Aritmetička demokracija

U prvoj rečenici knjige Političke stranke Daniel-Louis Seiler napisao je: „Političke stranke su poput nevoljene djece demokracije.“ Koga to ne podsjeća na aktualno stanje u Hrvatskoj, u kojoj su upravo političke stranke dežurni krivci za sve loše što se događa u našoj politici, društvu, gospodarstvu… Kako se bliže izbori, ta tema preplavljuje političko polje. Dostatno je spomenuti događaje oko referenduma o novom ustavnom ustroju izbornog zakonodavstva te više prijedloga za njegovu izmjenu.

Je li Hrvatska u tome iznimka? Nije. Na to nas navodi i Seiler kad kaže: „Diskreditiranje političkih stranaka postoji gotovo od njihove pojave na političkoj pozornici. Ono predstavlja dominantno mišljenje promatrača koji su suglasni da ih smatraju zaslonom postavljenim između onih koji vladaju i onih kojima se vlada.“

Sabor – preslika
građanskih interesa

Iako u dijelovima različiti, svi prijedlozi za promjenu našeg izbornog zakonodavstva mogu se svesti na jedno: demokratizirati politički život u zemlji putem Sabora u kojem trebaju biti zastupljeni svi, pojedinačni i grupni interesi, koji postoje u Hrvatskoj. Pojednostavnjeno rečeno, Sabor treba biti preslika interesa, svjetonazora i raspoloženja građana koji postoje u našoj zemlji u vrijeme održavanja izbora. 

To je ono za čime moramo težiti. No pritom ne smijemo ispustiti iz vida poznatu misao Stjepana Radića: „Čitav život, napose politički, sastavljen je od ideala i nužde. Čovjeka vode ideali, ali nuždi se ravna.“ Demokracija je neosporna, ali ne i jedina vrijednost nekog društva. Među ostalim vrijednostima vrlo važno mjesto zauzima stabilnost. Štoviše ona je preduvjet svake demokracije. Stoga pri unapređenju demokracije treba voditi računa o tome pridonosi li to uravnoteženosti ili destabilizaciji društva.

Što nam donose prijedlozi izmjena izbornog zakonodavstva? U svakom slučaju oni zadržavaju ili potiču dalju fragmentiranost Sabora, iz kojega proizlaze slabe koalicijske vlade. Mogu li vlade koje će proizlaziti iz još fragmentiranijega Sabora izvući Hrvatsku iz krize i dovesti na put stabilna razvoja? Zacijelo ne. Koalicijske vlade sastavljene od jedne velike i mnogo malih ucjenjivačkih stranaka su neučinkovite, trome i sklone korupciji.

Hrvatskoj stoga treba zgusnutiji Sabor, a do njega se dolazi izbornim zakonom koji onemogućuje predizborne koalicije i višestranačke izborne liste. Vodi li nas to u dvostranačje? Ne mora biti. Ono je samo mogućnost. Bitno je da ono nije institucionalizirano, nego da se eventualno događa via facti. Uostalom i uz ovakve promjene, uvijek bi se u Saboru našla još pokoja stranka, s kojom bi jedna od dvije tradicionalne mogla činiti većinu dostatnu za sastavljanje stabilne vlade.

U prilog tome govori praksa nekih velikih, stabilnih, prosperitetnih zemalja u kojima dominiraju dvije stranke. Spomenimo samo SAD, Veliku Britaniju, Njemačku i Australiju. Može li se, misleći na njih, govoriti o demokratskom deficitu? Postoji li ijedan interes ili svjetonazor u tim zemljama, a da ga ne zastupaju stranke?

Bez razlike među strankama

Množina stranaka nije jamstvo da bi predano i kvalitetno bilo zastupljeno mnoštvo interesa u nekom parlamentu. Osnovne stvari u državi su zadane. To je njezina povijest, geostrateški položaj, kulturni krug kojem pripada, nacionalna kultura, vjerovanja, tradicija, mentalitet, veličina, broj stanovnika, podneblje, razvijenost, prirodni izvori... Sve političke stranke izrastaju iz te iste osnovice, pa se stoga i ne mogu mnogo razlikovati. Narodna, hrvatska, seljačka, kršćanska, liberalna, zelena… stranka, samo su natpisi na dućanima u kojima se više-manje trguje istom robom.

Uz razvijeno civilno društvo, sindikate, referendumsku i političku kulturu uopće, mnogo manje stranaka u Saboru moglo bi nas predstavljati kvalitetnije od ovoga niza klijentelističkih strančica i slučajnih klubova otpadnika, koji, aritmetičkom demokracijom, drže iznad vode manjinsku Milanovićevu glavu, pardon Vladu.