Blistava obnova Kozarčeve kuće

Rujanski dani za Vinkovčane i Slavoniju svake godine iznova otvaraju se etnološkom, etnografskom i turističkom manifestacijom Vinkovačke jeseni. Ove godine, upravo tih dana, u Vukovaru i Vinkovcima održan je Šesti hrvatski slavistički kongres, koji je okupio kroatiste i slaviste. U znaku tako važnih događaja za grad Vinkovce, hrvatsku književnu i kulturnu baštinu, sudionici Kongresa, ali i gosti koji su se tih dana nalazili u Vinkovcima, svjedočili su još jednom događanju kulture – otvaranju rodne kuće Ivana Kozarca, Vinkovčanina, pjesnika i prozaika moderne, prerano umrla umjetnika.

Ivan je životom i pojavom bio predodređen za profil modernističkih, bolećivih likova kakve je stvarao u svojoj prozi. Životnom pozom i osobnošću suprotan prototipu Šokca bećara kojega je utjelovio u romanu Đuka Begović. Rođen je 8. veljače 1885, u kući na broju 37, u Ulici Josipa Kozarca (danas na broju 38). Ne baš solidne đačke karijere, napušta gimnaziju u drugom razredu, vjerojatno zbog četiri negativne ocjene. „U drugom razredu sam natovario sebi na vrat drugi red iz njemačkog, latinskog i hrvatskog, te vjeronauka, a kako mi je u to doba još i otac umro, napustio sam gimnaziju. (…) Htjelo mi se zraka, slobode, polja, sela.“ Danas bi bilo nemoguće da trinaestogodišnji dječak, napustivši školu, postaje pisar-vježbenik u kotarskom sudu u Vinkovcima.

Obitelj Stanić u potpunosti je financirala projekt obnove rodne kuće Ivana Kozarca koji je koštao 160.000 eura

Rani pubertet Ivana Kozarca nije bio ograničen centrima za skrb, „skrbnicima“ koji bi se brinuli o njegovu odrastanju i vratili ga u „socijalno održivu sredinu“, kako to danas možemo pratiti u postupcima institucija koje se brinu za adolescente kada krenu putanjama izvan uhodanih. Okrutnost života, siromaštvo i bolest, kao i životni vijek kratka daha, svakako daju čovjeku posebnu snagu da munjevito dovrši sve ono što ga veseli. Za Ivana je to svakako pisanje. Životni put od rodnih Vinkovaca do Zagreba i natrag zahvaljuje bolesti. Kao vojnik, kaplar, već načet tuberkulozom, 1907–09. boravi u Karlovcu, gdje i nastaju prve stranice romana Đuka Begović. Vladimira Lunačeka, kojemu se obraća jer je bio otpušten iz vojske zbog bolesti, moli kao starijega kolegu književnika i urednika lista Ilustrovani obzor: „(…) bi li mogao dobiti suradničko (stalno) namještenje kod Obzora (za jutarnji broj) te uz kakvu plaćicu ili plaću, a dakako i uz kakav rad.“ Iz tih je dana fotografija na kojoj pamtimo Kozarca: mladić u uniformi s frkanim brkovima po tadašnjoj modi. Vjerojatno je to portret o kojemu Matoš govori: „Lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija koja u njemu izgubi svog najboljeg pisca budućnosti.“ Tih posljednjih dana života 1910. radio je kao poslovođa u Nakladnom zavodu Društva hrvatskih književnika i Društva redatelja. Liječio ga je u lječilištu Brestovac na Sljemenu liječnik i književnik Milivoj Dežman, ali bezuspješno. Umro je u 25. godini, u siromaštvu, u Vinkovcima, na Krnjašu – u sokaku svojih komšija, pisca Joze Ivakića, i već umrloga strica Josipa Kozarca. U svibnju 1910. Ivakić je pisao Branku Vodniku: „Ivan Kozarac proživljava najteže dane. Njemu je sve gore. A u kući je sirotinja. (…) Nego Vi svakako nastojite izraditi, da mu ‘Matica’ ili ‘Društvo’ pošalju potporu od bar 200 kruna, i to odmah. Onda kad umre, treba mu za samo za ukop.“ Kozarac je sahranjen na vinkovačkom groblju Marije Magdalene 18. studenog u 15,30. U oproštajnom govoru kolege i susjeda Ivakića tužne i poetske rečenice obilježene su znakovitim slavonskim govorom katarze. „Patriota, dobri druže i prijatelju moj, zbogom! (…) Tu na vinkovačkom groblju, kraj Nevkoša i Krnjaša, tu blizu šljivika, livada i bašča, koje si i toliko puta opisao i opjevao, (…) ovdje počivaju i Relković, i Josip Kozarac. Ovdje, u Tvom rodnom mjestu, snivaj vječni sanak (…).“

Ivan Kozarac

Iza ljudi ostaju djela i kuće. Konstatacija i nije odveć mudra, no činjenica je da nas prostor u kojemu smo živjeli i ono što smo za života učinili svakako opisuju. Jedanaestoga rujna ove godine sudionici Šestoga hrvatskog slavističkog kongresa, kao i ostali gosti i Vinkovčani, prisustvovali su otvorenju rodne kuće Ivana Kozarca. Vinkovački književnik hrvatske moderne toga je dana službeno dobio stari novoobnovljeni dom! Stara, nanovo sagrađena prizemnica, s dvama prozorima prema ulici te trijemom u dvorištu, replika je nekadašnje izvorne kuće Kozarčevih u Ulici Josipa Kozarca br. 37, na Krnjašu, uz Ervenicu i Bosut, lokalitetu koji je danas građevinski zaštićena zona. Pripovijest o obnovi, odnosno novoj izgradnji piščeve kuće, jest pripovijest o suvremenoj hrvatskoj zbilji u kojoj se pojedinac sudara s brojnim zakonskim aktima jer je riječ o zaštićenom prostoru.

