Fotografije duše

Roman Potamnjivanje australske književnice, esejistice i dramatičarke Mireille Juchau (1969) rukopis je čije se prostorno-vremenske koordinate rasprostiru od Berlina iz vremena Drugoga svjetskog rata preko Sydneyja, New Yorka i Aljaske natrag u posthladnoratovski Berlin nakon pada Zida. Riječ je o sagi koja prati različitim nesrećama obilježene tri generacije žena jedne obitelji.

Izd. Disput, Zagreb, 2014.

Židovka Lotte, bježeći pred nacistima, prisiljena je u Berlinu ostaviti dijete i otići u Sydney, gdje zasniva novu obitelj i rađa kćer Martine. Tridesetak godina poslije Martine iz Sydneyja odlazi u New York, kako bi započela novi život daleko od prošlošću i osjećajem krivnje opsjednute majke. U New Yorku Martine ostvaruje umjetničku karijeru kao fotografkinja, upušta se u vezu s tajanstvenim muškarcem (čiji je život, kako se ispostavlja, također ispunjen tragedijama) te rađa kćer Ruby. Partner je ubrzo napušta (bježeći od odgovornosti i uloge oca na Aljasku), a Ruby jednoga dana, tijekom igre u Central Parku, tragično stradava.

Nastavak romana donosi Martinino psihološko proživljavanje tragičnoga gubitka djeteta te vrlo tegoban i dugotrajan proces oporavka u društvu majke, kojoj se vratila nakon kćerine smrti. Proces oporavka uključuje i Martinino zbližavanje s majkom, čiju cjeloživotnu tugu ona tek sad, nakon gubitka vlastita djeteta, počinje razumijevati. Tako nova nesreća u nizu pomaže međusobnom zbližavanju dviju emocionalno nepovezanih žena obilježenih traumama, kojih je odnos bio nedovoljno funkcionalan jer je Lotte zbog žala za ostavljenom kćeri zanemarivala Martine, koju nije uspijevala prepoznati kao otklon od prošlosti i poticaj za novi život, novi početak. Tu prvi put, metaforički, do izražaja dolazi naslovna imenica potamnjivanje (koja će potom iskrsavati na više mjesta u rukopisu), povezana s Martininom fotografskom profesijom. Riječ je o fotografskoj tehnici koja se koristi kako bi se potamnjivanjem određenih mjesta na fotografiji bolje istaknuli drugi, slabije vidljivi detalji, jer potamnjivanjem očitoga naizgled skriveno izbija na površinu i postaje vidljivije. Odnosno, bila je potrebna tama (nesreća) kako bi osjećaji majke spram kćeri oživjeli, uskrsnuli, ali i kako bi kći osvijestila svu tragičnost majčine životne situacije. A Lotte, majka, osim što živi daleko od djeteta životna putanja kojega joj nije poznata, također živi u okrilju nove kulture i jezika, kojima se ne uspijeva prilagoditi pa se zakopava u prošlost i tugu.

Čitatelj sve događaje prati kroz Martinino očište i njezina uloga fokalizatora izvrsno je iskorištena. Osim što dočarava Martininu patnju zbog smrti djeteta, autorica uvjerljivo oslikava i disfunkcionalnost njezina odnosa s majkom, a sve to, osim verbalizacijom, čini i služeći se osobitostima umjetnosti fotografije, što je Martinina strast i profesija. Autorica vrlo skladno i uvjerljivo vodi iscjepkanu radnju, a fabularna rascjepkanost, osim podjelom na velik broj nelinearno posloženih odjeljaka radnje, do izražaja dolazi i u pregršti tekstualnih sekvenci pisanih na način da oponašaju fotografske motive. Radi se o sugestivno dočaranim, kratkim odsječcima stvarnosti, malim facetama realnosti koje su redovito u suglasju s junakinjinim raspoloženjem. Autorica uvjerljivo kombinira dvije različite umjetničke prakse i prednosti jedne umjetnosti (fotografije) iskorištava kako bi nadomjestila (odnosno umanjila ili neutralizirala) nedostatke druge – pa tako protagonističini osjećaji, za čiju snagu i dubinu riječi ponekad nisu dovoljne, do recipijenta dopiru posredovani fotografijom, odnosno fotografski okinutim verbalnim fragmentom zbilje kao preslikom junakinjina duševnoga stanja.

No osim tih subjektivnih i metaforičkih, uvjetno rečeno verbalnih fotografija, i one stvarne, objektivne, koje dokumentiraju sjećanje i jedina su opipljiva poveznica između prošlosti i sadašnjosti, imaju važnu ulogu u romanu, jer detalji s njih pomažu Martini u borbi protiv tuge te je potiču na još jedno putovanje, ovaj put u Berlin. Tamo naime odlazi pronaći svoju polusestru, a druženje s njom daje joj novu snagu, oslobađa je autodestruktivnog nagona i pokreće je u smjeru otpočinjanja novoga života.

Potamnjivanje je odličan roman iznimne snage, uvjerljivosti, dubine i kompleksnosti, štivo prepuno strasti i osjećaja, ali, unatoč nesrećama i tragedijama kojima se bavi, pisano bez sentimentalizma. Jer tuga, ma koliko duboka i bolna, teško može biti uvjerljivo izrečena. Toga je Mireille Juchau svjesna pa njezin stil obilježava suzdržanost i fragmentacija, pri čemu je razlomljenost narativnoga tkiva u suglasju s emocionalnim rasapom i egzistencijalnom poljuljanošću majke nakon tragična gubitka djeteta. Roman je to koji problematizira i izmještenost, egzil, identitetnu nesigurnost, tematiku pripadnosti i prilagodbe novoj sredini, a ponajviše motive sjećanja i novoga početka pod teretom prošlosti, krivnje i gubitka.