sastav, jezični savjet, pjesma, mudrosni fragment!? Za svaku od pretpostavki Vidulićev tekst nudi valjane argumente. Ima u njemu znanja, životnoga iskustva, brige o jeziku, isticanja mjesta naglaska i strasti prema versificiranju. Najposlije, ili možda najprije, zbunila me slučajnost da sam prvo naletio upravo na tekst o margini, rubu, zanemarenom, i to baš u knjizi autora koji progovara s margine. Vratih se na početak knjige odlučan u nakani da što dublje proniknem u njezinu tematiku i logiku te da doznam ponešto o njezinu autoru.

Zlatko Vidulić (1940) svršio je  bogosloviju i klasičnu filologiju. Bio je zaređen za svećenika (1966) pa dobio oprost o svećeničkog celibata (1971); kraće je vrijeme radio kao transportni radnik, a od 1976. gimnazijski je profesor latinskoga u Sisku. Objavljivao je pod psudonimima Mkula i Mali Vıdiljov, na latinski je preveo veći broj popularnih i božićnih pjesama.

Knjiga Jezik za uho posve je nesvakidašnje djelo. Vidulić je ukoričio 241 versificirani jezični savjet. Jezik je očito predmet njegova neprekidna i strastvena bavljenja, svojevrsna opsesija. Već u predgovoru autor poručuje: „neka se ponegdje moje pisanje dobrohotno shvati samo kao poticaj da s ničije strane ne bude ravnodušnosti prema jeziku“. Vidulić marljivo opjevava jezični podatak, ushićeno govori o pojedinim riječima i izrazima, komentira jezičnu praksu, grozi se kad naiđe na nemar ili nepromišljenu upotrebu jezika. Iz svakog stiha zrači njegova predanost hrvatskome jeziku, briga o njemu i nastojanje da zainteresirane namjernike okrene u istom smjeru. Naš autor ne govori iz glave, nasumce, ne slijedi samo jezični osjećaj – on je temeljito upućen u predmet svoga bavljenja. Jezik za uho opremljen je kao znanstvena studija. Poslije središnjeg dijela (u kojemu su stihovi) slijedi Literatura i Kazalo pojmova.  U Literaturi je navedeno pedesetak jezikoslovnih knjiga (rječnika, gramatika, savjetnika), kojima se Vidulić služio pišući svoje „sastavke u stihu“. Uz ostalo, pomno je prostudirao djela Vladimira Anića, Stjepana Babića, Ivana Belostenca, Ljudevita Jonkea, Vuka Karadžića, Bratoljuba Klaića, Tomislava Ladana, Nives Opačić, Petra Skoka, Ive Škarića, Stjepka Težaka, Vojmira Vinje i Vladimira Vratovića. Gdjekad se ti uglednici pojavljuju u stihovima kao likovi, autoriteti ili pak svjedoci, a gdjekad se njihovi stavovi, rečenice ili pravila navode u fusnotama (tj. podrupcima). Nađe se kadšto i kritičkih žaoka upućenih autorima knjiga s kojima druguje i u kojima traži razjašnjenja jezičnih nedoumica (npr.: glede naglasaka zasad rječnike/ ne ìsplati se ùopće otvarati).

Odmor bez pauze

U lirizaciji jezičnoga savjeta Zlatko je Vidulić izrazito spretan i metodičan. Središnju misao ili praktičnu pouku u pravilu donosi u naslovu, počesto uobličenu u klasičnu savjetničku formulu (A, a ne B), pamtljivu izreku ili sugestivno retoričko pitanje. Pritom stavlja naglaske ili rabi različite grafostilističke postupke (kurziviranje riječi, podebljavanje ili podcrtavanje slova) kako bi što zornije uputio čitatelja što mu je i kako kao govorniku činiti. Npr.:

Ako je našica, ne treba tuđica

Planet i komet, a ne planeta i kometa

Orbita, a ne orbíta

Sud, a ne tribunal

Vìzita radije nego vizìta

Tučnjava nije tuča

Latinski kad nije fino, nek se čuje bar latîno

Lihvar, a ne kamatar

Savjeti bez metra idu mi na jetra

Helidrom, a ne heliodrom

Što su to lokalna mjesta?

