Bolest kao inspiracija

Nakon ljetne stanke Galerija Matice hrvatske ovogodišnju je jesensku sezonu otvorila izložbom mladoga slikara Bojama Dolenca. Iako njegovi radovi – izloženo je deset slika manjih i srednjih dimenzija objedinjenih pod naslovom Doživljaji – na prvi pogled mogu djelovati posve konvencionalno, čak i naglašeno tradicionalistički, pomniji uvid ipak će nam otkriti i ponešto složenije razine mogućih iščitavanja. Izražajno se u znatnoj mjeri oslanjajući na hrvatsko slikarstvo prve polovice dvadesetog stoljeća te na tada snažna ekspresionistička strujanja (autorica predgovora Iva Körbler u tom će smislu istaknuti Marijana Detonija, Vilka Gecana i Sergija Glumca), Dolenec u njih, naime, unosi i neke odrednice koje nedvojbeno ukazuju i na određene vidove suvremenih autorskih promišljanja.

Ponajprije to je uporaba „siromašnog“ materijala kao podloge – riječ je o lesonit-pločama – koji uvelike pridonosi uvjerljivosti umjetnikove poetike. On na njih nanosi slojeve bijele, sive i crne neboje, pri čemu se crnom koristi uglavnom za isticanje kontinuiranih obrisnih linija, dok će bijelom i sivom ispunjavati likove, predmete odnosno pozadinu. Istodobno, prirodna boja lesonita također će ravnopravno sudjelovati u akromatskom kreiranju slike. Dolenčev slikarski rukopis titrav je i vrlo dinamičan, pa će njegovi figurativni prizori neizbježno odisati vibrantnim i pomalo nervoznim ugođajem. Nipošto bez razloga! Dijeleći s ekspresionistima aktivno isticanje unutarnjih mentalnih stanja, slikar odlazi i korak dalje. On, naime, na neki način „rekonstruira“ doživljaje što ih osobno proživljava zbog svoje neugodne i specifične bolesti. Mogli bismo slobodno reći da je čin slikanja i svojevrsni oblik nadilaženja bolesti, pretvara je u izvor nadahnuća. Riječ je, dakle, o slikarstvu „u prvome licu“, u kojem autor okolni svijet doživljava posredovanjem svojih mentalnih stanja, a to znači iznutra prema van. Drugim riječima, motivi njegovih slika nipošto nisu odabrani kao atraktivna narativna mogućnost, već kao rezultat unutrašnjih, katkada i bolešću uvjetovanih nekontroliranih transformacija.

Promatrajući Dolenčeve slike moguće je osjetiti stanovitu nelagodu ili zebnju, ali autorov istančan osjećaj za grotesku pridavat će im i likovno nadasve izazovnu i zanimljivu, ludističku komponentu. Upravo će granica između nelagode i ludizma biti poetski generator koji slikarstvo mladog autora čini prepoznatljivim i originalnim. Želimo li pak Dolenca staviti u kontekst suvremenoga hrvatskog slikarstva, njegova poetika mogla bi se, dakako uvjetno, povezati s ilustracijama Zlatka Kesera (Iva Körbler), ali i stvaralaštvom, primjerice, Ivice Malčića, koji također ustrajava na izražavanju u „prvome licu“, na „siromašnim“ materijalima poput dasaka ili lesonit-ploča, kao i na ludističkom pristupu.

Izložba Bojana Dolenca u Galeriji Matice hrvatske više je nego solidan uvod u predstojeći program ove galerije, nedvojbena potvrda stalnog umjetničkog sazrijevanja mladoga slikara. Nestrpljivo očekujemo njegovo sljedeće izlaganje.