Barčevo rukopisno blago

„Sretan sam što je očeva ostavština došla u prave ruke, gdje će biti na sigurnom i dostupna svim korisnicima“, rekao je pri potpisivanju ugovora o darovanju vrijedne književne ostavštine akademika Antuna Barca Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 19. rujna, njegov sin Boško Barac. Rukopisi, pisma, bibliografski ispisi, vrijedne knjige i raznovrsna dokumentacija koju je tijekom života prikupio akademik Antun Barac sada će se i digitalizirati kako bi postali što dostupniji, istaknula je pritom glavna ravnateljica NSK Dunja Seiter-Šverko.

Antun Barac (1894–1955) bio je sveučilišni profesor, književni povjesničar i kritičar. Godine 1945/46. izabran je za dekana Filozofskog fakulteta, iduće godine postaje redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti u umjetnosti, a 1950/51. obnaša dužnost rektora zagrebačkog Sveučilišta. Osnovao je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952) te bio predsjednik Hrvatskoga filološkog društva.

Književne kritike Antuna Barca odgojile su generacije. Pisao je za novine i književne časopise, a neke od njih je i uređivao. Kao povjesničar književnosti uvijek se bunio protiv uniformiranosti u prikazivanju tzv. malih književnosti, smatrajući pogrešnim prenošenje gotovih obrazaca iz povijesti velikih književnosti. Njegov rad obilježila je krilatica veličina malenih. Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri negoli velika odražava društveni život naroda. Barčeve monografije Vladimir Nazor (1918), August Šenoa (1926), Mirko Bogović (1933), Hrvatska književna kritika (1938), Vidrić (1940) i Mažuranić (1945) tvore temeljni fond hrvatske znanosti o književnosti.

Boško Barac istaknuo je kako očeva ostavština i knjižnica dosad nisu bile uređene, čemu su pogodovale smrt oca i majke, koja je svojedobno čak planirala prodati svu tu građu u Ameriku. Antun Barac, zatočenik Jasenovca i Stare Gradiške, radu na povijesti novije hrvatske književnosti posvetio je život. Uz ostalu ostavštinu, NSK će odsad čuvati i treću, nedovršenu i neobjavljenu knjigu Barčeve povijesti hrvatske književnosti koja je bavi Matoševim vremenom, kao i rukopis knjige eseja Narod i književnost, esej Europski duh hrvatske književnost te brojna druga dosad neobjavljena djela.