Kali, Sali – znaju stari – sklanjaju se kao – stvari

Odmor bez pauze

Što je to to je to

Pozicija zauzela sve položaje

Prhut je otprhnula

Tko zna kako, zna i na koji način

Samo škola znanje žanje

Uskrsni radije nego uskršnji

Svih se sjećam, a sve pozdravljam

Genij, a ne genije

Neka riječi vječito žive

Alternative mogu biti samo dvije

Zašto direktor ne želi biti ravnatelj

Čim tko negdje čak štoviše reče, odmah slutim: sad će no međutim

Na što se u svome savjetodavstvu usredotočuje raspjevani Zlatko Vidulić? Na discipliniranje i razvrstavanje oblika i značenja riječi. Taj je čovjek privrženik jezičnoga i svakog drugog reda, nisu mu odviše mile pojave sinonimija i pleonastičnost (Od viška riječi glava ipak zaboli), zagovara upotrebu domaćih izraza tamo gdje postoje (krajnost, zahod, Sredozemlje umjesto ili barem uz ekstrem, toalet, Mediteran), rado bi – gdje god je moguće – prevodio osobna imena i nazive, brine o smisaonim nijansama i sl. Budući da je klasični filolog, koristi prigodu pa s vremena na vrijeme upozori na značenje, naglasak, oblik ili rod grčkih i latinskih riječi ciljajući pritom na nepotrebna kolebanja ili krivu upotrebu. Višekratno se navraća i nadahnjuje rješenjima koja su iznašli hrvatski prevoditelji Biblije, a zgodimice ponudi i kulturološku pouku kao u pojašnjenju riječi opatica:

Nekima su časne sestre òpatice sve,

kao da bi pčele bile redom matice,

učiteljice u školi ravnateljice!

Sve su sestre, pa i glavna, baš redovnice,

samo negdje časna majka opatica je,

njih od Krka pa do Hvara samo osam je,

kćeri su Benèdiktove – benedìktinke.

Tekstovi Jezika za uho obiluju raznovrsnim metričkim i kompozicijskim rješenjima. Zlatko Vidulić je, kako primjećuje recenzentica Dubravka Dorotić Sesar, „znalac renesansnih obzora“ koji rabi osmerac i dvanaesterac pa klasične metre (heksametar, jampski senar, elegijski distih). Kompozicijski, ti tekstovi variraju između epigrama i poduljih pripovjednih struktura.

Od sricaljke do Slamniga

Naš je autor zaljubljenik u ritam, rimu i zvuk, gdjekad i njihov zarobljenik. Pojedini mu sastavci nalikuju prigodnim sricaljkama jer jezični savjet pod svaku cijenu kane zaogrnuti u stihovno ruho. A ruho se otima: katkad bude pretijesno, katkad preširoko; jednom zakrije misao, a drugi ju put predoči pretjerano raskošnom. No kada pogodi – pogodi! Savjet, ritam i zvuk sliju se tada u privlačan tekst i usputni se sastavak prometne u pjesmu, koja i zvoni i zvuči, a može bogme i da pouči. Takva je literarno možda najuspjelija Vidulićeva pjesma „Znalo se od pamtivijeka da je grčki heureka“. Istovremeno je ludična i lirična, zanosna i zaumna, zapravo posve slamnigovska:

S Eugenom neugledan,

s Euklidom neuk stupa,

Eufrat i neugodan

nisu ovdje sveza glupa.

Sveudilj je sličnost neka,

zato reci heureka!             

»Našao sam!« tim ćeš reći

ko Arhìmed sav u sreći.