Naselje Krnjaš formirano je tijekom 18. stoljeća, a naselili su ga poljodjelci, ujedno graničari. Na starim razglednicama Vinkovaca iz 19. stoljeća s drvenoga mosta na rijeci Bosutu vidi se naselje kakvo i danas stoji. Panonske kuće s trijemom u dvorišnom dijelu. Obitelj koja je kupila zemljište i Kozarčevu kuću, Bosiljko i Katarina Stanić, ponovno su udomili pisca i buduće posjetitelje (najvjerojatnije brojne đake) koji će pohoditi Kozarčevu kuću. Projekt Kozarac–Stanić primjer je dobre prakse u valoriziranju i očuvanju hrvatske kulturne baštine. Investitori se obraćaju Konzervatorskom odjelu za zaštitu kulturne baštine u Vukovaru kako bi dobili suglasnost za izgradnju zamjenske građevine i prenamjenu rodne kuće pisca u muzejski prostor. Svu projektnu i konzervatorsku dokumentaciju; detaljna arheološka istraživanja prapovijesnoga naselja te antičkoga razdoblja na kojemu je sagrađena kuća Kozarčevih; arheološka prezentacija poda kroz staklo, kakvu možemo vidjeti danas, te uređenje interijera kao i okućnice, uz suradnju etnologa – sve je financirala obitelj Stanić!

Nisu dobili sredstva iz EU fondova (nisu ih ni tražili) kojima se stimulira kohezijska politika raznorodnih projekata objedinjenih strukturnim fondovima, za što Hrvatska kao članica EU ima mogućnost. Primjerice, jedno od prioritetnih područja ulaganja Strukturnoga fonda ERDF-a (Europski fond za regionalni razvoj) jest održivi urbani razvoj koji nastoji ulagati i poticati razvoj infrastrukture (u slučaju Kozarčeve kuće to je očuvanje okoliša, ulaganje u turističku i obrazovnu infrastrukturu). Danas poznati primjeri dobre prakse ulaganja Europskog fonda za regionalni razvoj EU pokazuju kako različite aktivnosti na primjerima održavanja kulturne baštine ujedinjuju jačanje turističke ponude, novo zapošljavanje te očuvanje kulturne baštine, a grad Vinkovce mogu brendirati kao grad još bogatije turističke ponude. Kozarčeva kuća osmišljena je kao oživljavanje stvaralačkoga profila pisca, što je predočeno uporabnim predmetima toga vremena, malom knjižnicom, a sve u svrhu muzealizacije i prezentacije pisca u rodnoj mu kući.

U tom smislu ovaj prostor računa na različite edukativne aktivnosti. Onoga trenutka kada su počela arheološka iskapanja, a znamo da su vrlo skupa, projekt Kozarac–Stanić izravno sudjeluje u obnovi i otkrivanju prapovijesnoga naselja na Krnjašu te ostataka rimskoga grada Colonia Aurelia Cibalae. Replike kostura u nekadašnjim ukopnim jamama koje gledamo ispod staklenoga poda Kozarčeve kuće svjedoče o starčevačkoj kulturi datiranoj u 5730–5638. pr. Krista. U grobovima danas leže lutke, što je zoran oblik prezentacije, iako pomalo težak jer je „utroba“ piščeve kuće veliki arheološki nalaz grobova.

Na otvaranju kuće pjesnik Miroslav Mađer, rođeni Vinkovčanin, pozdravio je svoga davnog sugrađanina: „Zapala me časna i ujedno domaća dužnost da Vam se obratim kao vinkovački književnik koji je dobar dio svoga dosadašnjeg življenja proboravio u ovom krnjaškom kraju, gdje su se rodili, znači, pojavili veličajni pisci – i eto, jedan od njih (…) Ivan Kozarac.“ Posebno je u pozdravu istaknuo nesebičnu ulogu obitelji Stanić, koja je financirala i željela zauvijek konzervirati baštinu koju nisu naslijedili kao rođaci, ali su bili svjesni što će baštiniti i darovati budućim generacijama koje će u kuću zalaziti. „Zapamtite, ovaj krnjaški spomenik bit će, i nadajmo se ostati, trajan znamen grada na Bosutu. I sad, opet – taj vatreni Đuka Begović živi s nama i ovim bosutskim Krnjašem, među Šokcima i njihovim poljima i šumama. Njegovi i naši Vinkovci, ta pradavna Meraja, vode kroz povijest kao grad koji zna živjeti za kulturu, umjetnost i znanost pa će i ovaj budući spomenik.“

Od 2006, kada je prihvaćen prijedlog obnove Kozarčeve kuće, do 11. rujna 2014. proteklo je osam godina. Na projektu gradnje, konzerviranja i revitalizacije objekta da zaživi sudjelovala je struka, što je iznimno važno. U financiranju projekta koji je koštao 160.000 eura nisu sudjelovali grad Vinkovci, Ministarstvo kulture ni Županija vukovarsko-srijemska. Obitelj nije ni tražila materijalnu pomoć.

Gesta obitelji Stanić u hrvatskoj kulturi danas je iznimka. Govorimo o projektu koji je parvis componere magna! Ako ćemo veliko uspoređivati s malim, onda bi ovaj projekt trebao biti dobro pravilo, a ne iznimka koja svjedoči kako bismo mogli gospodariti naslijeđenim bogatstvom. Dakako, ako pored dobre volje imamo i mogućnosti naslijeđeno dobro pružiti vlastitom narodu.