Pjesma ima i bilješku ispod crte namijenjenu onima koji nisu obratili pozornost na kurziv pa tako nisu opazili sustavno isticanje riječi u kojima se javlja samoglasnička skupina –eu. U fusnoti (narečenom podrupku) piše: „Ako je u stranim riječima naglasak na dvoglasniku (eu, au), uvijek se naglašava prvi samoglasnik.“ Eto, u dva koraka, i zaum i um, i užitak i poduka, i poetika i gramatika.

Primijenjena poezija

Jezik je stalna pjesnička tema, o njemu pjesnici oduvijek i svugdje misle i govore, čak i kada ga ne spominju. U hrvatskome pjesništvu postoji veoma razveden i važan poetički odvjetak koji se naziva pjesništvom iskustva jezika i koji objedinjuje velik broj lirskih opusa nastalih u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća. O tom pjesništvu napisano je dosta hermeneutičkih okušaja i stvar je promišljana iz filozofijskoga, semiotičkoga i semantičkoga očišta. Izvjesno je da će tih okušaja biti još i da će njihovi autori uvoditi nova motrišta. Pjesnici, koje se ubrajalo u tu paradigmu, jezikom su se poigravali, propitivali njegove mogućnosti, uočavali da otkriti nov način govorenja istodobno znači i otkriti nov način postojanja, doživljavanja svijeta i mišljenja o njemu. Kada pjesnici tematiziraju jezik, on je obično tajna u koju barem djelomice nastoje proniknuti, svijet u kojemu pokušavaju izgraditi znakove prepoznavanja i ostaviti trag.

Zlatko Vidulić kreće međutim sasma drugim putem – jezik je za nj nešto što postoji, što ima svoja pravila, ta pravila mnogi ne poštuju, nemarno se prema njima odnose i to treba primijetiti i pokušati ljudima pomoći da govore kako treba. On se ne bavi jezikom kao potencijalnim prostorom iskustva, nego promicanjem jezične norme. U Jeziku za uho Vidulić se predstavlja kao dvostruki zaljubljenik ili (da upotrijebim  klasičnu riječ) amater. On je zaljubljenik u jezik i jezičnu pravilnost i zaljubljenik u poetski izričaj. Njegova jezična i književna kultura, koju je desetljećima marljivo gradio, izrazito je visoka, temeljena na detaljističkom poznavaju jezikoslovne normativistike i publicistike te književnih klasika (od Homera do Preradovića). Njegovi su „sastavci u stihu“ oblik primijenjene poezije, diskurza koji pjesničke metre, postupke, figure i oblike koristi ne bi li određene poruke (u ovom slučaju jezične savjete) učinio izazovnijim, zabavnijim, prijemčivijim. U tom su smislu Vidulićevi tekstovi tehnički srodni politički angažiranoj poeziji (lijevoj i desnoj) ili pak ‘iriziranoj’ reklamnoj retorici, jer u stihove pakiraju robu stranoga podrijetla. No i to može biti prava poezija, povremeno veoma uzbudljiva.

Brojni „sastavci u stihu“ Jezika za uho pokazuju da je Zlatko Vidulić poman pratitelj života jezika, da oštroumno bilježi njegove mijene, da ih uspoređuje i razmišlja o njihovoj funkcionalnosti, značenjskom prostoru pa i estetici. Taj njegov nerv za život jezika zaključno ću oprimjeriti zapisom „Sad je sve vezano za nešto“:

Savjeti česti su bili da izraz obzirom nà to

točno se kaže s obzirom nà to. Jednako tako

izraz u vezi toga da s tim u vezi se kaže.

Zatim se širilo glede pa s tim u svezi još više.

Sada pak malo tko mari za svu tu raznòlikost riječi

pa se uglàvnom čuje jednòličan izričaj onaj

vezano za, no to je, na kraju, ipak bez veze.

Sve u svemu, zgodna knjiga. Iako neće izmijeniti izgled suvremene hrvatske poezije (što joj zapravo i nije bila namjera), ona s ruba posredno postavlja pitanja koja i nisu tako marginalna. A koja treba s vremena na vrijeme postaviti. O središtu i o margini.